Kliker.info

The Young Messiah 2016 – filmstill The Young Messiah 2016 EDITORIAL USE ONLY Copyright: xCAP/FBx

Dana 7. 10. obilježena je godišnjica krvavog terorističkog napada militantne palestinske organizacije Hamas iz Pojasa Gaze na teritorij sjevernog Izraela. Nakon toga uslijedila je neviđena, mnogi će reći najbrutalnija službena vojna operacija od doba Drugog svjetskog rata Izraelskih obrambenih snaga – IDF, na taj dio Palestinske samouprave kojim vlada Hamas (drugi dio je Zapadna obala koja je pod nadzorom Fataha – daleko najjače političke stranke unutar PLO-a, nekad jedinstvene, monolitne organizacije kojom je upravljao pok. karizmatični palestinski vođa Jaser Arafat).

Dva ključna događaja zbog kojih je svijet potresen iz temelja

Ovi su događaji, uz rusku invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, oni koji su potresli svijet iz temelja i preobrazili ga do neprepoznatljivosti (taj proces sada ulazi u fazu kulminacije tj. još nije završen). I jedan i drugi sukob, iako geografski ograničeni tj. regionalni (ali s visokim potencijalom da prerastu u nešto puno šire), izrazito su globalnog geopolitičkog karaktera tj. definitivno će rezultirati, kako god završili, uspostavom novih granica utjecaja između suprotstavljenih silnica iz ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija. Ali također i pozicioniranja njihovih posredničkih (proxy) država koje u tom mega-sukobu najjačih imaju isključivo ulogu da ne dođe do njihovog međusobnog obračuna koji bi zapravo bio Armagedon tj. kraj čovječanstva i života kakvog sada poznajemo.

Iran nije ničiji proxy

Ovdje treba ukazati na važnu razliku: Iran nije ničiji proxy – ni kineski ni ruski, već velika i dovoljno snažna država duge i bogate povijesti da može projicirati vlastite strategije i štititi svoje nacionalne interese. Iran je, drugim riječima, suverena država, ali je zbog svega navedenog tj. zbog sve složenijeg sigurnosnog stanja primoran tražiti saveznike sada već i izvan same regije (u ovoj su to libanonski Hezbollah, jemenski hutisti, iračke i sirijske šijitske milicije) kako bi se mogao suprotstaviti po sebe sve opasnijim izraelskim ambicijama, koje su, naravno, sukladne onim američkim na Bliskom istoku. One se u prvom redu ogledaju u formiranju širokog sigurnosnog perimetra koji zadire u dubinu Izraelu susjednih zemalja, prije svega Libanona i Sirije, i uništenje svih proiranskih organizacija u regiji, kako bi potom, zaštićen od iranskih proxiya, Izrael mogao krenuti u konačan obračun sa svojim najvećim regionalnim suparnikom – Iranom. Njegovu vojnu i tehnološku moć želi svesti na razinu koja dugoročno neće moći stvoriti egzistencijalnu ugrozu izraelskoj državi a ne samo njenim regionalnim interesima.

Zbog svega toga se Teheran sada ubrzano počeo približavati strateškom partnerstvu s Rusijom i Kinom (neki bi rekli da time i on gubi svoj suverenitet na koji je toliko ponosan), što je jasno demonstrirao ulaskom u punopravno članstvo BRICS-a ove godine (o njemu više kasnije u tekstu), a ranije i Šangajskoj organizaciji (ŠO, SCO, engl.). Naravno, to ne bi mogao da isto nije odgovaralo i interesima Kine i Rusije, a onda i Indije (jer za prijam novih članica mora postojati suglasnost svih starih). Iranu ću se još vratiti kasnije u tekstu.

Kina je teško probavljiv zalogaj

I konačno, da bi globalna geopolitička slika sadašnjih i budućih sukoba unutar suprotstavljenih interesa navedenog geopolitičkog trokuta bila potpuna, ne smijemo zaboraviti i treću ključnu regiju odnosno poprište njihovog sukoba (uz ukrajinski i bliskoistočni) – Indopacifik. I tamo Amerikanci imaju svoje proxyje, iako još uvijek ne toliko ratoborne bez obzira što upravo tako nekad izgledaju kroz izjave njihovih vođa ili pak zbog pokrenute ubrzane militarizacije svojih društava (koje se mogu pravdati i obrambenim karakterom) – jer Kina je ipak ogroman zalogaj, teško probavljiv za bilo koga. Tu u prvom redu mislim na Filipine, Japan i Južnu Koreju.

