Kliker.info

German soldiers pull the coffin of former German Chancellor Helmut Kohl at the European Parliament before an European ceremony in Strasbourg, eastern France, Saturday July 1, 2017. Germany will later bid farewell to Kohl with a requiem Mass and military honors at the cathedral in Speyer, in his home region. (AP Photo/Jean-Francois Badias)

I dok Izrael u Gazi gazi sve pred sobom ne obazirući se na bilo kakve međunarodne konvencije ili pozive međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće nad palestinskim narodom pod egidom borbe protiv Hamasa, nešto slično sprema se i u Sjedinjenim Državama u režiji novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa. Naravno, ne u doslovnom smislu tj. kroz krvavi vojni pohod – kako to čini Izrael već više od godinu dana – već kroz obećane masovne čistke na političkoj, gospodarskoj, vojnoj i svakoj drugoj razini.

Trumpova „perestrojka“ Amerike

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da Trump SAD-u sprema revolucionarne promjene, svojevrsnu „perestrojku“ – gotovo po uzoru na posljednju fazu bivstvovanja Sovjetskog Saveza pod vodstvom Mihaila Gorbačova kada je ovaj naivno krenuo u dubinsku reformu učmalog komunističkog društva s isto takvo učmalom birokracijom, misleći da će time ojačati državu, a da ju je, zapravo – doveo do potpune dezintegracije i propasti.

Okorjela birokracija u potpunosti je bila paralizirala daljnji razvoj zemlje prkoseći ekonomskim zakonitostima u korist krutih ideoloških dogmi, i naravno – uskih interesa partijskih elita, koje su same za te iste dogme sve manje marile i u njih vjerovale. Počele su vjerovati, kao i one zapadne, isključivo u novac i moć koju on osigurava, a sve ideološke mantre bile su namijenjene isključivo običnom puku (radničkoj klasi i seljacima), koji je i dalje morao „stajati na liniji“ svemoćne partije i proklamiranih ideala.

Naravno da tako devijantno postavljeni kriteriji nove vladavine bez kvalitetne strategije i vizije, nakon višedesetljetnog i dotad neviđenog gospodarskog, vojnog, znanstvenog i svakog drugog razvoja prve zemlje socijalizma (koji su sve do 70-ih godina izazivali strah kapitalističkih elita na zapadu da bi mogli postati uzor i za revolucije u njihovom dvorištu) koji su se temeljili na slijepoj vjeri u komunizam kao besklasno i pravedno društvo nisu mogli rezultirati ničim drugim nego raspadom zemlje.

Američka gerijatrija i učmale elite

Upravo su učmale, okoštale društvene elite, koje desetljećima žive u svom svijetu potpuno izvan doticaja sa stvarnošću i problema običnih građana a kamoli stvarne brige za njihove interese (koji se kreću od onih egzistencijalnih – želje za osiguranjem pukog preživljavanja, do osiguranja pripadnosti čvrstom srednjem sloju kao ključnom staležu za stabilan razvoj bilo kog društva) – i  postale dugotrajna rak-rana američkom društvu.

Umjesto rješavanja problema koji primarno brinu američke građane, neoliberalne elite i njihove vlade posljednjih su desetljeća forsirale globalizaciju a građanima nametale nove ideološke vrijednosti kao one koje bi, valjda, same po sebi trebale riješiti sve njihove probleme. Naravno, tu je neizostavna bila i tzv. zelena agenda, dubinska, skupa energetska tranzicija s fosilnih na obnovljive izvore energije koja je samo dodatno zakomplicirala stanje i eskalirala sukob elita i građana kojima se ubrzano snižavao životni standard. Nešto s čime se suvremena Amerika nije susretala još od sredine 70.-ih i ranih 80-ih godina kada je stvar u svoje ruke uzeo i probleme riješio također dramatičnim rezovima tadašnji republikanski predsjednik Ronald Regan kroz dva uzastopna mandata.

