Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U najnovijem saopštenju Dodikovog trusta političkih mozgova vidljivi su tragovi političke paranoje. Igor Radojičić tvrdi kako u ličnosti aktuelnog visokog predstavnika javnost prepoznaje komunistu iz boljševičke faze socijalističke revolucije, koji vrši nacionalizaciju firmi.Držeći se vlastitog gesla "niko me neće zaustaviti", Milorad Dodik nastavlja da smišlja nove pakosti na štetu vlastite države. Nije on jedini političar koji čini da cjelovita Bosna i Hercegovina postane zemlja sa ograničenim rokom trajanja, ali je u toj zavjereničkoj konkurenciji bez premca. Prije dva dana Dodik je katalog svojih spletki obogatio još jednom ujdurmom: njegov trust političkih mozgova izdao je politbirovski sročeno saopštenje u kojem se ističe da se "ne prihvataju posljednje nametnute odluke visokog predstavnika". Gnjev ovlaštenih potpisnika izazvala je činjenica da je Valentin Inzko praktično spriječio raspad Elektroprenosa BiH, kompanije u dvoentitetskom vlasništvu, koja je od velikog značaja za cijelu zemlju. Dodiku je tako izmakla iz ruku "zlatna koka", jer je za pljačku još malo toga ostalo.

Staloženi austrijski diplomata izrešetan je retoričkim mecima kao nikad dosad. Inzko je optužen za višestruki udar: na Dejtonski sporazum, na suverenitet BiH i na imovinu Republike Srpske. Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS-a, izjavio je kako u pomenutoj Inzkovoj odluci javnost prepoznaje komunističku ideologiju i praksu, jer se njome vrši nacionalizacija firmi. Štiteći Elektroprenos BiH od nacionalističkih grabljivaca, koji su zgrabili sve što se moglo zgrabiti, Valentin Inzko je u očima Radojičića pod stare dane postao kamunjist iz boljševičke faze socijalističke revolucije, što je valjda najbolji način da bude diskreditovan. Na tragove političke paranoje upućuje i tvrdnja da "tzv. visoki predstavnici provode permanentno nasilje nad Republikom Srpskom", pa će shodno tome protiv Inzka i cijele te "bande" biti podignuta tužba. Nije izostalo ni upozorenje da Republika Srpska neće priznati odluke državnog Parlamenta, te da cijeli slučaj otvara novu političku krizu u Bosni i Hercegovini.

Međutim, sva ta kuka i vika u suprotnosti je sa jednom elementarnom činjenicom. Naime, famozne bonske ovlasti nikada nisu ukinute, pa je bespredmetno optuživati aktuelnog visokog predstavnika što za njima poseže u situacijama kad nikakvo drugo rješenje nije moguće. Ta činjenica je poznata i prosječnom čitaocu novina, a kamoli onima koje najviše frustrira – potpisnicima ovog ultimativnog saopštenja. Sviđalo se to nekome ili ne, pitanje bonskih ovlasti, jedinog biča u rukama OHR-a, nije u nadležnosti Milorada Dodika, već međunarodne zajednice. Naravno, Dodik računa da će njegova najnovija spletka podići političke tenzije i okupirati pažnju javnosti. A to su situacije u kojima se on najbolje snalazi, berući nove poene poput pečurki.

Najbolji način da se taj opskurni blefer obuzda jeste da ga se ignorira koliko god je to moguće. Računi koje on ispostavlja u vidu nekakvih separatističkih zaključaka i odluka, koje Republiku Srpsku promoviraju u državu, a državu BiH svode na granicu fikcije, jesu računi između njega i međunarodne zajednice. Frustrirana bošnjačka javnost opsjednuta je željom da Inzko ukloni Dodika sa političke scene, jer su njegove opstrukcije, provokacije i uvrede postale nepodnošljive. Ali, to nije stvar visokog predstavnika, njegove volje, odlučnosti ili njegovog karaktera, već međunarodne zajednice. A odnosi unutar nje su, kad je riječ o Bosni, prilično roviti, što ovoj zemlji nikako ne ide u prilog. Neki strani listovi najavljuju mogućnost njenog raspada, ne isključujući ni nove sukobe. U tamnim tonovima kojima Brisel i Vašington slikaju stanje u Bosni, pojedini analitičari prepoznaju propitivanje Zapada o njenom novom ustroju. Kao da se nešto iza brda valja. Ali teško je reći šta.

Prema jednoj drugoj školi trenutnog političkog mišljenja, jedino čega se Dodik plaši jeste račun između njega i pravne države, pred kojom treba da odgovara za navodne višemilionske pljačke. Galama koju Dodik diže mogla bi se uporediti sa čovjekom koji noću, idući pored groblja, rastjeruje strah tako što pjeva na sav glas. Raffi Gregorian, najveći personalni autoritet među strancima koji službuju u Bosni, tvrdi da će se Dodik naći na sudu "kad dođe vrijeme za to". Da li to znači da je Dodik veći mafijaš nego što je Bosna ovog trenutka pravna država? Šta ako Gregorian prijeti Dodiku ćorcima? Američki general Jacques Klein svojevremeno se zaklinjao da neće otići iz Bosne prije nego što ubice Joze Leotara budu uhvaćene. Klein je davno otišao, a Leotarove ubice nikada nisu uhapšene. Ne bismo voljeli da se jednoga dana na sličan način sjećamo i američkog diplomate Gregoriana.

Indikativno je da Dodik sve uzrujanije zahtijeva odlazak stranih tužilaca i sudija koji su procesuirali kriminal, ali ništa manje nije uporan u traženju da OHR zatvori svoju kapiju u Sarajevu. To bi se možda već desilo da upravo on svojom politikom, kojom konzistentno ignorira vlastitu državu, ne prisiljava međunarodnu zajednicu da ovdje ostane duže nego što je mislila i željela. Proglašavajući OHR "mrtvim", Dodik mu samo produžuje život na neodređeno vrijeme.