Tako da ćemo do daljnjega Daleki istok odnosno Indopacifik nastaviti pratiti najviše u kontekstu međusobnog pokazivanja mišića i izbijanja povremenih incidenata koji će se još uvijek nastojati držati pod kontrolom. Jer ono što je nedvojbeno, i Kina i Rusija su odlučile prihvatiti američku rukavicu izazova kada je riječ o očuvanju američke globalne dominacije odnosno hegemonije, s tim da ju je Rusija za sada jedina prihvatila i u neposrednom vojnom smislu, bez svojih „proxyja“.

Je li se Izrael previše zaletio?

Izrael je svojim proširenjem rata iz Pojasa Gaze na Libanon nedvojbeno zaigrao opasnu igru. Pritom se ufa u vječno savezništvo sa SAD-om koje uopće nije upitno. Ali upitni mogu biti širi američki geopolitički interesi u sklopu kojih bi, eventualno, kako je to povijest često pokazala, na površinu mogao isplivati poznati američki pragmatizam a potonuti agresivna vanjska politika u pozadini koje stoji golema vojna moć.

Nakon što je pokrenuo neviđeno brutalnu vojnu operaciju u Pojasu Gaze pod krinkom uništenja Hamasa (a zapravo je cijela Gaza što se razaranja tiče doživjela sudbinu Hirošime) u kojem je daleko najviše stradalo civilno stanovništvo (poginulo je preko 40 000 ljudi a da taj rat još nije niti završen), Izrael je bio osokoljen neutralnošću ključnih arapskih zemalja u smislu poduzimanja njihovih praktičnih poteza (one niti na razini retorike nisu bile previše agresivne prema Izraelu, osim neprestanih pozivanja na prekid rata, prijedloga rezolucija protuizraelskog karaktera u UN-u s pozivima na priznanje palestinske države i sl., a u biti, sve skupa više nego nedovoljno da bi rat bio zaustavljen). Sudbinu palestinskog naroda pragmatične arapske zemlje i monarhije očito su prepustile izraelskoj (ili Alahovoj volji), svjesne svojih ograničenih vojnih mogućnosti i činjenice da su Sjedinjene Države čvrsto stale uz Izrael, čime bi one definitivno doživjele poraz i izgubile sve dosadašnje privilegije koje imaju kroz suradnju sa SAD-om i zapadom u cjelini.

Također, nakon što niti Iran nije vojno odgovorio po Izraelu – (kako je to primjerice učinio u travnju, isključivo u demonstrativnom, krajnje ograničenom smislu bez ikakvih spomena vrijednih vojnih rezultata i uz prethodni detaljno osmišljeni odgovor s međunarodnom zajednicom nakon što je Izrael u zračnom napadu uništio iranski generalni konzulat u Damasku i likvidirao nekoliko visokih iranskih vojnih dužnosnika) – iako je tvrdio da će to učiniti nakon neviđenog izraelskog raketnog napada na predgrađe Teherana kada su likvidirani visoki dužnosnici palestinskog Hamasa, izraelski državni vrh smatrao je kako je došao pravi trenutak i za konačni vojni obračun s Hezboillahom. U tom je smislu najprije pokrenuo „rat pejdžerima“, a nakon toga poduzeo i snažne zračne napade na jug Libanona, kao i prijestolnicu Beirut gdje je likvidirao karizmatičnog vođu šijitskog Hezbollaha Hasana Nasrallaha.

Loša prosudba

Nakon svega toga mnogi su posumnjali u iransku odlučnost, pojavljivala se masa vijesti o obavještajnoj „probušenosti“ iranskog sigurnosnog aparata od izraelske obavještajne službe Mossad, čak su se pojačale špekulacije da je Mossad likvidirao i samog bivšeg predsjednika Ebrahima Raisija  u proljeće ove godine tj. da se nije radilo o običnoj helikopterskoj nesreći zbog tehničkog kvara, već o klasičnoj diverziji u izraelskoj režiji i td.

