Kliker.info

U početku, skoro kao iznenada i neočekivano, drama bliskoistočnog pakla prenijela se sa Gaze na Bejrut. Korak po korak. Prvo tek pokojom granatom oko južne granice Libana i sjeverne granice Izraela, evo do srca vazda đavoljeg grada na temeljima mitskog Babilona, aveć poodavno nazvanim “Parizom Bliskog istoka”.

A evo sada napadnutog na način do sada jedinstven u svijetu: eksplozijama ubitačnih elektronskih “spravica” u rukama i džepovima vojnika Hezbollaha, ali i civila, djece, mnogih nedužnih… Brigadni general Izraelske vojske Elias Hanna konstatovao je hladno da je”Izrael izveo najkrvaviji napad u istoriji kibernetičkih napada”. Ministar odbrane Gallant to je nazvao “novom fazom rata”.

Piše: Zlatko Dizdarević  (Radio Sarajevo)

I granate su nastavile svoje – u petak, 20. septembra, bezmalo u srcu Bejruta ubijen je Ibrahim Akil, drugi visoki vojni lider Hezbollaha, nakon Fouada Shukura minulog jula, poznat iz operacije 1983. kada je u ambasadi SAD ubijeno 300 američkih marinaca i civila.

Kuda ide svijet?

Nakon prvih nikad viđenih eksplozija minule sedmice zaključak komandanata IDF-a ispotiha je da broj mrtvih i povrijeđenih od ubitačnih pejdžera, voki – tokija, solarnih baterija i drugih elektronskih čudesa i nije najvažniji dokaz veličine pobjede Izraela. Za njihove komande to je mnogo više činjenica o šokiranju protivnika, o uzdrmaloj psihi građana u Bejrutu, mimo svih njihovih navika na razna čudesa u istoriji.

Ali je glasnoi pitanje: Kako će Hezbollah sa partnerima iz “osovine otpora” odgovoriti na ovo. Jer Izrael brutalno provocira otvoreni sukob – do kraja Palestine i svih njihovih branitelja, uz uvlačenje Irana u veliki obračun! U kojem bi im Washington bio neupitna logistika. Smisao svih već ispaljenih granata i poslatih dronova, uostalom, i u tome je. Uz ovo, eno je najavljena i precizna odluka Izraela da ubrzava vojnu “promjenu situacije na frontu”, da kreće u “novu fazu nakon Gaze, na sjever” i da, praktično – poput priče sa Hamasom – idu u konačni obračun sa Hezbollahom. Kuda to vodi planetarno, ne tiče ih se.

“Od šake do lakta”

Promatračima na mnogim stranama svijeta, ostaje i pitanje: Dokle će takozvana međunarodna zajednica, sa Ujedinjenim nacijama (UN), svom silom međunarodnih organizacija i agencija, Evropskom unijom, Međunarodnim sudu pravde u Hagu (ICC) itd. sve ovo svoditi na sada već  bijedna upozorenja kako se “ne smije ići u dalju eskalaciju sukoba”. Eto i kobajagi naloga, prema rezoluciji Generalne skupštine UN-a od 18. septembra, da “Izrael u roku od 12 mjeseci okonča svoju nezakonitu prisutnost na okupiranoj palestinskoj teritoriji…” a prema Međunarodnom sudu pravde (ICC) i “naređuje se Izraelu (a bez mogućnosti sprovođenja “naredbi”) preduzimanje hitnih mjera da spriječe genocid…”

Danas, eto, niko u svijetu još ne zna ni ko je punio baterije eksplozivom za “digitalne bombe”, ko je donio pejdžere stare najviše šest mjeseci u Liban, čija je licenca itd. itd. Sve to mogu oni što “imaju pravo na odbranu” ubijajući na monstruozne načine desetine hiljada civila, žena i djece i rušeći sve pred sobom. Pitanja o pravu na odbranu Palestinaca, evo 76 godina de facto nema. U svim “demokratskim” medijima svijeta Hezbollah je terorizam, a Netanyahu i njegovi nisu. Naprotiv, “veliki saveznik Amerike”, taj “Bibi” i dalje pokazuje cijelom svijetu od šake do lakta.

Mnogi u Izraelu, ali i u Washingtonu, znali su da se sprema ubijanje i strašna sakaćenja elektronskim napravama sa eksplozivom, i da to mora početi “odmah”, jer Hezbollah naslućuje da se nešto posebno kuha, i sve će propasti ako se saznaju šta. Ode istorijska prilika za šokiranje neprijatelja i cijelog svijeta brutalnim sakaćenjem civila, djece, žena… I naredba je bila: “Idemo odmah, izum ne smije propasti.”

