Predrag Pašić : Danas nisam sretan u svom Sarajevu

02 Novembra

21:23 2009

Štampaj Podijeli s prijateljima

Fudbalska legenda Predrag Pašić – Paja, čiji je cijeli život vezan za FK Sarajevo, za RSE otkriva zbog čega život danas u Sarajevu nije kao nekada i gdje je mjesto sporta u društvu.
RSE: Manje je poznato o Vama da ste skijali za reprezentaciju bivše Jugoslavije, bili ste najbolji gimnastičar, obožavali ste stolni tenis, igrali ste veliki tenis i bili ste na pragu karijere velikog košarkaša. Slavu i priznanja stičete kao fudbaler. U talentima niste oskudijevali.
Pašić: Sretan sam zbog toga i moj život smatram ispunjenim jer mi ga je sport obogatio. Pružio mi je jako puno mogućnosti, radosti i emocije. Desilo se slučajno da to bude fudbal, iako sam zaista volio sve sportove i bio sam talentovan za više sportova. Fudbal me je na neki način odvukao i ne kajem se zbog toga.

RSE: Čega se najradije sjećate iz vaše fudbalske karijere?
Pašić: Najradije se sjećam svojih sportskih prijatelja i putovanja po čitavom svijetu. To je ostalo u meni i čini me sretnim i bogatim.
RSE: Karijeru gradite u Njemačkoj, ali u Stuttgartu niste bili sretni?
Pašić: Podneblje i grad Sarajevo nas je vaspitavalo na način da smo bili ovisni o njemu. Nisam se iz nekih subjektivnih razloga osjećao domaćim u Stuttgartu, iako sam imao sve što je bilo potrebno. Emocija, koju sam nosio prema Sarajevu, me na žalost stalno proganjala. Iz tog razloga nisam se zadržao u Njemačkoj, iako sam zaista imao mogućnosti da ostanem i da završim karijeru.

RSE: Ratne godine provodite u Sarajevu. Kako se danas sjećate tih dana?

Pašić: Mislim da svaki čovjek, koji se nalazio na ovom području, ima svoju priču i da svaka ta priča može biti roman, svaka je od tih priča teška. Ne znam koliko je teže bilo otići iz Sarajeva, ili ostati u njemu. Znam da su sve te stvari nosile strahovitu tjeskobu i strahovitu neizvjesnost. Moje lično iskustvo kroz četiri godine grozote u Sarajevu je na neki način jedno ogromno iskustvo, koje čovjek, kada je prinuđen, mora da prođe i da na kraju sabere sve iz tog iskustva. Iz ove perspektive smatram da je to jedno od najvećih iskustava koje sam mogao u životu da doživim i preživim.Nametnuti su pogrešni kriteriji vrijednosti
RSE: Da li ste danas sretni u svom gradu? Kako vidite Sarajevo danas?
Pašić: Danas nisam sretan u svom gradu i nisam sretan u svojoj državi jer jako puno stvari ne štima. Vrlo je teško živjeti u ovoj nesređenoj državi, u kojoj ništa nije na svom mjestu.
RSE: Što vam najviše smeta, što vas najviše boli?
Pašić: Najviše me boli što je uništen svaki moral, svaki kriterij vrijednosti. Ovi novi kriteriji vrijednosti, koji su nametnuti, su totalno pogrešni i sa ovakvim pristupom je apsolutno nemoguće vidjeti neku budućnost.

RSE: Da li razmišljate o aktivnom političkom angažmanu? Mislite li da možete svojim imenom, ugledom nešto napraviti da se pokrene na bolje?

Pašić: Pokušavao sam. Želio sam u politiku iz razloga da pomognem. To je bilo jako neuspješno jer današnji kriteriji ne dozvoljavaju svim ljudima koji su sposobni da nešto doprinesu, da učestvuju u politici i da mijenjaju svijet. Na žalost, dok god je nacionalizam kao osnovni kriterij u ovoj državi, u kojoj možete postat trener, ili bilo šta drugo, jedino ako ste Srbin, Hrvat ili Musliman, a da nije bitna vaša stručnost, niti bilo šta drugo, nema opstanka, niti mogućnosti. Pored sebe vidim jako puno pametnih ljudi u svim branšama, koji su na žalost u nekim ćoškovima, koji su na marginama jer na žalost ovi kriteriji, u ovoj državi, im ne dozvoljavaju nikakvu mogućnost da doprinesu, a mogli bi jako puno. Siguran sam da je jako puno pametnih ljudi u svijetu koji bi željeli i koji bi htjeli da pomognu ovoj državi, koji su školovani, ali na žalost ova država na njih ne računa.

RSE: Računate li vi još uvijek na nju?

Pašić: Moram da računam jer sam rođen u ovom gradu i živim u ovoj sadašnjoj državi. To mi je na žalost sudbina.
RSE: Ne razmišljate o odlasku?
Pašić: Ne razmišljam jer smatram da je sada kasno za novi početak.