Međutim, iranski državni vrh na čelu s ajatolahom Alijem Hameneijem sve one koji su posumnjali u njegovu odlučnost brzo je razuvjerio. I to na kakav način! Masovnim i povijesno neviđenim napadom svojih balističkih projektila po izraelskom teritoriju. Ali učinio je to tako da je gađao isključivo vojne objekte, pažljivo izbjegavajući razaranje civilne infrastrukture i civilne žrtve kako ne bi Izraelu odmah dao opravdanje za njegov masovni protuudar po Iranu.

Ali kako je ovime povrijeđen izraelski ponos kao nikada ranije i ugrožen njegov ugled kao najjače vojne sile na Bliskom istoku, dok je, suprotno, ugled Irana porastao na neviđenu razinu i kod njegovih tradicionalnih arapskih suparnika, i u Turskoj, i diljem islamskog svijeta – svima je bilo jasno kako Izrael Iranu mora vojno uzvratiti. Samo je pitanje na koji način i po kojim ciljevima?

Jer nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu Iranu odmah nakon njegovih udara najavio oštar vojni odgovor, iranski ajatolah Ali Hamenei je na višemilijunskom skupu u središtu Teherana (molitvi, koju je u pretprošli petak po prvi put osobno predvodio nakon više od pet godina) upozorio na isto tako neizbježan novi oštri iranski vojni odgovor u tom slučaju po Izraelu. Štoviše, kazao je kako je era iranskog strateškog strpljenja završila.

Ovdje bih dodao kako sam ja pogriješio, kada sam nakon navedenih prvih iranskih napada na Izrael početkom travnja kazao kako je iranska politika strateškog strpljenja tada završila i da počinje era iranskog strateškog sprječavanja (obuzdavanja) Izraela. Očito je kako ona počinje tek sada, a da je Teheran dosad još uvijek nudio ruku pomirnicu, prije svega SAD-u, zbog čega je nedvojbeno za predsjednika nakon tragične pogibije pok. Raisija i izabran reformator Masoud Pezeshkian (koji je nedavno u New Yorku američki narod čak nazvao bratskim). Teško da bi on bio izabran da politiku pokušaja pomirbe nije odobrio i sam konzervativni vrhovni vođa. Ali očito je da su u Teheranu bili u debeloj zabludi, pa se Iran sada, shvativši svoju zabludu, i konačno odlučio za prihvaćanje izraelske (a time i američke) rukavice izazova. Zbog toga je čak i očito umjereni Pezeshkian ovih dana preuzeo klasičnu ratobornu retoriku, svojstvenu konzervativcima.

Ništa od napada po iranskim strateškim ciljevima

I ovdje sada dolazimo do poznatog američkog pragmatizma i moje nedavne teze da su Sjedinjene Države one koje upravljaju Izraelom a ne obratno, usprkos snažnom židovskom lobiju u SAD-u i njegovom golemom utjecaju na sve pore tamošnjeg života –politike, medija, visokog obrazovanja, filmske industrije i zabave i td. Primjerice, od 100 američkih milijardera čak ih je polovica Židova, ali sve je to ipak nedovoljno. Ključne američke elite (etnički Amerikanci) nikada i nikome neće dozvoliti da iz njihovih ruku preuzme upravljačke poluge ne samo po pitanju SAD-a, već i svijeta. Time ne samo što nisu točne tvrdnje brojnih svjetskih ali i hrvatskih analitičara da Netanyahu želi gurnuti SAD u rat protiv Irana bez njegove volje, već upravo suprotno: sve ono što Netanyahu radi posljednjih godinu dana pažljivo je dogovoreno s američkim stratezima i o nikakvom izraelskom soliranju riječi biti ne može.

Dakle, usprkos što se Netanyahu zaklinjao u brz i razoran izraelski odgovor Iranu, a najčešće su u tom kontekstu spominjana ili njegova nuklearna postrojenja ili rafinerije nafte odnosno naftna infrastruktura u cijelosti, dan prije pisanja ovoga teksta stigla je vijest kako je nakon telefonskog razgovora između Netanyahua i američkog predsjednika Joea Bidena odlučeno da Izrael ne napada navedene iranske strateške objekte. Navodno bi se napasti trebale samo iranske vojne mete. Dakle, prema sličnom modelu kako je to učinio i Iran u napadu na Izrael.

