Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

U zadnje vrijeme se u političkom rječniku, osobito u odnosu na međunarodni položaj i odnose država u jugoistočnoj Europi i na prostoru Balkana upotrebljava termin zemlje zapadnog Balkana, čime se želi definirati, ne samo geografski položaj određenih balkanskih zemalja nego i određena njihova zajednička politička i međunarodno-politička karakteristika i pozicija u svijetu i u Europi posebno.

Karakteristično je, međutim, da se ovaj termin izvodi i ima realno opravdanje prvenstveno u geografskom položaju tih zemalja, dok se u onom drugom smislu, tj. u političkom, kulturnom i svakom drugom, na njih ne može primijeniti nijedna toliko bitna zajednička karakteristika koja bi ih definirala kao skupinu zemalja istovjetnih osobina, osim eventualno da su one ostatak bivše Jugoslavije koji je proizašao iz sukoba koji je na njihovim prostorima nastao 1991. godine i koji je grosso modo bio završen tek početkom 1996. godine potpisivanjem Daytonskog sporazuma o miru u Parizu početkom te godine.Bitan razlog nemogućnosti izvoda ove geopolitičke oznake se sastoji prije svega u tome što su izvan tog konteksta ostale Makedonija i Slovenija, koje su, kako znamo, iz bivše države izašle uz dopuštenje i suglasnost tadašnjeg glavnog "čuvara" te države Slobodana Miloševića.

Od tada se bivša država reducira na tri dijela, tj. na zemlje koje pripadaju istočnom Balkanu (Makedonija, koja je uključena u zemlje istočnog Balkana, zajedno sa Bugarskom, Grčkom i Albanijom u jednu regiju, Slovenija, koja je izvan Balkana i kao takva je postala promptno dio Europske unije, dok, kao neki ostatak nekadašnjeg europskog "bureta baruta", što je bilo ime za Balkan početkom 20. vijeka, ostaju već pomenute zemlje zapadnog Balkana, u koje spadaju Srbija sa Kosovom, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

Ova podjela i odgovarajući položaj koji su prema njoj dobile balkanske zemlje u politčko-strateškim računicama Europe i Amerike, jasno ukazuje da se njeno porijeklo ne može izvoditi iz nekih historijskih ili kulturnohistorijskih i sličnih karakteristika naroda koji u tim zemljama žive nego da se ono mora tražiti u samom konceptu rušenja nekadašnjeg jugoslovenskog komunističkog režima, a ne u nekim specifičnostima tih zemalja koje bi im određivale logično mjesto u međusobnim odnosima i kretanje u europskoj budućnosti.

Za razliku od svih drugih bivših zemalja istočnog svijeta i komunističkih režima koji su postojali u Europi prije 1990. godine, u kojima pad režima nije značio ujedno i razaranje države, čak ni u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, u kojoj je razlaz došao tek nakon rušenja komunističkog režima kao ishod međusobnog dogovora dviju zemalja koje su sačinjavale tu državu, jedino je u Jugoslaviji rušenje komunizma bilo zamišljeno i izvedeno putem rušenja same te države.

Kreatori rušenja, a to su prije svega obavještajne i strateške službe moćnih država (Europe i Amerike), smatrali su da se komunistički režim u Jugoslaviji, koji se značajno razklikovao od ostalih takvih režima u Europi i Sovjetskom Savezu, ne može srušiti sam od sebe, jer rušenje Svojetskog Saveza nije moglo bitnije inficirati njegov položaj, budući da taj režim nije ni ovisio o Sovjetskom Savezu i bio je s njim desetljećima u latentnom sukobu.

Njega je, smatrali su stratezi te politike, mogla srušiti samo jedna dovoljno jaka unutrašnja socijalna i politička snaga, a tu snagu su oni našli u nacionalizmima i njihovim separatističkim političkim konceptima. Nacionalizam je u Jugoslaviji dobio snažnu podršku u demokratizaciji i labavljenju uloge centralne države do kojeg je došlo u ustavu 1974. godine, kada su lokalne republičke nacionalističke snage dobile snažno uporište za aktivizaciju svojih ideja i stvaranje povoljne ideološke i političke osnove za ono što je oduvijek bio glavni cilj svakog nacionalizma, a to je stvaranje separatne nacionalne države na zamišljenoj nacionalnoj teritoriji. Iako pod kapom komunističkog režima, ovaj proces prema separaciji je značajno uznapredovao između donošenja ustava 1974. godine i pokušaja njegovog friziranja i popravljanja 1987. godine. Do značajnog jačanja nacionalističkih koncepcija došlo je i u Savezu komunista, tako da su se republički i pokrajinski savezi ponašali kao instrumenti njihovih državno-političkih pozicija u okvirima gotovo konfederativnog ustavnog položaja.

To je dovelo do otvorenih sukoba u kojima je srpski komunistički pokret, budući da je on u tadašnjim ustavnopravnim odnosima bio najviše izložen mogućnosti sukoba između komunizma i nacionalizma u samoj Srbiji, pokušavajući da amortizira taj sukob i sam u dobroj mjeri prešao na pozicije srpskog nacionalizma i postao lider politike koja je upravo najviše odgovarala onima koji su imali namjeru srušiti Jugoslaviju, tj. ušao je u otvoreni sukob sa nacionalistima u drugim zemljama, a da nije ni neophodono ni dovoljno, a pogotovo odlučno, načinio ogradu prema nacionalizmu u sopstvenoj zemlji.

Time je bio otvoren neksus zbivanja koja su nužno morala dovesti do otvorenog sukoba na tlu već tada reducirane bivše države, iz koje su voljom Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA već bile otpuštene i amputirane i Slovenija i Makedonija. Tako je ostao onaj dio bivše države koji je sada dobio ime zemlje zapadnog Baklkana, koje su kontejnirane i opkoljene zemljama koje su postale pravovjerne, a tome treba dodati i cijelu historiju odvajanja Kosova, i koje su ubrzano primane u Europsku uniju ili se takvo primanje sprema, mada te zemlje, kao npr. Bugarska ili Rumunija, nemaju ama baš nikakve prednosti ni u kom smislu, osim u strateškim planovima onih koji kreiraju zapadnu politiku, ispred četiri zemlje koje su još u nedefiniranom statusu u odnosu na NATO i Europsku uniju, ili ih se po posebnim procedurama priprema za status kandidata i za eventualni prijem, naravno, ukoliko budu dokazale da su spremne za takvu jednu privilegiju, a to je da pristupe jednoj navodnoj demokratskoj i slobodnoj zajednici europskih zemalja.

Najkomičnije je to da su sve te zemlje, a osobito Hrvatska, koja pretendira na položaj lidera među zemljama zapadnog Balkana, zaigrale tu igru i da plešu po mizici Bruxellesa, ne vodeći računa da ta organizacija nema nikakvih drugih političkih, geopolitičkih, moralnih ili pravnih načela na koja bi se zemlje koje žele, ili moraju u nju ući, mogle oslanjati, nego da su zemlje Unije vođene isključivo globalnim strateškim političkim ciljevima, u kojima smo mi samo pioni jedne igre za koju ne znamo po kojim se pravilima igra i kakve sve ishode omogućava i da li ćemo se u bliskoj budućnosti naći u situacijama da, kako se to događa već sa nekima kojima se žuri, da sa oružjem u rukama djelujemo u skladu sa interesima o kojima uopće ne odlučujemo.