“Juče su ubili Bejrut”

Bejrut je, onakav kakav je, posebno posljednjih decenija, iz niza razloga idealan cilj za rasturanje. Slab, bankrotirao i konačno razoren krajnje čudno proizvedenom eksplozijom u velikoj luci 4. avgusta 2020. godine. Rezultat, više od dvije stotine poginulih, blizu sedam hiljada povrijeđenih, tri stotine hiljada stanovnika grada ostali bez domova. Procjena štete, između deset i petnaest milijardi dolara.

Premijer Libana tada, Saad Hariri, kazao je sutradan: “Juče su ubili Bejrut.” I nije bio daleko od istine. Razorena luka, ekonomski kapitalna za Liban, imala je 16 pristaništa, 12 skladišta, silos za žito itd. Kroz luku je prolazilo tri hiljade brodova godišnje. Sve je to “potonulo”. Kažu, ruski tajkun je ostavio brod “Rhosus” u luci 13 godina ranije, bio je napušten, a teret sa 2.750 tona amonijum nitrata premješten u skladište. Onda je, eto, to skladište zapaljeno šest godina kasnije. Buknulo je sve. Posrnula i ekonomija, i osjetljivi status quo u politici zemlje i status i pozicija Libana na međunarodnoj sceni. U strašnoj šteti propale su i banke, propali računi.

U samo nekoliko sedmica očigledno dobro organizovanih demonstracija sa zahtjevom za smjenu Haririja i svih njegovih u vladi – glavni zahtjev demonstranata postao je rušenje ustava zemlje, naravno i sa eliminacijom ojačalog Hezbollaha iz sistema.

Povijesna opsjednutost

Na sve ovo nadovezivala se i povjesna opsednutosti onih histeričnih krugova u Izraelu što ne odustaju od “prava” na širenje dalje, i dalje i dalje. Nakon Palestine i Gaze na jugu, valja krenuti gore, na sjever. Do “sigurne zone u Libanu, makar do rijeke Litani”. Iako su tamo bili poraženi od Hezbollaha 2006. godine. Zato sada i nervoza vojno-političkog vrha za što brže preseljenje elitnih jedinica na sjever Izraela jer je taj gornji prostor “države” opustio nakon bjekstva ilegalnih doseljenika ugroženih granatama Hezbollaha sa juga Libana. Zna Netanyahu i njegovi cionisti šta znači prazan prostor, a još “njihov”.

Bejrut ovakav kakav je za svakog potencijalnog osvajača pravi je poklon. Od početka ovog vijeka, nakon svih muka i sudara sa istorijom i identitetima,bio je čudo od grada po svim svjetskim kriterijima. Teško uporedivo sa bilo čim u okolini. Uz sve ratove uključujući i onaj građanski od 1975. do 1990. ali i suživot održavan ovako ili onako uspješno. Kukurikao je prije zore unaokolo, zadivljujući sve one koji su ga posjetili makar na 24 sata.

Sjećajući se ovog čuda od grada iz vremena kada sam živio i radio tamo kao novinar u i vraćajući se na stara mjesta više puta, napisao sam  kasnije:

“Bejrut se i danas,kao što je to uvijek, prkosno pa i pomalo bahato ruga istoriji i sudbini, lažima i licemjerju, falsificiranim identitetima i klaustrofobiji svake vrste. Tamo je sve apsolutna i oslobođena strast… Tako im se hoće… Nakon ratova ustajali su iz pepela neshvatljivom brzinom. Njihova je sudbina što stalno svojim ukupnim slobodama kukuriču prije zore a to, zna se, ne valja.”

Nakon završetka  rata podržavanog i dirigovanog i interesima izvana, 1989. došao je Sporazum iz Taifa po kojem su “upisani” kao zemlja ravnopravnih kršćana, sunita i šiita. Maroniti, većinski kršćani, birali su predsjednika Libana, Suniti premijera, a Šiiti predsjednika Parlamenta.

Čudo od grada

Palestince je u Liban dovela prvo njihova izbjeglička katastrofa ‘48. a potom i arapsko-izraelski rat ‘67. godine. Nakon toga u Libanu ih je bilo oko tri stotine hiljada. Svoje “prste” nešto kasnije u Liban su umiješali i Sirijci, a pored kršćanske Falangetada ubrzano jača posebno šiitski Hezbollah u dolini Beka i u južnom dijelu Bejruta.

U raznim preslagivanjima prije, za vrijeme i nakon građanskog rata između kršćanske Falange i Libanske vojske protiv Arafatovog PLO-a, Sunita i Druza, Hezbollaha, Amala i mnogih drugih, potom uz agresiju Izraela i pritiske Sirije, pa njihovim povlačenjem odlukama “svijetske politike” – počinje izraziti uspon slobodnog Libana.

Države sa sedam miliona stanovnika. Cvjetaju turizam, posebnmo bankarski sektor uz građevinarstvo i zanate. Izuzetan je “finansijski” patriotizam velike dijaspore, najbrojnije u Latinskoj Americi. Tih godina čuveni direktor Libanske banke (BDL) Riad Salame smišljao je finansijska čuda. Zato je od najuglednijih svjetskih finansijskih organizacija dobijao nagrade kao najuspješniji bankar u svijetu.