Naime, i moćne i utjecajne arapske zaljevske monarhije, od kojih neke na svom teritoriju imaju i američke baze, upozorile su Washington da Izraelu ne da dozvolu za napade na iranska naftna postrojenja (što je bila realnija opcija u odnosu na ona nuklearna za koja se zalagao Donald Trump), jer im je Teheran signalizirao da će u protivnom stradati i njihova naftna industrija u Perzijskom zaljevu i da će ih Iran smatrati odgovornima ako Izrael i američke snage udare na Iran preko njihovih teritorija odnosno zračnog prostora. Očito je da je Washington itekako uzeo u obzir njihove strahove, kao i strahove za svoje vojne baze, ali ne manje i činjenicu da bi automatski došlo do naglog povećanja cijena nafte u svijetu što Bidenovoj administraciji i demokratima nikako nije u interesu uoči američkih predsjedničkih izbora.

Sastali se Putin i Pezeshkian

Hoće li sve to, skupa s izraelskim odgovorom isključivo na iranske vojne ciljeve, spriječiti  opasnu eskalaciju ili će ipak dovesti do novog iranskog vojnog odgovora a time i pokretanja spirale međusobnih napada što bi u konačnici dovelo do velikog rata teško je reći. Ovisit će i o intenzitetu i opsegu izraelskog napada, ali i o visokoj politici.

Kad smo kod ove potonje, sigurno ne slučajno, 11. listopada u Aškabatu su se prvi put sastali ruski predsjednik Vladimir Putin i iranski predsjednik Pezeshkian, a nakon protokolarnog susreta dvaju izaslanstava, razgovarali su u „četiri oka“. Ono što je do sada poznato, Pezeshkian je Putinu rekao: “Uzimajući u obzir volju duhovnog vođe islamske revolucije, naši odnosi bi se trebali poboljšavati i jačati iz dana u dan. Sada imamo puno prilika i moramo pomoći jedni drugima. Naša načela su slična, naše pozicije u međunarodnoj areni slične su Vašima. Odnosi između Irana i Rusije su strateški i iskreni.”

S druge strane, samo nekoliko dana prije toga demokratska kandidatkinja na predsjedničkim izborima Kammala Harris u intervjuu CBS-u na upit novinara koju državu smatra najvećim američkim neprijateljem odgovorila Iran. Zanimljivo, Rusiju je negdje „zaboravila“. A kako isto tako misli i Trump, jasno je da će američki obračun s Iranom preko Izraela biti središnja vanjskopolitička misija buduće američke administracije tko god joj bude na čelu.

BRICS-ov protunapad

S druge strane, od 22. do 24. listopada u ruskom Kazanju – simbolično geografskoj razdjelnici između istoka i zapada (ne samo Rusije) održat će se nikad veći summit grupe BRICS. Kada to kažem ne mislim isključivo na činjenicu da je od ove godine broj članica porastao dvostruko, s pet na deset, već još i više zato što će se tamo okupiti čak 32 zemlje, od kojih će 24 biti predvođene svojim predsjednicima. Osim Putina, kao domaćina, bit će tamo kineski vođa Xi Jinping, indijski premijer Narendra Modi, brazilski predsednik Lula da Silva, predsjednik JAR-a Cyril Ramaphosa, iranski predsjednik Masud Pezeshkian, saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, egipatski predsjednik Fatah al Sisi, čelnici Malezije, Indonezije i td, kao i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guteress. Pošto, naravno, nema niti jednog predstavnika združenog zapada, jasno je kako je riječ i o političkoj a ne samo geografskoj razdjelnici istok-zapad u ruskom gradu-ljepotici, kako ga od milja zovu – Kazanju, administrativnom središtu Republike Tatarstana.

Ruski analitičari i mediji sada zbog toga govore o potpunom trijumfu ruske diplomacije, dok je, istodobno, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ovih dana bio primoran izjaviti kako se ipak odgađa „njegova“ druga mirovna konferencija o Ukrajini (prva je, podsjećam, održana u Švicarskoj, bez sudjelovanja Rusije koja nije bila niti pozvana).

Naravno, o ruskom diplomatskom trijumfu moći će se suditi tek nakon završetka summita u Kazanju i objave njegovih rezultata. Međutim, sam njegov opseg, kao i interes za njega diljem svijeta nedvojbena su potvrda kraha zapadne politike izolacije Rusije na međunarodnoj razini.

