Mira Furlan : Čast mi je i veliko zadovoljstvo raditi s Tanovićem
Direktorica filma Petra vodi nas na drugi kat napuštena vrtića gdje se sada nalazi logistika novoga filma Danisa Tanovića “Cirkus Columbia”, koji se snima u u slovenskoj Vipavi. Dok čitate ovaj tekst, ekipa se već seli u Čapljinu gdje se snimanje ove humorne drame, nastale prema istoimenu romanu Ivice Đikića, nastavlja da kraja novembra.
Iza vrata na kojima piše “green room” čeka nas Mira Furlan koja u filmu tumači glavnu žensku ulogu uz Mikija Manojlovića, Milana Štrljića, Jelenu Stupljanin i Borisa Lera. Iako smo u sobi u devet sati navečer, Mira nosi sunčane naočale, kasnije vidimo i zašto: desno oko joj je krvavo. – Nemam pojma što se dogodilo – kaže nam – jednostavno se zacrvenilo pa sad moramo jako paziti na snimanju da se to ne vidi… Inače, Mira Furlan izgleda sjajno: traperice, čizme od brušene kože, majica dugih rukava, vitka linija, kao da od njena odlaska iz Hrvatske u Ameriku nije prošlo gotovo dvadeset godina.
Danas je, nažalost, samo rijedak gost kod nas.Tek ljetne predstave na Brijunima, a u Hvatskoj nije snimila niti jedan film od odlaska u Los Angeles sa svojim suprugom Goranom Gajićem, gdje se proslavila ulogama u popularnim serijama “Babylon 5” i “Izgubljeni” koje su poznate i našim gledateljima. Uloga u Tanovićevu filmu mogla bi konačno promijeniti jednu glumačku i ljudsku sudbinu i “vratiti” Miru Furlan doma…
Za početak, recite nam nešto o vašoj ulozi u Tanovićevu filmu.
– Lucija je zanimljiv lik, ona je ostavljena žena, mog bivšeg – a ustvari još uvijek sadašnjeg muža jer se nikada nismo razveli – tumači Miki Manojlović. Kad se muž vrati iz inozemstva nakon dvadesetak godina, izbacuje ženu i njihova sina iz kuće. Tu postoji dosta nivoa i emocija, osobnih drama, političkih trvenja prije početka rata, uloga je vrlo jaka i emocionalna i nadam se da ću biti na razini zadatka.
Jeste li poznavali Tanovića od ranije?
– Sretali smo se samo jednom na deset minuta kad je dobio Oscara. Jednostavno mi je poslao scenarij jer je htio da glumim Luciju. Uloga i scenarij su me oduševili, a prilika da radim s Danisom se ne propušta. Mislim da je “Ničija zemlja” briljantan film i čast mi je i veliko zadovoljstvo raditi s Danisom. Željna sam rada na pravom filmu s dobrim redateljem. U Americi sam mnogo radila na televiziji, ali to je nešto drugo, to je jedna velika industrija i ogromna mašinerija u kojoj se čovjek lako izgubi.
Kao glumac ili kao osoba?
– Pa mislim da i jedno i drugo. Čovjek bi htio uspostaviti neki normalan ljudski odnos jer smatram da je to važno za glumca, meni jest, ne znam za druge. Zato sam jako sretna kad dobijem ovakvu ponuda za ulogu, ne samo zbog Danisa već i zbog Mikija koji ima veliku dubinu kao glumac koju je teško naći.
Prije ovoga filma radili ste Turneju s Goranom Markovićem, ali u Hrvatskoj ništa u 18 godina koliko živite u Los Angelesu…
– Radila sam još jedan film u Sarajevu, zove se “Gola koža”, to je bio kratak angažman i mislim da film još nije dovršen. Iskustvo s Markovićem je bilo sjajno, uživala sam iako je bilo jako naporno snimanje, po zimi na -10, po oluji, ali su bili sjajni i glumačka ekipa i redatelj. Radila sam još jedan film u Beogradu s Bogdanom Diklićem i Jelenom Djokić, zove se “Diši duboko”, a redatelj je Dragan Marinković. Na žalost, sve to je jako malo u gotovo dva desetljeća.
Iz Hrvatske nije bilo ponuda?
– Filmskih ne. Imala sam ponudu za jednu televizijsku sapunicu, ali to se nije ostvarilo. Dobila sam nedavno ponudu za jednu kazališnu predstavu, ali to je bilo prekomplicirano. Danas mi je prioritet obitelj i moj sin koji ide u školu u Americi, a ako se prihvatim kazališne uloge, to znači dulji boravak na jednome mjestu. Film snimite i vratite se kući, a predstava se prikazuje mjesecima.
Koliko je star sin?
– 15. decembra će napuniti jedanaest godina.
On je pravi Amerikanac ili…?
– Da, on je pravi Amerikanac.
Govori li hrvatski?
– Da, ali s užasno mnogo grešaka, pogrešni padeži i slično. Goran i ja nismo bilo dovoljno čvrsti u tome, prijatelji govore engleski, televizija je na engleskom, škola je na engleskom. Nije lako. Divim se roditeljima emigrantima koji uspijevaju očuvati materinji jezik u obitelji.
