Kliker.info

Igra riječima iz naslova čuvenog Remarqueovog romana iz 1929, o svakodnevnici rovovskog života u Prvom svjetskom ratu, čini se primjerenom na godišnjicu napada Hamasa na Izrael 7. oktobra. Dok mediji prenose svaki novi i neočekivani događaj – ubistvo lidera Hamasa Ismaila Haniyeha, i lidera Hezbolaha Hassana Nasrallaha; invaziju Izraela na južni Liban; iranski napad balističkim raketama na Izrael – jasno je da stvari postaju ono što su oduvijek bile. Mogućnosti koje se ostvaruju oduvijek su bile tu.

Piše : Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Iz šire historijske i filozofske perspektive, kritičari Izraela promašuju poentu kada tvrde da Izrael ne uspjeva u misiji uništavanja Hamasa, i da samo ubija Palestince i razara Gazu. Sjetite se izraelske strategije iz vremena pre 7. oktobra. Izrael je godinama vodio računa da novac iz inostranstva uredno stiže do Hamasa, da bi Palestinci ostali podjeljeni i da bi se spriječilo moguće napredovanje ka rješenju koje uključuje dvije države.

Naravno, u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanu Izrael djeluje u samoodbrani. Ali mnogo zavisi od toga na koga se „samo“ u samoodbrani odnosi. Ako Rusija okupira dio teritorije Ukrajine i proglasi ga dijelom Rusije, može li se pozivati ​​na samoodbranu kada ubija one koji se tome protive? Kada je Njemačka napala Belgiju na početku Prvog svjetskog rata, jedan belgijski ministar je navodno izjavio: „Šta god da istoričari budu govorili o ovom ratu, niko neće moći kazati da je Belgija napala Njemačku.“ Ali, poslije ruske invazije, poštovanje utvrđenih činjenica više se ne podrazumjeva. Kremlj i njegovi saveznici sve su efikasniji u tvrdnjama da je Ukrajina ta koja je započela sukob.

Izraelska retorika je slična. Kada su 1. oktobra Izraelske oružane snage (IDF) pokrenule „ograničenu kopnenu operaciju“ u Libanu, mnoge je ta fraza podsjetila na ruski eufemistički opis sopstvene invazije kao „specijalne vojne operacije“. U oba slučaja možemo parafrazirati Groucha Marxa: Možda izgleda kao rat, možda i boli kao rat; ali ne dajte se zavarati. To jeste rat.

I ponovo, stvari postaju ono što su uvijek bile. Krajem jula, grupa izraelskih ministara, poslanika, novinara i TV komentatora osudila je upad vojne policije u bazu Sde Teiman u južnom Izraelu, poslije izvještaja da izraelski rezervisti zlostavljaju palestinske zarobljenike. Upad i hapšenja izazvali su velike javne proteste, iako su uzbunjivači bili sami izraelski rezervisti. Užasnuti onim što su vidjeli, herojski su izašli pred javnost s optužbama da su stražari u bazi mučili palestinske zatvorenike sodomizujući ih metalnim šipkama. Neki od zarobljenika su nasmrt iskrvarili.

Međutim, umjesto da pokažu ogorčenost zbog takvih zločina, neki izraelski zvaničnici su bili ogorčeni pokretanjem istražnog postupka. Evo transkripta rasprave iz Kneseta (parlamenta), koji je prenio britanski novinar Peter Oborne:

Neidentificirani izraelski poslanik: „Ovo je bezumno, neko u tužilaštvu misli da može da hapsi vojnike zbog onoga što rade teroristima Nukbe (elitna jedinica Hamasa). Ne možemo nastaviti kao nekada…“

[Upadica]: „Gurati šipku čoveku u rektum, je li to legitimno?“

Ili razmislite o ovom snimku panel rasprave na izraelskoj televiziji (što je takođe podjelio Oborne):

Prvi panelista: „Vojnici su osumnjičeni za silovanje vezanog zatvorenika – to vas ne zabrinjava?“

Drugi panelista: „Ne zanima me šta rade ljudima iz Hamasa. Jedini problem koji ja vidim jeste to što zlostavljanje zatvorenika nije državna politika. Prvo, oni to zaslužuju, i to je dobra osveta. Drugo, to može biti sredstvo odvraćanja.“

