Kliker.info

Samo tri dana nakon inauguracije, sada već odlazeći američki predsjednik, Joe Biden, dojurio je 23. januara 2021. godine u Bruxelles, u glavno sjedište euro-atlantskih organizacija i središnjicu najveće zone slobodne trgovine.

To je ona ista europska prijestolnica koju je njegov prethodnik, Donald John Trump, ne jednom za svoga prvog mandata (20. januara 2017. – 20. januara 2021.), nazivao “paklenom rupom“, u kojoj se u dva navrata za četiri godine zadržavao tek onoliko koliko je po pravilima protokolarne pristojnosti morao.

Bila je to prva Bidenova vanjskopolitička akcija po preuzimanju predsjedničke dužnosti. Tokom trodnevnog boravka u Bruxellesu, Biden je u više prilika i u različitim povodima parafrazirao svoju čuvenu rečenicu izgovorenu tri dana ranije tijekom inauguracije 20. siječnja: „Amerika će predvoditi svijet primjerom svoje moći i snagom svoga primjera.“

Ubrzo nakon trodnevnih konzultacija s europskim partnerima enigmatska Bidenova poruka s inauguracije i tri dana zatim parafrazirana u Bruxellesu počela je postajati stvarnost širom našeg Planeta: prenagljeno i bezobzirno bježanje savezničkih trupa iz Afganistana; ubrzano naoružavanje Ukrajine kako bi se „strateški porazila Rusija“; intenziviranje iritantne disperzije vojnih potencijala NATO-a prema granicama Rusije i provociranje ruske vojne invazije; uvođenje međunarodnopravno nelegalnih sankcija suparnicima i neposlušnima; obavještajno, vojno i financijsko sudjelovanje u besprimjernoj brutalnosti i genocidu Izraela nad palestinskim narodom; bespoštedni pokušaji suzbijanja ekonomskog rasta Kine; sve izvjesnije približavanje crvenoj crti za vojno razračunavanje s Iranom; udari koalicijskih zapadnih saveznika po Jemenu pod izgovorom da gađaju Hute; šutnja „kolektivnog Zapada“ dok Izrael bjesomučno razara gradove i civilnu infrastrukturu Libanona…

„Mir, sigurnost, dignitet, čast i istina“

Biden je prije četiri godine u Bruxellesu izgovorio još nešto vrlo, vrlo, problematično s gledišta morala, poštenja i istinitosti, ali i vrlo važno za razumijevanje američke (i zapadne) vanjske realpolitike: „Ciljevi Amerike i njenih saveznika su uvijek isti: mir, sigurnost, dignitet, čast i istina“, rekao je ne trepnuvši i ne zaboravivši pritom više puta naglasiti i to da će upravo on, Joe Biden, „vratiti Americi globalnu nadmoć, po svaku cijenu“.

“Jer, ovdje se ne radi samo o međusobnom povjerenju između Amerike i europskih saveznika, već se radi o vlastitim interesima i potvrdi tih vlastitih interesa na djelu“, rekao je tada Biden čelnicima Europske unije i NATO-a, a slično je ponovio i dva dana kasnije, nakon zloslutnog susreta s ruskim liderom, Vladimirom Putinom, u Ženevi.

Po zlu krenulo iz Bruxllesa

Nakon traumatičnih godina u kojima je svijet bio obilježen brojnim višegodišnjim ratnim sukobima u Africi, Aziji i istočnoj Ukrajini, globalnim migracijama, klimatskim prijetnjama, ekstremnim radikalizmom, „trumpističkim populizmom“ i na kraju pandemijom COVID-19 – tada tek izabran za novog američkog predsjednika, Biden je napravio možda razuman politički izbor. Posvetivši prvu međunarodnu turneju upravo Starom kontinentu i susretima s euroatlantskim liderima, on nije ispunio samo predizborno obećanje da će obnoviti i dodatno unaprijediti transatlantske odnose koje je za svoga prvog mandata uistinu bio doveo do apsurda Trump. Tim posjetom Biden je oživio moralno, politički i vojno obamrle stanice NATO-a i aktualizirao važnost EU-a i Velike Britanije (tada već izvan Unije) za ostvarivanje strateških nacionalnih interesa Amerike.

I upravo oni – SAD, NATO, Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo ubrzo su se tokom Bidenova mandata i pokazali najvažnijim karikama američke realpolitike.

