Senad Avdić : Butmir, Surčin, Dayton i ostale vojne baze
Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)
U izvještaju Evropske komisije objavljenom ove sedmice, u dijelu koji se odnosi na stanje na Kosovu, posebno se „izražava zabrinutost“ zbog činjenice da vlasti Srbije ne prestaju formirati „paralelne institucije vlasti“ u toj međunarodno priznatoj državi. To je razlog zbog kojeg je službeni Beograd „snažno upozoren“ i „oštro kritiziran“. U poglavlju ovog izvještaja koji problematizira prilike u Bosni i Hercegovini, međutim, nema zaključka, dijagnoze, da i u našoj zemlji srbijanski državni vrh, također, na isti način, po istom scenariju i sa istim strateškim ciljem kao i na Kosovu formira i nadgleda „paralelne institucije vlasti“! Jer, nemojmo se praviti blesavim i naivnim: politika koju vodi, prividno sama za sebe i sama po sebi, Republika Srpska i njen nedodirljivi diktator Milorad Dodik jeste „paralelna srbijanska institucija vlasti“ u Bosni i Hercegovini, dirigirana, vođena i ohrabrena od strane „službenog Beograda“.
I ne samo službenog, nego ništa manje i od neslužbenog, opozicijskog i prividno nevladinog sektora. Evo jedne male, zgodne, svježe, ilustracije: gostujući ove nedjelje na srbijanskoj nezavisnoj televiziji B92, u emisiji u cijelosti posvećenoj „pregovorima u Butmiru“, nezavisni politički analitičar dr. Obrad Kesić dokazivao je, ‘ladno, tačku po tačku, da ako ti pregovori „tri naroda“ propadnu, politička i druga logika nalaže rukovodstvu Republike Srpske da zatraži pravo na otcjepljenje. Referendumom, kao najdemokratskijim izrazom narodne volje, naravno.
Tri dana kasnije na razgovoru sa diplomatama Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država u Banjoj Luci, demokratsko pravo na referendum o otcjepljenju zatražio je i Milorad Dodik. Između politike koju navodno proevropska vlast i euroskeptična nacionalistička opozicija u Beogradu prakticira prema Kosovu, s jedne, i glede Bosne i Hercegovine, s druge strane, postoji potpuno dijalektičko (bratstvo i) jedinstvo. Tako je bilo prije stotinu godina, tako je bilo prije 20 godina, a tako je i danas-danile.
Kada se vratio sa pregovora iz Daytona, ovjenčan statusom „faktora mira na Balkanu“, srbijanski kasapin Slobodan Milošević se najbližoj kamarili oko sebe pohvalio: „Izborili smo se za mnogo više nego što smo pre dva meseca mogli sanjati – dobili smo polovinu Bosne i Hercegovine!“Sve je „petooktobarskoj“ demokratskoj vlasti u Srbiji u Miloševićevoj političkoj zaostavštini sporno i podložno ozbiljnoj kritici i reviziji: i to da je bio sumanuti diktator, da je bio ratni zločinac, da je urušio zemlju i društvo, da je u dogovoru sa Tuđmanom ispumpao Hrvatsku od srpskog stanovništva, da je izgubio Kosovo… sve, sve, sve; samo mu se ne osporava (nego uvažava) činjenica da je iz Daytona na surčinski aerodrom u koferčetu donio pola Bosne i Hercegovine.A zbog čega Milošević „dva meseca pre Daytona nije mogao ni sanjati“ o tako izdašnom, obilatom bosanskohercegovačkom ratnom plijenu? Podsjetimo se malo, a možemo se podsjetiti i nadugačko, ako ustreba.„Možda je najveća greška zapadne diplomatije bila ta što je u jesen 1995. godine spriječila Armiju Bosne i Hercegovine da zauzme Prijedor“, priznao je samokrički prije nekoliko godina američki diplomata Richard Holbrooke, kreator Dejtonskog mirovnog pregovora.