No, ovaj zlatni period Libana nije trajao dugo. I kao po položaju značajna  mediteranska zemlja usred geostrateški važnoga nemirnog regiona Sredozemlja, kao susjed geostrateški i “energetski” bitne Sirije i sa Izraelom uznemirenim narastanjem Hezbollaha, Beirut nije mogao biti ostavljen na miru. Uz postratni uzlet temeljem stabilne valute i sigurnog bankarskog sistema, razlike poticane iz  “genetskog koda” i različite istorije, babilonske, feničanske, perzijske, rimske i otomanske… gurane su u drugi plan. Sjećam se, recimo, nevjerovatnog koncerta u Bejrutu na kojem je Tania Kassis pjevala mitsku “Ave Mariu” uz ezan dvojice mujezina, na islamsko-kršćanski praznik uz eksplozivno zadovoljstvo publike, pomiješanih kršćana i muslimana…

Takav Liban i posebno Bejrut zakićen starinama iz mitskog Rima i spomenicima Babilona, tragovima kulture Feničana i novijom “francuskom ličnom kartom” dobijenom od Lige naroda 1920. iz  niza “pozadinskih” razloga nije odgovarao mnogima u regionu. Prelomna tačka prema strašnoj nizbrdici bila je pomenuta eksplozija i rušenje Luke, ekonomski kapitalne za grad i državu Liban. Banke  nisu mogle da podnesu užasan pritisak na depozite na računima i bankarski sektor je ubrzo uništen. Od turizma, ionako načetog covidom nije ostalo ništa. Podjednako je stalo i građevinarstvo. Ukratko, Liban je de facto, potpuno propao.

Izrael će ići do kraja!

Ogorčene reakcije stanovnika Bejruta iz dana u dan su rasturale kompletni sistem Libana, ali, mnogi su zbog toga zadovoljno trljali ruke. Iza “regionalne politike”, sukoba i gorke nove realnosti – malo se o tome govorilo – u značajnoj mjeri su bile igre, kalkulacije, planovi, (ne)uspjeli dogovori i računice povodom ogromnih količina energenata u Mediteranu ispred Sirije, Libana, Izraela i još južnije Gaze. Znalo se za to blago i desetak godina ranije, samo svima koji su htjeli da se uključe u tu storiju nije išlo kako su planirali i željeli. Rat u Siriji onemogućio je tehnički luku Latakiju da logisticira istraživanja sirijskog dijela mora. Eksplozijom u Bejrutu to je uskraćeno i Libancima. Gaza je uvučena u najstrašniji rat koji je dobro “odmakao” od realnosti stvaranje države Palestine, uprkos glasnim a svjesno neizvodivim odlukama i rezolucijama po svijetu. Ogromno nalazište plina u moru ispred Gaze, oko 30 milijardi kubnih metara gasa, nazvano Marine I i Marine II ne može da postane palestinsko jer Palestina nije država. I Izrael će sve učiniti da nikada ne bude. A priča je još u posjedu kompanije British Gas koja je ta polja otkrila prije 25 godina. Takvih i slični storija u regionu je i sa Sirijom koja je ušla u dogovor potpisan sa Iranom i Irakom za izgradnju plinovoda od Pars polja koja pripadaju Iranu u Perzijskom zalivu. Na svaki način su protiv toga Katar i Turska koji bi, takođe i preko Iraka doveli sa istih polja, samo na terenu Katara, plin do Turske i dalje do Evrope.

Ovakvih i sličnih “energetskih drama” iza leđa svega što je interes koji pokreće ratove, mnogo je više nego što javnosti zna. Jer se i govori i šuti o svemu ciljano i dozirano. Sve je ovo dio odgovora na pitanje – zašto Bejrut, sa svim svojim istorijskim hedonizmom, navikama i mentalitetom. Sudbinu im je, doduše u značajnoj mjeri odredio i mentalitet igranja sa slobodama po svaku cijenu. A to danas, u ovom svijetu, zna se, ne valja.

Izrael će u svemu ovome, izvjesno, ići do kraja – do otimanja svog “okoliša”, pa onda i dalje. Može im se u današnjem svijetu. Palestina će biti žrtva i dalje, a Iran će debelo promisliti, uprkos strašnim provokacijama ne bi li ga se uvuklo u “veliki rat”.

Izrael računa: Cijeli Zapad će biti na njihovoj strani. Vidjet će se. Ono što je izvjesno, Liban će gore proći nego što se moglo očekivati ne tako davno, a Palestinu iz drame može da izvuče samo ogromni lom u glavama običnih ljudi planete koji  ponegdje i počinju da naslućuju ko ih, kako i zašto vodi u propast, za račun jadno mentalno i na svaki drugi način korumpirane većine svjetskih “lidera”.