Regan kao uzor?

Znakovito, i na njega je još na početku prvog mandata izvršen atentat kojeg je jedva preživio (metak mu je prošao koji milimetar kraj srca), kao i na Trumpa tijekom zahuktale predizborne kampanje u ljeto ove godine kada mu je snajperski metak okrznuo desno uho.

Taj slom tada baš nitko nije očekivao (u Washingtonu su se nadali i očekivali dubinske reforme u SSSR-u i promjene u kretanju prema tržišnom gospodarstvu, slično putu kojim je nedugo potom (u strahu da je ne pogodi sudbina SSSR-a) krenula i Kina – kombinacijom formalno komunističke vladavine kroz jednostranački sustav predvođen Komunističkom partijom i dozvolom privatnog vlasništva odnosno tržišnog modela poslovanja velikih državnih tvrtki. To je u konačnici i dovelo do neviđenog ekonomskog i razvojnog uzleta Kine. Zemlja je u svega 20-ak godina od krajnje siromašne države s gotovo srednjovjekovnom poljoprivredom, lokomotivama na ugljen, bez osobnih automobila i s biciklima kao glavnim prijevoznim sredstvom u gradovima, prerasla u globalnu industrijsku, ekonomsku i visokotehnološku velesilu s krajnje respektabilnom vojnom silom koja i dalje jača zastrašujućom brzinom.

Zablude o „kraju povijesti“ i neoliberalizmu

Koliko su zastranile američke neoliberalne elite u osjećaju svoje svemoći koje su dovele do opasnosti ne samo po američke globalne interese, već i po unutarnju stabilnost zemlje razdirući je po ideološki nepomirljivoj razdjelnici gotovo po pola (na nove vrijednosti unutar tzv. „novog normalnog“ s jedne, i na tradicionalne, većinom kršćanske vrijednosti s druge strane) svjedoče i prošlotjedne riječi tvorca jedne od najpromašenijih ali i najpoznatijih teorija uopće – one o kraju povijesti – poznatog američkog profesora japanskog porijekla Francisa Fukuyame sa Sveučilišta Stanford. On je, podsjećam, ubrzo nakon kraha SSSR-a u svojoj knjizi predvidio kraj povijesti kroz univerzalni trijumf liberalne demokracije i tržišne ekonomije kao sustava koji je superioran ostalima, zbog čega predstavlja finalni stadij društvene i političke evolucije kojem će se s vremenom priklanjati sve veći dio čovječanstva.

Prije nego kažem kakav je to novi zaokret Fukuyama prošlog tjedna ponovo učinio, treba ipak reći kako je njegova spomenuta teorija, osim pobornika, imala i veliki broj protivnika. Zapravo je potpuni krah odnosno konačnu potvrdu svoje promašenosti doživjela tek 2022. nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Evo što je to Fukuyama 8 studenog rekao za Financial Times:

„Najprije je bio razmah „neoliberalizma“ – ekonomske doktrine, koja je hvalila slobodno tržište a ograničavala vlade u zaštiti onih koji su stradali u ekonomskim preokretima. U cijelosti svijet je postao mnogo bogatiji, ali je radnička klasa ostala bez izvora prihoda. Drugi prijelom bio je povezan s rastom politike identiteta ili toga što možemo nazvati „woke liberalizmom“, kada su progresivnu politiku koja se bavila zaštitom interesa radnika, smišljeno preusmjerili na zaštitu uskog kruga marginalnih grupa, rasnih i seksualnih manjina, migranata i td. Čitava naša državna vlast nije se koristila za osiguranje nepristranog pravosuđa, već za postizanje konkretnih socijalnih rezultata i interesa ovih grupa. Radnička klasa je osjetila da lijeve političke stranke više ne štite njezine interese i počela je glasati za one desne.“