Sjećate li se tih dana, „slave i ponosa“ s kraja ljeta i početka jeseni posljednje ratne godine? Zločinačku Vojsku Republike Srpske pod komandom „savremenog vojvode Živojina Mišića“, a suštinski masovnog ubojice Ratka Mladića, samo je nekoliko dana dodatnog ratovanja dijelilo od potpunog sloma i bezuvjetne kapitulacije. Najprije je Mladićeva granitno nepopustljiva vojska razmontirana izuzetno brutalnim, ali ništa manje inteligentnim i učinkovitim zračnim NATO udarima, nakon čega su uslijedili neminovni, predvidivi, teški vojni porazi. Zapadne „granice srpstva“, pred združenom hrvatsko-bosanskom pobjedničkom euforijom, topile su poput sladoleda tih vrelih ljetno-jesenjih dana 1995. godine. Bosanski Petrovac, Grahovo, Bosanska Krupa, Sanski Most, Ključ, Jajce, Mrkonjić Grad… u roku od nekoliko dana prestali su postojati u granicama karadžićevsko-mladićevskog famoznog 64-postotnog vjekovnog srpskog teritorija u Bosni i Hercegovini. Nije se u danima, nego se u satima mjerilo kada će se ista stvar desiti sa Prijedorom, Banjom Lukom, pa sve dalje i sve bliže prema istoku.
U predvečerje jednog od tih dana u kojima je na zapadu (BiH) bilo svašta novoga, dok se se građani Prijedora i Banje Luke (a moguće i Laktaša) ubrzano pakirali najnužnije svtari i potrepštine i foormirali izbjegličke kolone u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, direktno u kabinet Alije Izetbegovića utrčava Malcolm Rifkind, tadašnji ministar odbrane Velike Britanije. Rifkind panično upozorava tadašnjeg vrhovnog komandanta Armije BiH da je na pomolu humanitarna katastrofa planetarnih dimenzija i posljedica, ukoliko Izetbegović ne zaustavi svoju vojsku u oslobodilačkom pohodu.
Britanski ministar odbrane, prema svjedočenju jednog od sudionika ovog dramatičkog sastanka, na kraju upozorava Aliju Izetbegovića da će se, ukoliko ne pacifizira svoju vojsku, prema relevantnim obavještajnim saznanjima i procjenama, vrlo brzo tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, sa svim svojim vojnim potencijalima, ljudstvom i tehnikom, otvoreno uključiti u rat u Bosni i Hercegovini i da taj i takav rat niko više na svijetu neće moći kontrolirati, a kamoli zaustaviti.
Ubrzo nakon sastanka sa Rifkindom, Izetbegović okuplja vojni vrh, predvođen komandantom Rasimom Delićem i traži stručnu procjenu da li se uopće jugoslovenske vlasti namjeravaju vojno (otvoreno) uključiti u rat u BiH, te da li je Armija BiH spremna na takav ratni izazov. Zaključak je bio da se ne bi trebalo „igrati sa đavolovim repom“, te da treba obustaviti „neprijateljstva“, odnosno daljnje vojno napredovanje. I pristupiti mirovnim pregovorima na kojima je Milošević bio uvjeren da je „Bosancima poklonio Sarajevo“ a sebi, kasnije i Koštunici, Đinđiću, Tadiću, danas-sutra i Tomislavu Nikoliću, donio „pola Bosne“.Potpuno je pogrešna teza da je Dajtonski mirovni sporazum, kao najveću i nepremjenjivu tekovinu, „donio mir u BiH“; tim je dogovorom spašena Republika Srpska, kao što bi i Republika Srpska Krajina bila spašena da je glupavi drot Milan Martić prihvatio plan Z-4.
U svim daljnjim pregovorima koji će se voditi, navodno, o ustavnoj reformi, u Bosni i Hercegovini, a u osnovi u njenom dokidanju, ovdašnji pregovarači moraju upozoriti da nikakav referendum o samoopredjeljenju odnosno otcjepljenju, što je Tadićeva, odnosno Dodikova polazna i završna pregovaračka pozicija, nije moguć mirnim putem, da je neizvodiv bez novog, krvavog rata. To moraju sebi utuviti u glavu i međunarodni diplomati, ali Boga mi, ozbiljno se zamisliti i Tadić i Dodik! Jer Republika Srpska, ćosićevski kazano, jeste bila bezmalo izgubljena u ratu, ali je spašena u miru. A, mir bi trebao biti vrhunski, vrhunaravni interes svakoga na ovim prostorima.
Komentari