RSE: I u Vaše vrijeme navijači su sa puno strasti i emocija dolazili na utakmice bodriti svoje timove, no nikada to nije eskaliralo nasiljem, ubistvima, nikada to nije bilo toliko agresivno kao danas. Zašto je to tako?
Pašić: Slažem se sa vama i mislim da je to logična posljedica svega onoga što jeste ova država i ove države oko nas, države Balkana. Situacija je vrlo slična i u Hrvatskoj i u Srbiji. Tužno je da je sport odavno već pod kandžama politike, i u bivšoj državi, pa tako i u ovoj sadašnjoj. Navijačke skupine su u važnim momentima bile u funkciji politike. Politika vrlo često putem sporta želi da rješava svoje probleme i sve ono što nikada nije bilo vezano uz sport – nasilje, droga, alkohol – sada čini ambijent na sportskim terenima. To odgovara ljudima koji vode ovu državu i zbog toga se ništa i ne poduzima. Sve ono što se dešava na terenima je u interesu nacionalizma i politike koja se vodi u

ovoj državi.

RSE: Mogu li te dvije filozofije, ona sportska i ona nacionalna, uopće ići zajedno?
Pašić: Sport je univerzalna stvar. Nikada sport ne može dozvoliti da se dijelimo na crne i bijele, plave i žute. U sportu možeš biti samo dobar ili loš. To me je naučio sport i zbog toga sam mu jako zahvalan. Nikada neću gledati sport kroz oči nacionalizma.
RSE: Šta je to što u sistemu treba radikalno mijenjati? Već dugo godina vodite uspješnu fudbalsku školu BUBAMARA u Sarajevu.

Pašić: Mislim da škole kao moja, i ljudi koji se bave vaspitavanjem djece, imaju priliku da nešto promijene. BUBAMARA škola ima sedam u državi Bosni i Hercegovini, koju pohađa preko 1.500 dječaka. Ima mogućnost da uči djecu, da ih odgaja u sportskom ambijentu i sa sportskom filozofijom. Mislim da bi sport bila preventiva protiv mase stvari, protiv droge i maloljetnog kriminala. Ljudi u ovoj državi na žalost to ne shvataju na taj način. Sport je na marginama ove države i iz tog razloga su problemi sa maloljetnom delikvencijom izraženi i u Sarajevu i u svim gradovima Bosne i Hercegovine.

RSE: U jednom intervjuu ste naglasili da je bitno raditi na psihološkim momentima društva, da u odgajanje djece treba uključiti porodice i psihologe. Da li se tako radilo i ranije, u vrijeme kada ste odrastali?

Pašić: Jeste, ali je bilo sasvim drugačije. Današnji pristup roditelja i vaspitanja roditelja je zaista katastrofalan. Danas se roditelj trudi da obezbijedi sve svom djetetu, oslobađa ga svake odgovornosti, upisuje ga na fakultet, kupuje mu mobitele, jahte, podmornice, nema šta ne žele da učini za svoje dijete, a time skidaju sa njih apsolutnu odgovornost. Radim sa djecom već 10 godina i potpuno mi je jasno da je vaspitanje u moje vrijeme bilo sasvim drugačije. U moje vrijeme je pozicija nastavnika, kao institucije u samom sistemu, bila nevjerovatna. Danas se profesori, ili potplaćuju, ili mlate. Nekada je policajac bio autoritet na ulici, a danas on to nije. Srušeno je jako puno autoriteta, a danas to novo demokratsko vaspitavanje nas vodi u jedan haos, u kome nema poštovanja ni prema čemu. To je jedan od osnovnih razloga zbog čega mlađe generacije nemaju neku veliku perspektivu da žive u jednoj državi u kojoj se moral i svijest diže na puno veći nivo, nego što on to jeste danas.
RSE: Pametni ljudi kažu da iz svake situacije, ma kakva ona bila, postoji neki izlaz. Kakao vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
Pašić: U ovom trenutku nisam veliki optimista jer ovo sve što se dešava, iako se okreće na pozitivno, dešava se jako sporo, ali u skorije vrijeme na žalost ne vidim neki veći napredak.

RSE: Vi ste bili jedna dosta netipična pojava i kao igrač. Bili ste skromni, urban ste čovjek i niste otvorili kafić poslije završetka vaše profesionalne karijere, već galeriju. Malo se zna o tome da je i slikarstvo vaša velika tajna ljubav.

Pašić: Imao sam neki smisao ili afinitet prema umjetnosti, prema slikarstvu. Bio sam jako talentovan, ali sport me je odveo od toga. Kada sam završio svoju karijeru, imao sam i mogućnosti da se ponovo vratim u te vode. Otvorio sam galeriju prije rata i dan danas ta galerija radi u Sarajevu. Mislim da je za tako nešto bio kriv sustav, koji nije definisao sport do kraja. Mladi momci su bili jako popularni, imali su jako puno novca i kao nezrele ličnosti nisu vodili računa o tome šta će se dešavati kasnije. Ni društvo o tome nije vodilo računa, nije usmjeravalo velike sportaše da se, i poslije svoje igračke karijere, bave sportom. Fudbaleri, koji su završavali karijeru, nisu imali, ni školu, ni obrazovanje i najlakši način, kliše je bio, otvoriti kafić. To je ono što država treba da napravi u svom sistemu, da te sportiste, koji završavaju svoje karijere, usmjerava i dalje u sport, kako bi svoje znanje prenosili na mlađe generacije, ili da se bave profesijama koje su vezane uz

sport. Dinka Jurković (RSE)

Komentari

Nazad na vrh ✎Komentariši članak

 Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Nazad na vrh

Kliker.info