Napominjem da je Fukuyama ovo izjavio nakon pobjede Donalda Trumpa za koju smatra kako predstavlja kraj američkog liberalizma. U tome vjerojatno opet griješi, jer liberalizam je postojao već odavno i uvijek će postojati – manje ili više izražen. Međutim, njegovim inačicama, poput spomenutog neoliberalizma sa svim navedenim devijacijama uistinu bi mogao doći kraj, jer ne samo što Trump želi ideološki ujediniti Ameriku, već to – pretpostavljam, sada želi i najveći dio tzv. duboke države. Ona je sada svjesna svih svojih zabluda, jer ne samo što SAD nije uspio nametnuti nakaradne ideologije globalnoj većini (već samo tzv. združenom zapadu) – nego je njima ugrozio i američku privlačnost (a time i utjecaj) za druge kulture i vjere koje primarno drže do svojih tradicionalnih vrijednosti i nisu ih se spremne odreći pod bilo kakvim pritiscima Washingtona kojih je itekako bilo.

Trumpova čudna kadrovska rješenja

Trump je prošlog tjedna počeo postupno objavljivati imena osoba koje će obnašati pojedine ključne dužnosti u njegovoj administraciji od 20. siječnja iduće godine (treba ih saslušati i potvrditi još samo Senat što bi trebala biti formalnost s obzirom da su republikanci na izborima prije dva tjedna gornji dom Kongresa preuzeli u svoje ruke (uspjeli su zadržati i  Zastupnički dom, a kako kontroliraju i Vrhovni sud, sve su ključne poluge vlasti u njihovim rukama pune dvije godine do idućih djelomičnih izbora  za Kongres) Imena kandidata izazivaju pravu pomutnju, čak i kod  pojedinih njegovih najgorljivijih simpatizera.

Vidljivo je da se odrekao usluga visokih generala, koje je rado uzimao u svoj tim u prvom mandatu, te se umjesto njih odlučio za niže pozicionirane časnike – bojnike ili pukovnike kada je riječ o položajima u vojnosigurnosnom aparatu. Trump se, naime, „opekao“ s generalima koji su, kako smatra, uvijek prepuni sebe zbog čega je s njima teško upravljati što se ogledalo i kroz njihove česte smjene tijekom njegovog prvog mandata. Sada se odlučio za skromnije i manje poznate osobe iz vojnog miljea za koje zna da će mu zbog pružene prilike biti i zahvalne i odane.

U tom smislu (očekivano s obzirom na predizborne najave) s jedne strane imenuje osobe vrlo radikalnih stavova, potpuno izvan neokonzervativnih krugova (neokonsa) kojih se on pod svaku cijenu nastoji riješiti i za koje smatra da upravljaju „dubokom državom“ koja šteti američkim interesima, i to kroz obje stranke – iako puno više kroz Demokratsku. Imenovane osobe redom su ili veliki simpatizeri Izraela i automatski veliki neprijatelji Irana (Elise Stefanik, buduća predstavnica SAD-a u UN-u), i(li) protu-ukrajinski nastrojeni barem u smislu želje za brzim završetkom rata kroz teritorijalne ustupke Kijeva i odustajanja Ukrajine od članstva u NATO savezu, i koji smatraju da je taj rat za Ameriku postao preskup i preopasan (npr. potpredsjednik SAD-a J.D. Vance).

S druge strane na vrlo važnu dužnost državnog tajnika imenuje svog do ne tako davno velikog kritičara koji ga je javno vrijeđao i optuživao za prijevare i koji je bio pripadnik neoconsa Marka Rubia (sam je Rubio izjavio da već nekoliko godina nije njihov član) i koji je donedavno bio pobornik američke pomoći Ukrajini ali i još puno veći simpatizer Izraela.

