Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Osamnaestog februara na Markovom trgu u Zagrebu izvršena je svečana inauguracija novog predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, čime je on uveden u predsjedničku dužnost. Istina, ovlasti predsjednika nisu velike i to još od izmjena hrvatskog Ustava po kojem je bio izabran Stipe Mesić na izborima iz 2000. godine. One nisu ni sjena ovlasti kakve je imao prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, koji je, praveći prvi Ustav neovisne hrvatske države, za sebe priskrbio veoma velike ovlasti, tako da je bio neka vrsta malog Poglavnika. Stipe Mesić je znao i na sopstvenoj koži je iskusio šta znači da se jedan čovjek izdigne iznad društva do te mjere kada njegove odluke postaju zakoni, bilo da su to odista u formalnom smislu postajale, bilo da su to postajale na još gori način, a to znači neformalno.

Ivica Račan i Stipe Mesić su sveli ovlasti predsjednika na mjeru koja odgovara statusu između predsjedničkog i parlamentarnog sistema predsjedničkog položaja. Imao je određene ovlasti, osobito u oblasti vojske, obavještajne službe i međunarodnih odnosa, ali ništa, osim u oblasti vojske i obavještajnih organa, nije mogao regulirati osobno i sopstvenom odlukom, nego je to morao provoditi, ako je želio, preko izvršne vlasti, pa je čak i u ovim oblastima morao imati saglasnost Vlade. Taj odnos se naziva kohabitacija, tj. suodnos prava koja u nekoj mjeri određuju i ograničavaju dvije instance najviše izvršne vlasti u kojem svaka može da kontrolira drugu i da sa njom sarađuje ili da joj se protivi. Pa ipak, mada je ovaj izbor izvršen u uvjetima znatne redukcije prava predsjednika i mada Josipović nema onu karizmu koju je imao Mesić, kao čovjek koji je, na ovaj ili onaj način, ipak bio drugi čovjek pored Tuđmana, bilo da je bio član Predsjedništva bivše države (zadnji njegov predsjedavajući), bilo da je bio predsjednik Vlade novonastale države, bilo da je bio predsjednik Sabora, a čak i kada je bio u opoziciji Tuđmanu, tj. kad se od njega i HDZ-a rastao zbog Tuđmanove vojne avanture u Bosni i Hercegovini, kada je Tuđman poželio da i sam vojno okupira znatne dijelove njene teritorije i izvrši njihovo faktičko pripajanje Hrvatskoj.

Stipe Mesić je, pored Mila Đukanovića, zadnji lider i predsjednik neke od naših bivših jugoslovenskih republika koji je imao vlast sve do danas, dok su drugi, oni koji su kao lideri izašli iz raspada Jugoslavije, kao Kučan, Gligorov, Milošević, Tuđman, Izetbegović sišli sa scene i to na razne načine. Kučan u mirovinu, Gligorov u smrt, a Milošević, Tuđman i Izerbegović su umrli prije nego što su, vjerovatno, mogli biti podvrgnuti suđenjima ili im je mogla biti izrečena presuda (Milošević), na temelju stava o "zapovjednoj odgovornosti", jer je načinom vođenja sudskih procesa u vezi sa zločinima počinjenim u toku ratova na tlu bivše Jugoslavije, utvrđivanje tzv. zapovjedne odgovornosti išlo tako da su prvo utvrđivali odgovornost izvršilaca, da bi onda uzlaznom linijom išli do izvora zapovijedanja, a to znači do uloge vrhovnih komandanata vojske, što su nasljeđem iz Ustava SFRJ, sebi osigurala sva tri bivša predsjednika, tj. i Tuđman i Milošević i Izetbegović.