Zamislite naše reakcije da se to odigralo u Rusiji. Koliko god to ludo zvučalo, možda najbolji način da rasvjetlimo naš moralni problem jeste pribegavanje teoriji zavjere. Prije gotovo godinu dana, zamislio sam slijedeći telefonski razgovor između izraelskih i Hamasovih jastrebova:

Izraelski jastreb: „Zdravo. Sjećaš se kako smo te potajno podržavali u sukobu s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom? Vrijeme je da uzvratiš uslugu: zašto ne biste napali i masakrirali Jevreje u blizini Gaze? Oni su ionako prijatelji Arapa, mirotvorci, takvi nam nisu potrebni. Treba nam nešto da zaustavimo građanske proteste protiv vlade i skrenemo pažnju sa spornog etničkog čišćenja Zapadne obale. Svijet će biti šokiran vašom brutalnošću, a mi ćemo biti žrtve. Tako ćemo osigurati nacionalno jedinstvo i ubrzati etničko čišćenje na Zapadnoj obali!“

Hamasov jastreb: „Dobro. Ali i nama treba usluga: kao osvetu za naš masakr morate bombardirati civile u Gazi, morate ih ubijati na hiljade, naročito djecu. To će ojačati antisemitizam u svijetu, što i jeste naš krajnji cilj!“

Izraelski jastreb: „Nema problema. I nama treba više antisemitizma. To će nam pomoći da ostanemo u ulozi žrtve i da u samoodbrani radimo šta god poželimo!“

Takav izmišljeni scenario, naravno, opscenost je sam po sebi. Ali sjetimo se romana Roberta Harrisa Duh (kasnije film Romana Polanskog). Unajmljeni pisac koga je angažirao Adam Lang, bivši britanski premijer modelovan po uzoru na Tonyja Blaira, otkriva da je njegovog klijenta u Laburističku stranku podmetnula CIA i da je sve vrijeme koristila njegove usluge. Komentirajući „šokantno otkriće“ u ovoj knjizi, kritičar Observera je napisao da je to „toliko šokantno da jednostavno ne može biti istina, ali da jeste, to bi objasnilo mnogo važnih događaja u novijoj historiji Velike Britanije“.

Kao i Harrisova izmišljotina, moj gnusni scenario igra se logikom današnjeg perverznog tanga: nije istina, ali da jeste, to bi sve objasnilo. Moj zamišljeni telefonski razgovor ne pripada stvarnosti, ali jeste stvaran. Pošto je žrtvama načelno dozvoljeno da uzvraćaju udarce, rat Izraelu dopušta da nastavi etničko čišćenje Velikog Izraela. Riječima izraelskog krajnje desničarskog ministra finansija , „dobrovoljna migracija“ Palestinaca iz Gaze je „ispravno humanitarno rješenje“ za opkoljenu enklavu i čitav region.

Paralele između Ukrajine i Palestine su sve uočljivije, jer su neke ključne razlike zamagljene. Proizraelski zapad (posebno Sjedinjene Države) podršku Ukrajini i podršku Izraelu prikazuje kao dvije kampanje u istom globalnom ratu, kao da između Izraela i Ukrajine nema razlike. U međuvremenu, na pseudoljevici, mnogi tvrde da su inicijalni napadi Rusije i Hamasa opravdane odbrambene mjere, odgovor na historijske provokacije i ugnjetavanje, kao da je Donjeck ruska Zapadna obala.

U novom svjetskom poretku koji upravo nastaje, rat u Gazi je čvorišna tačka u kojoj se kristalizirju svi određujući antagonizmi modernog doba. Tamo će se sve odlučiti. „Palestina“ je danas univerzalni simbol – oznaka za sva evropska sagrješenja i krstionica antisemitizma.

Tragedija je u tome što Izrael, proistekao iz evropskog osjećaja krivice poslije Holokausta, sada postaje simbol evropskog ugnjetavanja i kolonizacije. Preživjelima iz genocida Evropljani su dali zemlju koju su drugi ljudi već stoljećima naseljavali. To je taj prvobitni grijeh koji, još neokajan, ne dopušta da se tišina i mir spuste na bliskoistočni front.