Hoće li BRICS ovoga puta ići na zatvaranje ukrajinskog rata sa svojim prijedlogom, hoće li pozvati Izrael i SAD na mirni suživot s Iranom (ako prije toga stanje već ne eskalira), i hoće li donijeti neke nove financijske ili platne instrumente za zaobilaženje dolara i  SWIFT-a s ciljem izbjegavanja američkih neposrednih i sekundarnih sankcija tek ćemo na kraju vidjeti. Pritom, napominjem, odluku od svemu tome donosi isključivo 10 punopravnih članica. Ostale su u predvorju za članstvo.

Izraelske kobne greške i „jedini izlaz“

Ali kako je Bliski istok s Izraelom i Iranom u glavnoj ulozi ipak u središtu ove analize, s njima bih i završio. U tom ću se smislu osvrnuti na tekst izraelskog povjesničara Arija Shavita u utjecajnom američkom mediju Foreign Affairs od 5. listopada pod naslovom „Što je Izrael izgubio“.

Autor je najprije govorio o greškama koje je učinio izraelski državni vrh pokrenuvši napad na Pojas Gaze zbog čega je Izrael izgubio ugled u svijetu, a kasnije je dao svoju recepturu što Izrael i SAD trebaju učiniti. Iz teksta ću izdvojiti samo, prema mom mišljenju najzanimljivije dijelove tj. objaviti autorove stavove u nizu odvojenih citata:

„Ali vlada premijera Benjamina Netanyahua izabrala je drugačiji put. Pokrenula je rat u Gazi bez međunarodnog legitimiteta, diplomatske potpore ili čak sveobuhvatne strategije. Primijenila je golemu vojnu silu bez ocrtavanja jasnih i ostvarivih političkih ciljeva i bez jasne teorije pobjede. I čak iako je izveo impresivan niz napada koji su ponizili miliciju Hezbollah koju podržava Iran u Libanonu i obranio se od baraža balističkih projektila iz Irana, nije skovao opću strategiju. Izrael je tonuo sve dublje u močvaru Gaze, zanemarujući rasvjetljavanje regionalnog i globalnog konteksta sukoba. Ukratko, išao je na ruku svojim neprijateljima, Iranu i Hamasu.

… Njegov vojni napad na Gazu bio je jednako težak i kratkovidan kao američka kampanja u Vijetnamu prije gotovo 60 godina. Iako je izazvao međunarodni bijes, nije uspio postići odlučujuću pobjedu ili mirno rješenje.

… Rezultati su jasni: najpravedniji rat u povijesti Izraela mnogi diljem svijeta vide kao brutalan i nemilosrdan, nepoštenu bitku između izraelskog Golijata i palestinskog Davida. Malo tko prepoznaje ili razumije ulogu Irana i njegovih partnera u Moskvi i Pekingu; manje ih još vidi rat kroz prizmu džihadističke prijetnje zapadnim vrijednostima. Zahvaljujući užasnoj kombinaciji izraelskih strateških pogrešaka, zapadnog povijesnog sljepila i propagandnih strojeva autoritarnih sila, ljudi diljem svijeta vide Izrael kao imperijalnog negativca, umjesto da shvate da su Hamas i Hezbollah ti koji podržavaju većinu današnjih agresivnih carstava. Umjesto da se doživljava slično ukrajinskoj borbi protiv Rusije, rat u Gazi se doživljava kao drugi vijetnamski rat, ili još jedan alžirski rat, ili odjek borbe za očuvanje apartheida u Južnoj Africi.

… Izraelski rat u Gazi vodio se kočoperno i neuspješno—ubijajući i ranjavajući desetke tisuća civila. Nasuprot tome, njegova zračna kampanja u Libanonu do sada je izvedena sa zapanjujućom preciznošću i oštrinom. U roku od deset dana u rujnu, židovska je država povratila svoju najvažniju stratešku prednost: odvraćanje. Diljem Bliskog istoka, ponovno je percipirana kao strašna nacija koja može oslabiti svoje neprijatelje.

… Ali početkom listopada, nakon briljantnog napada na Hezbollah uslijedila je kopnena operacija koja je povećala rizik od okrutnog rata čizmama na zemlji i regionalne vatrene oluje. Gotovo 200 iranskih projektila gađalo je izraelske lokacije, uključujući sjedište Mossada, nuklearni reaktor u Dimoni i strateške zračne baze, ne ostavljajući Izraelu drugog izbora nego uzvratiti udarac. Postalo je sasvim jasno da taktički genij koji je Izrael pokazao prošlog mjeseca nije bio dio sveobuhvatnog strateškog i političkog okvira. Nije pružio nikakva temeljna rješenja za duboko ukorijenjene probleme koji su doveli do debakla 7. listopada i karakterizirali ponašanje Izraela nakon tog traumatičnog događaja.