Jedan od onih koji izazivaju prijepore svakako će biti i novi ministar obrane (šef Pentagona) Pete Hegseth, bivši vojni veteran a kasnije voditelj na Fox TV-u, poznat i po oštrim kritikama „progresivnih politika“ (gore spomenutih, ideološkog, prije svega gender karaktera) u vojsci i zazivima za čišćenjem u vojnom vrhu. Poznat je i po skepticizmu prema NATO-u, što izaziva zabrinutost među europskim saveznicima. U svojoj knjizi, objavljenoj ove godine, Hegseth je opisao NATO kao „zastarjeli obrambeni savez“ i kritizirao europske zemlja zbog oslanjanja na američku vojnu pomoć.

S druge strane na ključnu funkciju svog aparata u Bijeloj kući, onu savjetnika za nacionalnu sigurnost (sada je to u Bidenovom timu Jake Sullivan) koji zapravo i kreira vanjsku politiku bilo koje administracije – Trump je imenovao Mikea Waltza, bivšeg pripadnika specijalnih postrojbi, velikog simpatizera Izraela i njegovih kontroverznih poteza izgradnje židovskih naselja na palestinskoj Zapadnoj obali. Međutim, Waltz je nedavno izjavio kako bi želio da se američka vojna pomoć Ukrajini još više poveća i da se Kijevu isporuče rakete kojima će moći gađati Moskvu.

Kako Trump ovaj svoj kadrovski komplot različitih pogleda na iste stvari nastoji uklopiti u svoju političku i geopolitičku viziju Amerike i svijeta krajnje je nejasno.

Pretpostavljam  kako su pojedina spomenuta Trumpova kadrovska rješenja, prije svega s imenovanjem Marka Rubia za državnog tajnika pogurana upravo od „duboke države“ protiv koje se Trump želi boriti, jer Rubio je očiti globalist dok je Trump sklon američkom izolacionizmu a još više protekcionizmu. Zapravo, to kadrovsko rješenje vraća me na početak godine kada sam pisao kako je Vrhovni sud stao na stranu Trumpa po pitanju brojnih procesa koje su protiv njega pokrenule bilo države pod vlašću demokrata  bilo tužiteljstva i sudovi pod njihovim nadzorom i da mu to omogućava kandidaturu na izborima pa stoga mora biti posljedica određenih Trumpovih kompromisa s dubokom državom (jer i suci Vrhovnog suda su samo ljudi i nisu nedodirljivi kako mnogi kod nas imaju percepciju).

Još me više u postizanje njihovog dogovora pa čak i u Trumpovu novu pobjedu učvrstila činjenica da je veliki trumpist, Mike Johnson, predsjednik Zastupničkog doma, nakon proljetos provedenog  vikenda kod Trumnpa na Floridi, već idući ponedjeljak potpuno neočekivano odlučio staviti na glasovanje Bidenov prijedlog o 60 milijardi dolara pomoći Ukrajini čemu su se republikanci i osobno Trump do tada oštro protivili. I ne samo da je stavio na glasovanje, već je i podržao Bidenov prijedlog zakona koji je, tada, nakon pol godine natezanja bio i usvojen.

Jednostavno mi je teško povjerovati da bi Trump – usprkos svojoj neviđenoj upornosti, tvrdoglavosti, otpornosti i nadasve hrabrosti – s obzirom na sav linč kojemu je politički, pravosudno i medijski bio izložen gotovo četiri godine na kraju uspio proći neokrznuto (okrznuo ga je jedino snajperski metak po desnom uhu) i pobijediti na izborima. U tome su mu morale pomoći dovoljno jake i utjecajne silnice unutar američkog društva. Drukčije to jednostavno ne ide, poglavito ako si „anomalija“ na učmaloj i okoštaloj političkoj sceni kakva je američka.

Trump kao povijesna nužnost?

Kako Trump u Meksiko, i dalje u Latinsku Ameriku može fizički protjerati čak 20 milijuna migranata, što je obećao u svojoj kampanji – to vjerojatno ne zna ni on sam iako govori o uporabi vojske. Za tako nešto bi trebale milijarde ako ne i trilijuni dolara (možda dio planira nabaviti odustajanjem od pomoći Ukrajini što je također često govorio da će učiniti čim dođe na vlast).  Što će učiniti po pitanju krajnje složenih globalnih kriza i na koji ih način namjerava riješiti samo dragi Bog zna.