Odlazak u Ameriku je bio ranije planiran kao želja za novom karijerom ili posljedica napada na vas koji su poznati našoj javnosti?
– Nije bilo nikakvog plana. Osim nekadašnjih mladenačkih želja i snova da se ode u Englesku ili Ameriku, kao što mnogi glumci to sanjaju. Ja sam u Americi bila sredinom 80-ih kao turist i oduševila se New Yorkom i pomislila kako bi bilo super živjeti u tom gradu barem neko vrijeme. Ali moj odlazak iz Hrvatske nema veze s tim, to je sve bilo ad hoc.
I kako je to izgledalo kad ste preko noći spakirali kofere?
– Šokantno! Odjednom ti se čitav život promijeni iz temelja. Ništa nas tamo nije čekalo osim sofe kod prijateljice u New Yorku u jednom jako malom stanu na Manhattanu. Tamo smo došli krajem novembra 1991. godine i počeli novi život.
Vi ste dosta brzo, ako se dobro sjećam, dobili ulogu u seriji “Babylon 5”.
– Negdje početkom ljeta sljedeće godine bila sam na audiciji za ulogu u toj seriji, a tijekom kolovoza smo snimili pilot-epizodu, ali to još ništa nije značilo jer prve reakcije na pilot nisu baš bile najbolje, no eto… Ispalo je da ću sljedećih pet godina snimati seriju. To je bila velika stvar za nas jer nam je dalo financijsku stabilnost i sigurnost i promijenilo naš gastarbajterski život kao ni jedan posao prije ili poslije u životu.
Što se radilo prije nego što ste dobili taj angažman? Kako ste preživljavali?
– Radilo se svašta! Ja sam radila sinkronizacije nekih dokumentarca i prevodila s njemačkog. I konobarila sam, naravno, kao i svi glumci koji čekaju svoju priliku.
U jednom ste trenutku jedna od najvećih glumačkih zvijezda, a u sljedećem perete čaše i poslužujete piće…
– Otprilike tako, jedno potpuno rasturanje života. Nakon svega moram reći da je to jedno jako zanimljivo iskustvo, skoro pa budističko u kojem se vaš život pročišćava i počinje ispočetka. To je potpuni gubitak identiteta, gubljenje ljušture kojom ste bilo do tada ogrnuti i sigurni, a kad ona nestane, shvatiš tko si. Poput luka koji gulite i gulite, a kad dođete do kraja, shvatite da unutra nema ničega. I to ste vi. Ne “slavna glumica i diva HNK” nego vi u svoj svojoj životnoj golotinji.
Nakon gotovo dva desetljeća osjećate li se još uvijek kao stranac u Americi?
– Teško je to reći, pojam doma je za svakog emigranta kompleksan jer nikada nećeš pripadati ni ovdje ni tamo. Ti si negdje, čovjek bez identiteta, a to nije lako jer svi želimo negdje pripadati. Ja uvijek želim misliti pozitivno pa to prihvaćam i kao jedan oblik slobode.
Ima li u Americi prijatelja?
– E da, to je pravo pitanje: tko su ti zapravo pravi prijatelji? Teško je to reći. I kad ti se čini da imaš nešto duboko i značajno, shvatiš da ste daleko jedan od drugog jer ste različiti. Postoji poštivanje, ali je li to prijateljstvo? Vrijeme je nebitan element. Ja imam dragog prijatelja u Ljubljani kojega sam vidjela nakon punih dvadeset godina i mi nastavljamo kao da smo se vidjeli jučer. To je divno! To je prijateljstvo, to je bliskost i to shvatiš čim se dogodi susret.
A isto tako shvatiš i kako brzo proleti dvadeset godina…
– O da! To je tragično. A i koliko je malo ostalo, za dvadeset godina možda me više neće biti…
Kakvi su osjećaji kada se danas vraćate u Hrvatsku? Jeste li postigli unutarnji mir?
– Još uvijek me stvari ljute, uzrujavaju, vrijeđaju, a strašno sam zahvalna za svaku ljubaznost i lijepu riječ. Još uvijek je tu dosta emocija…
Jesu li prijatelji ostali prijatelji, a neprijatelji neprijatelji?
– Prijatelji ponekad postaju neprijatelji, ali neprijatelji vrlo rijetko postaju prijatelji. Prijatelji znaju i kako da te povrijede. Iskreno, i ja sam u nekim situacijama krivo postupala.
Jeste li konačno riješili pitanje stana u Zagrebu?
– Stan je, hvala Bogu, riješen! Ali trebalo je punih sedamnaest godina da dobijem svoj stan natrag.
Znači li to da ćete dio vremena provoditi i u Zagrebu?
– Pa ne znam, valjda. U Zagrebu su meni neki dragi ljudi i prijatelji, u Zagrebu su neke stvari koje volim kao što je penjanje na moje najdraže Sljeme. U blizini je božanstveno more… Stjepan Hundić (Jutarnji list)
Komentari