Od svih aktera raspada stare države živi su i aktivni još samo Stipe Mesić i Milo Đukanović, a evo Mesić je otišao u mirovinu ispraćen pohvalama. Istina, nije poznato i sasvim jasno jesu li mu pohvale izrečene u smislu "samo ti idi pa makar te i hvalili", ili su one iskrene, a u iskrenost se u politici mora uvijek sumnjati, ali može se reći, mada još preostaje spomenik starom svijetu u liku Đukanovića, da je jedna cijela generacija političara izašlih iz raspada stare države završila svoj put. Josipović, Tadić, Kosorova i drugi, oni koji su danas došli na vodeća mjesta, ono novo su što imamo. Poređenja su zbog toga neizbježna.Nije moguće ni na kakav način porediti Josipovića i Tuđmana, ali jeste moguće ga porediti sa Mesićem. U tom poređenju, osim žovijalnosti, temperamenta i spremnosti da odgovara na prečac i na prvu, da nema zadrške, naspram mirnom i staloženom Josipoviću, Mesić, kao zastupnik određenih političkih ideja nije mnogo različit od Josipovića.

U onom što je Mesić deklarirao kao hrvatsku politiku, ukoliko je on imao mogućnost da je definira i na nju efektivno utječe, a to je odanost Zapadu, NATO-u i Europskoj uniji i prijateljevanju sa susjedima, što je postalo, barem deklarativno, zajednička politička baština svih relevantnih političkih snaga u Hrvatskoj, izuzimajući krajnje desnih, koje nisu ni tako male i slabe. Mesić se od ostalih političara u Hrvatskoj razlikovao u nastojanju da se Hrvatska pozicija održi i na baštini bivše jugoslovenske politike nesvrstanosti, pri ćemu se on nadao da će mu ta baština omogućiti da podrži prodor hrvatske privrede u nerazvijeni svijet iz kojeg svi vuku ogromne koristi, pa zašto ne bi i Hrvatska, može biti da će upravo u tome nastati značajna razlika u političkom programu dvojice predsjednika.

Značajna razlika je i u činjenici da će Josipović ipak biti mnogo više vezan za političke stranke, osobito onu iz koje potječe, nego što je to bio Mesić. Lično vjerujem da je Josipović toliko inteligentan da neće dijeliti opće iluzije o Europskoj uniji kao humanitarnoj organizaciji, te da će ipak nastaviti sa produbljavanjem one linije koju je Mesić zacrtao, uz veoma velike otpore u zemlji, koja je alergična na sve što vodi porijeklo iz stare komunističke države. Postoji još jedna velika razlika između dvojice predsjednika. Ona se sastoji u tome da je rodno mjesto Ive Josipovića hrvatska socijaldemokratija, što znači da će on u toj rastućoj političkoj snazi u Hrvatskoj i vjerovatnoj budućoj vladajućoj stranci, imati snažan oslonac za svoje političke akcije. Bez socijaldemokratije Josipović ne bi nikada pobijedio, a ona je rizikovala mnogo time što se odlučila između Bandića, jednog vještog političkog špekulanta spremnog da ide i sa đavolom da bi došao do vlasti, i mirnog i pouzdanog Josipovića.

Može se reći da je socijaldemokratija dobro izabrala i rizik joj se već sada isplaćuje. Mada ta veza neće i ne bi smjela biti efektivna, ona će biti značajna, jer je očito da je vlast HDZ-a na izdisaju i da je sva prividna novina lika predsjednice Vlade Kosorove i njene isforsirane mjere antikorucionaštva i borbe za spas hrvatske ekonomije, ne mogu spasiti od teškog nasljeđa, ne samo Sanaderove korumptivne politike, nego i cijelog prethodnog ciklusa vladavine HDZ-a, koja je bila opći model korupcije društva u kojoj su i individualna korupcija i kriminali izgledali kao patriotska djela. Onaj ko ne vidi da je osnova korupcije u Hrvatskoj prije svega u korumptivnoj duhovnoj i političkoj sferi, u načinu mišljenja i ponašanja koje ne vidi realnost, ne može efikasno da se bori protiv korupcije kao općeg zla. Svi se, dakle, nadamo da su repovi prošlosti iza nas i da će novi hrvatski predsjednik biti čovjek koji će otvoriti novu stranicu i uvesti novi način mišljenja i diskursa među nama, diskurs lišen tragova rata i međusobnih zavisti i prijetnji.