Kako god bilo, Trump je ostao nepredvidljiv, nepoznanica, nerješiva enigma. Trump je možda i povijesna nužnost? Osoba kakva je sada nužno potrebna potpuno sluđenom svijetu, u njegovom nikad složenijem povijesnom trenutku. Naime, nepredvidljivih se osoba svi boje, poglavito kada u rukama imaju toliku moć, poput one koja se upravo koncentrira u Trumpovim, pa možda i dođe do nekog novog detanta bez velikih krvoprolića i kataklizmičkih scenarija. Npr. Putin je, za razliku od Trumpa posve predvidljiv. Uvijek upozori što će od njega uslijediti ako se za to stvore uvjeti i to uvijek realizira. Zato je Bidenu bilo s njim lako igrati u smislu izbjegavanja eskalacije, iako je posve pogrešno procijenio Putinovu odlučnost što sada svih jako skupo košta: i zapad i Rusiju, a da se izlaza iz tunela još uvijek ne nazire.

Što onda reći? Ne vjerujem da Trump ima neku široku viziju svoje vanjskopolitičke strategije i mislim da i dalje ostaje sklon bilateralnim sporazumima u kojima se najbolje snalazi zbog iskustva vođenja krupnog biznisa.

Trump i danas verbalno udara i po protivnicima i po saveznicima Amerike. Sada udara po Japanu i Južnoj Koreji optužujući ih da žele živjeti pod američkim kišobranom a  da za to ništa ne žele plaćati (slično je činio u prvom mandatu prema EU). Tajvan napada da „štancanjem“ čipova šteti američkim interesima i da mora prebaciti proizvodnju u SAD, a ustrašeni politički vrh otoka već najavljuje kupnju velikih količina novog američkog oružja kako bi udovoljio novom gazdi.

Trump, čini se, želi vratiti globalni ugled i snagu SAD-a te natjerati svjetske zemlje da se boje američke moći, umjesto da prihvati novu stvarnost – da se svijet nepovratno promijenio, i da u sklopu tih promjena za SAD pronađe novo dostojno mjesto i ulogu koja bi ionako bila veća od svih drugih zemalja ako bi Washington isključio silu kao sredstvo svoje „privlačnosti“.

Paradoks

Zvuči paradoksalno da Trump ugled Americi želi vratiti kombinacijom oštre sankcijske politike, protekcionizma i vojnih prijetnji, dakle istim onim metodama koje je, kao rijetko koja, ranije koristila upravo Bidenova administracija kroz svoju poznatu političku i ideološku frazu borbe demokracija protiv totalitarnih režima.

Znamo kako je to završilo: nije utjecalo na promjenu stavova Globalnog juga o politici SAD koja im je postajala sve neprihvatljivija i zbog čega se sa sve većim entuzijazmom okreću novim političkim formatima međunarodnog tipa poput BRICS-a i teže multipolarizmu umjesto dosadašnjoj dominaciji SAD-a.

Trump, vjerojatno, spomenutim kadrovskim rješenjima želi izazvati zabrinutost i strah diljem „nepoćudnih“ država i pokazati svoju odlučnost da postigne ono što obećava i za što smatra da Biden nije imao dovoljno hrabrosti pa zato nije uspio. Ali teško je vjerovati da će se ključne zemlje Globalnog juga, a prije svega Rusija (koja je svoje protivljenje zapadu već tri godine demonstrira i na bojnom polju) i Kina u ključnom geopolitičkom trenutku za njihovu opstojnost i interese Trumpa sada prestrašiti, povući i odustati od svojih strategija makar ih i skupo koštale. Stvar je jednostavno otišla predaleko. Razdjelnica od koje više nema povratka na staro je 2022. i to svi dobro znaju.