Svojim prvim službenim putovanjem nakon inauguracije, Biden je zapravo želio Ameriku ponovo vratiti u Europu, ali i zatrti sjeme svih „vanjskopolitičkih zlodjela“ svoga prethodnika. Uspio je makar na četiri godine obnoviti „zapadne vrijednosti“ koje je osam godina prije dolaska Trampa u Bijelu kuću strpljivo gradio također „demokratski predsjednik“ Barack Hussein Obama. On je taj koji je nastavio operacionalizirati geopolitičku strategiju Ronalda Reagana (1981. -1989.), koji je prvi „Rusiju stavio izvan zakona zauvijek“.

Nastavio je tamo gdje su prije njega stali demokrat Bill Clinton i republikanac George W. Bush. A prije samog odlaska iz Bijele kuće na iritirajuće blisku distancu s Rusijom rasporedio je američke trupe u Poljskoj izazivajući tako Putina na kontrapoteze. Za vrijeme Obamina „demokratskog“ mandata Velika Britanija je izglasala Brexit, EU nije imala nikakvu konkretnu podršku Amerike, a NATO se udaljavao od pacifističke doktrine iz 1949. postajući sve više političko-vojna mašinerija za pokoravanje slabijih interesima jačega.

Nakon Bidena ponovo Trump!

Ali, (ne)očekivano, Donald Trump je ponovo na sceni. Hoće li i njemu prvi službeni posjet nakon inauguracije biti „paklena rupa“ u kojoj sada već po drugi put za četiri godine šćućureni čelnici Europske unije i NATO-a grozničavo iščekuju prve poteze? Po kakvim izjavama će biti upamćen sada kao 47. američki predsjednik? Hoće li, kako je najavio, Europu prepustiti samu sebi, a Europsku uniju kao „neprijatelja Amerike“ nastaviti protresati „sve do raspada“?

Hoće li ponovo uskratiti dolare američkih poreznih obveznika za mamutsku ratnu rastrošnost NATO-a? Kakve će stavove EU-a zahtijevati prema Rusiji, Izraelu, Kini, Sjevernoj Koreji, Siriji? Hoće li osim čelika, aluminija i autoindustrije, američkim carinama biti opterećeni i drugi prerađivački sektori EU-a poput farmaceutske industrije, poljoprivrede, kemijske i informatičke industrije? Hoće li Europsku uniju uvjetovati uvođenjem trgovinskih sankcija protiv Kine radi zaustavljanja kineske ekonomske revolucije? Hoće li ‘tramputin’ u idućim godinama uistinu krojiti kapu Europe, hoće li u iduće četiri godine uspjeti vladati usplahirenom Amerikom, hoće li uopće doživjeti kraj svog „historijskog mandata“?

Sukus svih ovih pitanja je, dakle, je li trampistički populizam ovoga puta bio samo predizborni mamac za milijune zanemarenih i od Bidenove administracije zaboravljenih glasača, ili će bijesni trgovinski rat s nesagledivim posljedicama po cijeli svijet, stvarno biti otvoren i s Europom? I do koje granice? Ili će ipak Amerika ostati u Europi na način kako su je iza sebe ostavila dvojica prethodnih demokratskih predsjednika – Barack Hussein Obama (2009. – 2017.) i još kratko aktualni, Joe Biden?

Trumpa ‘izmislio’ Obama

Kada već spomenusmo Obamu, u kontekstu ove teme nije nevažno podsjetiti da je ovaj bivši američki predsjednik najzaslužniji što je „ekscentrični narcis“, Donald Trump, u siječnju 2017. uopće i postao njegovim nasljednikom. Kako? Tako što je upravo Obaminim zaslugama Demokratska stranka Amerike, u djelu i liku Hillary Rodham Clinton, imala lošeg protukandidata Donaldu Trumpu. Da, jako lošeg i profanog kandidata.

Zbog promašaja u vanjskoj politici u vrijeme vršenja dužnosti državne tajnice, upravo bivši predsjednik Obama je Clintonovu smijenio s tog visokog položaja. Prema ovom govorljivom nobelovcu, Hillary Clinton, dakle, nije bila sposobna biti njegova ministrica vanjskih poslova do kraja mandata, ali je mogla biti kandidatkinja za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država, i to po njegovom blagoslovu. I to je dakle Amerika!

I nedavno, ključna je bila Obamina podrška demokratskoj predsjedničkoj kandidatkinji Kamali Harris koja, kao i Hillary Clinton, nije početkom ovog mjeseca imala sreće u predsjedničkoj utrci s Donaldom Trumpom. Dramatičan poraz demokratske mantre o demokraciji, građanskim slobodama i prosperitetu Amerike ponovno je potvrdio da Obama nije baš takav politički guru kakvim ga se u anglosaksonskim (pa i ovdašnjim) mainstream medijima do sada predstavljalo.

