Kliker.info

Na sutrašnji dan, 14. februara 1945. godine, partizanske jedinice su ušle u Mostar. Sile osovine su bile pred slomom i mislilo se da je fašizam u potpunosti poražen. Šezdesetak godina poslije, evo, svakodnevno svjedočimo da to ni ublizu nije tačno. Zašto? Zato što fašizam, jednostavno, nije moguće poraziti. Bar ne samo jednim ratom i u samo jednom vijeku. Najveća prepreka da bi se fašizam dotukao do nogu, leži u jednostavnoj činjenici da on, dakle fašizam, čuči u svakom od nas. On je podmukao, krije se u svakodnevnom razmišljanju i u svakodnevnoj komunikaciji ljudi. Svaki put kada pomislite da je narod kome pripadate na bilo koji način bolji, pravedniji, marhametniji od neke druge skupine, svaki taj put vi ste ustvari pomalo fašista. Međutim, kao što već jednom napisa Emir Imamović, ne može se biti samo malo fašista, kao što se ne može biti samo malo trudan. Fašizam, kao i fetus u majčinoj utrobi, lagano raste u nama i samo čeka pravi momenat da izađe vani.

Kada bi smo, naprimer, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću, Sulejmanu Tihiću ili bilo kom javnom autoritetu u Bosni i Hercegovini, postavili pitanje: Da li su po ubjeđenju fašisti?, sasvim sigurno bi smo dobili sve negativne odgovore. Niko od njih i niko od nas ne želi biti fašista. Ali, kada vam dijete padne u blato, a vi mu kažete: Vidi se, prljav si ko kakvo ciganče, vi ste već tada sebe definisali kao fašistu, a svoje dijete ste pritom podučili da ono dolazi iz superiornije skupine ljudi nego li nesretno ciganče sa kojim ga poredite. Fašizam se krije u naizgled najbezazlenijim rečenicama koje često svi mi izgovaramo. Zato i jeste opasan.

Danas u svim školama u Bosni i Hercegovini djeca izučavaju vjeronauku. Niko ne bi trebao imati ništa protiv toga. Jer, šta to djeca mogu loše naučiti na vjeronauci? Ništa. Pretpostavljam da ne postoji niti jedan loša stvar koju dijete može naučiti na vjeronauci. Međutim, čim imamo situaciju da Ana i Milan sjede u hodniku, dok se u razredu odvija nastava islamske vjeronauke recimo u Sarajevu, dakle – čim razdvajamo djecu samo po tome kako se zovu, mi duboko zadiremo u prostor fašisoidne ideologije. Zato bih se vratio na pitanje: Šta to djeca mogu loše naučiti na vjeronauci? Odgovor je da ne mogu naučiti ništa toliko dobro što bi ispravilo onu lošu lekciju koju su dobili razdvajanjem Ane i Milana od svojih drugova iz razreda. Naravno, nema razlike ni u slučaju dječaka koji se zove Ahmet, a sjedi u hodniku odvojen od svojih vršnjaka dok su oni na času Pravoslavne vjeronauke, recimo, u Trebinju. I ko iz Sarajeva, od onih koji su se zalagali za uvođenje vjeronauke, ikad pomisli na dječaka Ahmeta koji izopćen i usamljen sjedi u hodniku trebinjske škole? Od njih, siguran sam, niko. Zato, dok god mali dječak Ahmet sjedi u hodniku trebinjske škole, i moj će sin Adem sjediti u hodniku sarajevske škole. Da budem posve precizan, nije Vjeronauka problem, problem je onaj ko je uvede kao predmet u javne školske ustanove.

Fašizam je opasan jer čuči u svima nama. Čim osjetite ponos zato što ste Srbin, Hrvat ili Bošnjak, taj se vaš osjećaj ponosa po malo čemu razlikuje od osjećaja koji je pokretao prosječnog pripadnika arijevske Nacional-socijalističke partije Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća. Iskreno, ne vidim ni jedan valjan razlog zašto bi se neko osjećao ponosnim samo zato što je Njemac, pa ni Bošnjak, Srbin ili Hrvat. To je stvar koja čovjeku dođe rođenjem, a ne vlastitim zalaganjem. Odnosno, do toga smo došli samo zalaganjem naših roditelja u intimi njihovih kreveta. A to, dokazano, zna uraditi svaka budala.Kada nas posmatra neko sa strane, npr. neki Šveđanin, teško će uočiti ikakvu razliku između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Jedinu razliku između Srba, Hrvata i Bošnjaka, vide samo Srbi, Bošnjaci i Hrvati. A eto, te razlike postaše nepremostive.Zato na kraju, sretan sutrašnji Dan oslobođenja svim mostarskim antifašistima, uz napomenu da fašizam nije pobijeđen i da im borbu valja nastaviti. Smrt fašizmu!

Feđa Isović (Gost komentator FTV i scenarista serije Lud, zbunjen,normalan )