Jer i sama Trumpova krilatica „učinimo Ameriku opet velikom“ iz predizborne kampanje 2016. godine, koja je u međuvremenu prerasla u masovni društveni pokret MAGA (Make America Great Again) jasno ukazuje da Ameriku tek treba učiniti velikom, jer ona to više nije u onom smislu u kakvom je bila nakon raspada SSSR-a i pobjede u Hladnom ratu. Tada je dugo imala globalni monopol, gotovo hegemoniju nad svim ključnim procesima i polugama vlasti. Svijet se u međuvremenu potpuno promijenio, čak dramatično i u odnosu na samu Trumpovu vladavinu u prvom mandatu.

Što s Ukrajinom?

Rusija se sigurno neće vratiti na staro, bez obzira kakvu vanjsku politiku zauzela nova američka administracija. Da je mogla silom primorati Rusiju, to bi već sigurno učinila i Bidenova administracija – bez bilo kakve dvojbe! Ovako je samo opasno plesala na rubu provalije kroz umiješanost u ukrajinski rat bez ostvarenih strateških probitaka (profitirao je samo vojnoindustrijski biznis), ali kobnu grešku u koracima Biden na kraju ipak nije napravio i do eskalacije s Rusijom nije došlo.

Hoće li tu politiku prema Ukrajini nastaviti i Trumpova administracija još je teško reći s obzirom na njegove izjave o brzom završetku rata s jedne,  i na brojne pritiske koji prema njemu ovih dana idu od strane još uvijek aktualne administracije kao i europskih saveznika s druge strane. Poglavito nakon ukrajinskih udara zapadnim raketama po Rusiji nakon nedavne, po Europu i ne samo nju visoko rizične dozvole Joea Bidena Kijevu da to može činiti, a još više nakon ruskog razornog odgovora balističkom raketom srednjeg dometa s hiperzvučnim bojevim glavama („Orešnik“). Ona je, prema pojedinim ruskim vojnim analitičarima bliskim Kremlju, udarila po velikoj podzemnoj tvornici raketa u gradu Dnjipru (Dnjepropetrovsk, rus.). Radi se, kažu oni, o golemoj vojnoj tvornici iz vremena SSSR-a koja ima 6 podzemnih etaža upravo zato da bi bila zaštićena od nuklearnih udara. Sada je, tvrde, uništena od hiperzvučne rakete zbog njezine goleme brzine i isto takve kinetičke energije, a da je pritom imala samo konvencionalne a ne nuklearne bojeve glave.

Zato mislim da će teret ukrajinskog rata Trump u potpunosti htjeti prebaciti na Europsku uniju (njeni ključni političari u Bruxellesu već su za to spremni i pokazuju bespogovornu odanost Washingtonu zbog čega su uostalom i u svojim foteljama) i da će nastojati održati rat niskog intenziteta s obzirom da jednostavno ne vidim načina na koji Trump može postići dogovor s Putinom o kraju rata a da se nijedna od dviju strana (Rusija i zapad pod kojeg podrazumijevam i Ukrajinu) pritom ne osjeća poraženom.

Putin je na nedavno održanom debatnom klubu Valdaj, odgovarajući na pitanje o rezultatima završenih američkih izbora u kontekstu nastojanja zapada za nanošenjem strateškog poraza Rusiji koji ne prestaju samo kratko kazao: oni nikada ne bi smjeli zaboraviti da Rusija posjeduje nuklearno oružje.

A to očito nije zaboravio jedan visoki NATO-ov dužnosnik.

„Da Rusi nemaju nuklearno oružje, već bismo bili u Ukrajini i izbacili ih“

Predsjednik Vojnog odbora NATO-a admiral Rob Bauer u svom je govoru 10. studenog tijekom obrambenog summita u Češkoj naglasio ključnu ulogu ruskih nuklearnih snaga u odvraćanju zapadnog svijeta od izravnog ulaska u otvoreni sukob s Moskvom (info: Military Watch Magazine).