Osim Obaminog olakog klađenja na slabe „trkače“ Trump je ponovno novi američki predsjednik, ovoga puta s uvjerljivom većinom glasova i s većinom u oba doma američkog Kongresa, i zbog niza drugih unutarameričkih i globalnih razloga sigurnosnog, društvenopolitičkog, ekonomskog, migracijskog, socijalnog…karaktera, te zbog globalno aktualnog trenda desnopolitičkih ideologija i populizma kao derivata etnonacionalnih, sigurnosnih i ekonomsko-socijalnih kriza, terorizma, globalne devalvacije sustava vrijednosti i zbog moralne dekadencije.

Osim u Americi, različite forme ovih kriza danas preplavljuju svijet na svim meridijanima – od Europske unije i Baltika, Istočne Europe, Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, do Azije, Indije, Južne Amerike, Kanade, Australije…

Trgovinski rat s krajnje opasnim posljedicama

Prvi pravi trgovinski rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine službeno je počeo početkom jula 2018. godine, a najavljen je početkom marta kada je Donald Trump na početku prvog mandata obznanio svoju nakanu o nametanju novih „drakonskih carina na robe iz konkurentskih zemalja EU, Kine i Kanade“. Nove carine su uvedene na čak 818 kineskih proizvoda čiji je dotadašnji uvoz vrijedio između 34 i 60 milijardi dolara godišnje.

Iako su iz Pekinga, Europske unije, Kanade, stručnih krugova i Svjetske trgovinske organizacije (WTO) stizala upozorenja da su SAD prekršile pravila svjetskog trgovanja, Bijela kuća je ostala pri stavu da će nove carine učiniti Ameriku „puno jačom i bogatijom nacijom”. Iako se to naravno nije pokazalo u svemu istinitim, posljedice po Europu su stigle i prije službenog uvođenja carina na europske proizvode i od tada do danas EU se nije oslobodila tog šoka.

Kina je bila pripravnija za trgovinske hirove američkih vlada pa je svoju trgovinu pravovremeno preusmjeravala prema tržištima Globalnog juga s kojim već danas ima čak oko četiri puta veću robnu razmjenu nego sa SAD-om.

„Amerika je ta koja je počela najveći trgovinski rat u povijesti, i mi nemamo izbora – uzvratit ćemo udarac jer Kina nema namjeru popuštati pred američkim prijetnjama i ucjenama, već će zajednički sa svojim partnerima stati u zaštitu globalnog sustava slobodne trgovine i multilateralnog poretka“, priopćeno je tada iz kineskog Ministarstva trgovine.

Peking je najavio da će po žurnom postupku uvesti protumjere na robe iz američkog izvoza uključujući meso i morske plodove, što je i prije službenog početka trgovinskog spora između dvije najveće ekonomije svijeta izazvalo globalne trgovinske poremećaje i rast potrošačkih cijena prvo u obje zemlje, a zatim i globalno. Carine su tada bile usmjerene uglavnom na informatičku tehnologiju, potrošačku elektroniku i telekomunikacije kako bi se sankcionirale poglavito one kineske tvrtke s visokim udjelom tehnoloških inovacija.

Rekordan suficit, rekordan deficit

SAD je u tom trenutku imao „najveći trgovinski deficit u povijesti svijeta“ (Trump), a najveći disbalans je bio upravo s Kinom – oko 375 milijardi dolara. Uravnoteženje robne razmjene između dvije vodeće ekonomije svijeta bilo je jedno od najvažnijih predizbornih obećanja Donalda Trumpa 2016. godine. Kao zagovornik „vrlo oštre protekcionističke politike, odmah po stupanju na dužnost predsjednika u prvom mandatu naredio je povlačenje SAD-a iz trgovinskog pakta poznatog kao Transpacifičko partnerstvo, te iz Pariškog sporazuma o suzbijanju klimatskih promjena.

Iako su carine na uvoz čelika i aluminija iz Europske unije i Kanade bile tada relativno beznačajne u odnosu na ukupni izvoz i uvoz SAD-a sa ovim tržištima, brza i oštra reakcija nije izostao ni iz Bruxellesa.