… Ono što se danas događa na Bliskom istoku nije izolirani događaj; niti je to samo još jedna runda neprijateljstava. Ono što je počelo prošlog listopada višedimenzionalni je događaj čiji je opseg veći od svega što se dogodilo u dvadeset prvom stoljeću. Ovaj novi sukob označava kraj zlatnog doba od pet desetljeća za Izrael, tijekom kojeg je oaza slobode uživala stratešku nadmoć nad silama tiranije i fanatizma koje je okružuju. Također označava kraj osam desetljeća dugog židovskog zlatnog doba, tijekom kojeg je kolektivna krivnja za holokaust obuzdala i potisnula antisemitizam. I označava kraj osam desetljeća američkog zlatnog doba Pax Americana koje je svijetu dalo relativnu stabilnost, prosperitet, slobodu i mir. U mnogo smislu, svijet se vraća u prošlost. Izraelci vode rat kakav nisu vodili od 1948. godine. Židovsku dijasporu potresla je erupcija mržnje kakva se nije dogodila od holokausta. A Amerikanci se suočavaju s izazovom sličnim onom s kojim su se suočili Franklin Roosevelt i Harry Truman 1940-ih.

… Sa svoje strane, Sjedinjene Države moraju prepoznati jednostavnu istinu… Teheranski ajatolasi neće stati sve dok vjeruju da su povijest – i Kina i Rusija – na njihovoj strani. Iran će nastaviti širiti svoju sferu utjecaja i ugrožavati civilizaciju. Stoga Amerikanci ne mogu živjeti u ugodnoj izolaciji između Atlantika i Pacifika. Ne smiju ignorirati opasne razvoje koji brzo mijenjaju svijet. I okvir koji je stabilizirao svjetski poredak nakon 1945. i okvir koji ga je stabilizirao nakon 1990. suočavaju se s novom prijetnjom. Prvi napad bio je s ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. Drugi je bio upad Hamasa u Izrael u listopadu 2023. Ako Zapad brzo ne usvoji realističnu i odlučnu politiku, treći bi se mogao dogoditi kada Iran provede svoje prvi test nuklearnog oružja ili kada iranski projektili poraze svu obranu i obruše se na Tel Aviv ili Dubai. Samo trezveno, hrabro i nadahnuto američko vodstvo može spriječiti da nezamislivo uskoro postane stvarnost,“ – zaključuje se u tekstu američkog medija

Prosudba

Navedeni tekst u američkom utjecajnom vanjskopolitičkom mediju navodi me na samo jedan zaključak:

Židovima, barem onima koji o svemu odlučuju u ime tog drevnog naroda koji je tako puno dao ljudskoj civilizaciji, očito je dosadilo čekanje Mesije već 5000 godina. Kako za Mesiju nisu željeli priznati Isusa Krista (a nakon Njega više nikada nijedan drugi neće doći i toga su svi svjesni), ti Židovi možda sada misle da bi im mesija mogao postati njihov „Bibi“ – Benjamin Netanyahu, koji bi im opet, nakon toliko čekanja mogao stvoriti neku novu i sigurnu židovsku državu ognjem i mačem ili pak dovesti do “svršetka vremena” (kako Židovi i shvaćaju Mesijinu misiju).

Ako je suditi prema riječima navedenog izraelskog povjesničara, ali i konstataciji Kamale Harris da je sada Iran najveći američki neprijatelji – najmanje što na Bliskom istoku možemo očekivati je mirotvorstvo, mir i stabilnost. Puno više opasno zaoštravanje, veliki rat i neviđenu katastrofu.

Spas bi, kako sam gore već rekao, mogao biti jedino u eventualnom američkom pragmatizmu, ali čini se kako ni od njega neće ostati previše s obzirom da je utjecaj SAD-a u svijetu sada vjerojatno ugroženiji nego ikad. Zbog ugroženosti američkih ekonomskih i financijskih interesa opcija igre va bank možda je postala i najdominantnija unutar američke „duboke države“. Iako se, sigurno, i tim elitama živi pa nije isključeno i da ovoga puta griješim.

Zoran Meter (Geopolitika)