“Apsolutno sam siguran kako bismo, da Rusi nisu imali nuklearno oružje, bili u Ukrajini i izbacili ih”, rekao je admiral Bauer.

Njegove izjave slijede dosljedne aluzije na mogućnost nuklearne eskalacije od strane ruskih dužnosnika i mogu se tumačiti u kontekstu značajnog pada položaja ruskih konvencionalnih snaga nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Međutim, iako su ruske oružane snage uvelike potrošene, golemo širenje kopnenih snaga i obrambenog sektora od početka 2022., oštro smanjenje zapadnih zračnih i kopnenih snaga u posljednjih 20 godina i velike neučinkovitosti osobito europske vojske navele su pojedine analitičare da ocijene kako su tvrdnje o NATO-ovoj konvencionalnoj nadmoći uvelike pretjerane – piše navedeni medij.

Ja bih pak dodao slijedeće:

Konvencionalnu vojnu moć raspalog SSSR-a ruska vojska vjerojatno više nikad neće dostići. Međutim, Moskva tome niti ne teži. Zna da bi to bio preskup zalogaj, koji bi imao negativan socio-ekonomski utjecaj na cijelu zemlju, a da, k tomu, postoji jeftinije i učinkovitije rješenje. Rusija se sada, a to će biti i dugoročno, u smislu zaštite svoje nacionalne i strateške sigurnosti primarno oslanja na razvoj i modernizaciju svog golemog nuklearnog arsenala i drugog naprednog oružja. Zato NATO-ov admiral sigurno ima pravo.

Nuklearno oružje, dakle, definitivno ima ključnu ulogu odvraćanja tj. sprječavanja međusobnog sukoba ključnih nuklearnih sila. To mu je, uostalom, bila uloga od samoga početka nuklearnog doba, naravno – ukoliko apstrahiramo američko bacanje atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. Međutim, i to je u svojoj biti predstavljalo puno više politički nego vojni potez s obzirom da je japanska carska vojska ionako već bila pred potpunim slomom.

Izjave tadašnjih američkih dužnosnika da se bacanjem atomskih bombi izbjegla pogibija oko 200 000 američkih vojnika koji bi navodno poginuli u nužnoj invaziji na Japan teško mogu imati relevantno uporište i oko tih se stavova i danas sukobljava veliki broj povjesničara diljem svijeta. Naizgled čudno – najmanje u samom Japanu kojeg se sve to najviše i tiče. Ali Tokio, kao poražena strana u ratu i zemlja ograničenog suvereniteta  nije u stanju previše „talasati“ po tom pitanju.

Ruski pak povjesničari smatraju kako je američki nuklearni udar na Japan bio isključivo demonstrativnog karaktera: pokazao je kako Sjedinjene Države jedine posjeduju najrazornije oružje masovnog uništenja koje je dotadašnji svijet poznavao, a što je trebalo ostaviti (vjerojatno je i ostavilo) snažan dojam na tadašnji sovjetski državni vrh na čelu s Josifom Visarionovićem Staljinom s obzirom kako je već tada svima bilo jasno da će dvije zemlje, iako još formalno ratne saveznice,  vrlo brzo postati ljuti ideološki i vojni suparnici.

Takvi su zapravo ostali do danas ukoliko Rusiju promatramo (a moramo) kao pravnu nasljednicu Sovjetskog saveza. S jednom važnom razlikom. Danas su oni ideološki protivnici ali s potpuno obrnutih pozicija: Rusija s tradicionalnih, kršćanskih (pravoslavnih), a SAD s lijevih, neoliberalnih – ukoliko to Trump uskoro ne promijeni i Ameriku vrati starim korijenima, što će biti vrlo težak i dug, a možda i nemoguć proces.

Zoran Meter (Geopolitika)