Tadašnja europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmstroem, koja je pregovarala sa SAD-om o izuzeću zemalja EU-a iz odluke o novim carinama, obećala je „srazmjeran odgovor“ ako američka strana ne prihvati zahtjev za izuzeće tvrtki iz Europske unije. Trgovinski rat je nastavljen sve do dolaska Joe Bidena u Bruxelles u januaru 2021. kada je američki trgovinski deficit ponovno eksplodirao dostižući oko 125% američkog bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Šta će biti s Europskom unijom?

Prema predviđanjima Europskog ureda za statistiku (Eurostat), EU će do 2100. godine ostati bez oko 100 miliona stanovnika, najviše zbog pada nataliteta i iseljavanja u porezno manje opterećena područja. Na Starom kontinentu će ostati uglavnom stari. Socijalne države će zbog izdataka za vojne proračune, zdravstvo i mirovine – nestati, a imigrantske poplave će bujati. To je bliska perspektiva Europske unije.

Sadašnjost je još crnja. Iako predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tvrdi da je skupi američki ukapljeni plin „jeftiniji od ruskog zemnog plina“ iscrpljenost ekonomije u većini industrijskih predvodnica EU je na granici kolapsa zbog previsokih cijena energije i ratnih nameta.

Trgovinske sankcije koje po nalogu Washingtona EU provodi protiv Kine ostavile su nesagledive posljedice. Europska blagajna je sve praznija zbog višegodišnje financijskog, vojnog i političkog održavanja Ukrajine. Politička kriza u Njemačkoj i Francuskoj se i dalje zaoštrava.

Realitet geopolitike od Bruxellesa zahtijeva makronizaciju Unije u sferi neovisne obrambene politike i „strateške autonomije“. Austrija, Italija, Mađarska, Slovačka već postavljaju pitanje razumnosti sveukupne europske vanjske politike. Iako je prereguliranost sveukupnog života u Uniji već odavno postala za građane i poslovni svijet krajnje iscrpljujuća, Europski parlament godišnje i dalje odobrava deset puta više zakona i drugih obavezujućih propisa nego oba doma američkog Kongresa, i tako dalje.

U okolnostima kakve dakle jesu, uključujući i nepobitnost da cijeloj Europi nedostaje liderstvo, novo najavljena Trumpova politika po kojoj će Europsku uniju ostaviti Europi, a Indopacifik će preuzeti pod osobni nadzor, te još uz to i najavljeni protekcionizam prema Europskoj uniji – sve bi to zajedno moglo imati zastrašujuće razmjere ne samo po europsku ekonomiju i inače degradirani standard većinske europske populacije, već i po dostojanstvo Europske unije u vezi s vlastitim ambicijama i prema Ukrajini.

U okolnostima kakve su već danas EU nije sposobna na sebe preuzeti vojno-političku i financijsku odgovornost prema ovoj razorenoj zemlji unatoč činjenici da se samo ukrajinske mineralne rezerve procjenjuju na oko 13 trilijuna dolara. U stanju u kakvom jest i u kakvom bi se mogla uskoro naći, EU nije u stanju provoditi ni načelnu i pravednu politiku proširenja.

S povratkom Trumpa u Bijelu kuću uskoro, sadašnja apatija u Bruxellesu bi se mogla pretvoriti u agoniju jer su SAD bile i jesu najveći trgovinski partner Europske unije. Hoće li to i ostati? Teško s Trumpovom politikom. S eventualno novim američkim carinama, samo njemačka autoindustrija i finalna industrijska prerada (koji će se kao najveći izvoznici u SAD i naći na udaru) izgubila bi više od 180 milijardi eura za četiri godine Trumpova mandata. Tako je izračunalo njemačko Ministarstvo financija.

Jedan od najinovativnijih mislilaca današnjice, pisac bestselera i izraelski profesor svjetske povijesti, Yaval Noah Harari, smatra da kolikogod dosadašnji mehanizmi globalizacije i internetske revolucije uspješno premošćivali fizičke razdaljine među državama, isto toliko su to pošasti koje vode k neizbježnom klasnom raskolu i bijedi dominantne većine čovječanstva. A iz gladi, bijede, nejednakosti i nepravde izranjaju i svakojaka buntovništva i revolucije s nemogućom predvidljivošću njihovih razmjera, trajanja i konačnog ishoda. Pogotovo u vremenu fanatičnog militarizma širom svijeta kakav nije viđen od 1930-tih godina i vremena nacifikacije. Iako stvorena na prerogativu mira, ni Europska unija u tome nimalo ne zaostaje.

Zekerijah Smajić (Geopolitika)