Kliker.info

Augustovska mostarska  žega kakva valjda ne egzistira nigdje više  na  dunjaluku,  primorala je vjerovatno našeg i vašeg Seju da malo više vremena provodi u hladovini , što se,po svoj prilici. odrazilo i na dinamiku sređivanja i peglanja njegovih julskih dnevničkih zapisa koji su,  evo, na našu radost,  nešto ranije   pred Vama,  kao četrnaesti  nastavak  Dnevnika jednog „luđaka“.

Autor naravno i u ovom nastavku nastavlja po starom dobrom  običaju da  otvoreno i bez zadrške piše  o  lijepim ali i ružnim događajima, stvarima i ljudima koji su obilježili njegovu životnu priču i našu turbulentnu prošlost , što daje naročiti pečat pitkim i angažiranim pričama ;Sad sam bolja osoba,Gdje ste bili kad je grmilo ?,Majka,Je li ljevica u BiH pokojna ?,Danas sam baš ljut,Snaga jedinstva je najubojitije oružje i O mržnji bez mržnje, koje Vam sa radošću i bez dvoumljenja preporučujemo.

Ponedjeljak, 1. juli 2024.

Svakodnevno sređujem građu o eMTeeM-u koju smo sakupili, nakon što je sve što smo imali u ratu uništeno, kako bi pedesetogodišnjicu Mostarskog teatra mladih najbolje što možemo obilježili. Krajem avgusta, na našem Festivalu autorske poetike planiramo organizovati centralni događaj.

Naravno, sve će zavisiti od naših mogućnosti. Kako god bude, naša priča će se čuti, a priča o našem radu počela je negdje ‘74. godine, kada je grupa nas, mladih ljudi iz Mostara, koji smo u Sarajevu studirali glumu i teatrologiju, ali i nekih koji su tek završili, te zaljubljenika u teatar, rekla: „Nije ovo teatar kakav smo mi željeli. Nije ovo teatar koji nas zanima. Sve je ovo nešto što se nama ne sviđa. Mi to ne želimo.

Ta spoznaja bila je okidač i neki od nas su se pokupili, dali otkaze, spakovali kofere i došli u Mostar da realiziramo snove. I napravili nekakav drugačiji teatar. Mi tada nismo znali šta hoćemo, ali smo čvrsto znali šta nećemo. I krenulo je traganje i istraživanje toga šta mi hoćemo. Za tim šta hoćemo, mislim da i dan danas, već 50 godina kasnije, tragamo.

Međutim, šta je zanimljivo, mi smo tad, odmah, htjeli nekakve radionice. Nešto smo mi o tome čuli, čak i bili na nekim, ali nismo imali punu svijest šta je to. Napisali smo bezbroj pisama širom one lijepe velike nam domovine da pozivamo nastavnike, učitelje, glumce, reditelje, sve koje to može zanimati da dođu u Mostar na radionicu koju pripremamo. I iz jednog pozorišta, uglednog, velikog pozorišta došlo je pismo u kojem – pa smijem reći citiram – stoji slijedeće: „Uvažene kolege, zahvaljujemo vam na vašem ljubaznom pozivu, međutim mi smo jedan dobro organizovan teatar, imamo dobre radionice i osposobljene majstore, tako da nama dodatna obuka naših majstora nije potrebna.“ Ovo pismo je došlo prvo, međutim bilo ih je još. Dakle, iz tog miljea, iz takve atmosfere smo mi krenuli u nešto što ćemo poslije saznati da se zove  dramska pedagogija. Ali nismo stali, nismo se pokolebali. Počeli smo raditi. I bili tvrdoglavo uporni. Do danas.

U to vrijeme, zapravo, glavni voditelji radionica su nam dolazili preko ASSITEJ-a, jer jugoslovenski nacionalni centar ASSITEJ-a je bio vrlo agilan, a vodila ga je sjajna Zvjezdana Ladika koja je bila radioničar i sve nas na neki način zarazila. Iz tog iskustva će se, uskoro, razviti naša Alternativna akademija. Prave, ozbiljne,  radionice održavale su se po dalekim gradovima i zemljama na koje su mogli ići rijetki. Bilo je to za većinu jako skupo. Onda smo mi rekli: „Ne možemo na sve radionice na koje želimo otići u svijet, ali hajmo dovesti taj svijet kod nas.“ Rečeno – učinjeno.  I onda smo se kontinuirano raspitivali i tražili kontakte stručnjaka za različite elemente umjetnosti teatra. Od početka naš stav je bio da hoćemo najbolje, ne drugog, trećeg – hoćemo prvog u toj oblasti ili vještini. Počeli smo tako, vrijedilo je, to je istovremeno bio mamac da nam dođu mnogi učesnici: neki da se slikaju, neki da kažu da su bili, a neki i da uče. Bez obzira na različite motive dolaska u Mostar, na Alternativnoj akademiji su počele konekcije i osvještavanja onoga o čemu danas pričamo, bar u našoj sredini.

U to vrijeme, dramske sekcije u školama bile su uglavnom obavezne, ali ‘prigodničarskog’ tipa: za 29. novembar – nešto, tri minute; 22. decembar, 5 minuta; i tako dalje, da ne nabrajam. Al’ niti je to bio teatar, niti je bila dramska pedagogija, bile su to priredbe i zapravo je to bio, danas gledano, neviđen diletantizam. To je bio izazov da pokušamo ući u škole. Polako smo širili uticaj. Stalno smo o teatru govorili – uspostavili smo princip: nema audicija, ko god želi – dobro je došao, naći ćemo mjesto za svakoga, cilj nam je da nas ima što više; profesionalci, amateri, početnici, svi zajedno, raditi ćemo i nije nam cilj predstava, nego idemo raditi na sebi, na problemima, pa ćemo nešto i pokazati. I to se širilo i pretvaralo u pokret.

Onda je došao rat i sve vratio stotinu, tri stotine godina unazad. Mi smo djelovali i u ratu; radili smo zapravo na scenskom oblikovanju doživljenih loših iskustava, trauma itd. I tad smo ušli u neko područje o kojem nismo znali ništa, ili vrlo malo, u područje psiho-drame, al’ se to oblikovalo u jednu predstavu – predstavu pod navodnicima, koja nam je zapravo otvorila vrata svijeta. Obišli smo mi svijet sa njom, svijedočeći šta smo proživjeli, ali i pričajući o tome šta i kako radimo. To je imalo za posljedicu da su nam, poslije, rado dolazili stručnjaci iz cijelog svijeta. Rezultat: naučili smo mnogo toga što ranije nismo znali, a i naš uticaj se proširio na cijelu državu.

A onda smo shvatili da nam ovaj dramsko-pedagoški rad guši teatar i 1997. godine smo osnovali Centar za dramski odgoj, sa ciljem da se ozbiljnije bavi dramskom pedagogijom i njenim sistemima. I širili aktivnosti radeći sa djecom, zapravo sa cijelom populacijom, jer kod nas su svi istraumatizirani, svi su manjina, svi boluju od PTSP-a, svi su malo uvrnuti, jer živimo u takvoj državi. U jednoj polovini grada ste apsolutna većina, pređete na pješačkom prelazu na drugu stranu ulice, već ste nula, jer ste apsolutna manjina, a u istom ste gradu… Sve je to određivalo naš rad.

Onda smo odlučili da ponovo idemo u škole da radimo sa djecom i mladima, sa nastavnicima i profesorima, ali, koliko je moguće, i sa roditeljima; prvo da dozvole djeci da dođu, da ih ne spriječavaju, i da znaju o čemu to djeca, kada dođu kući, pričaju, da to bude negdje osvješteno. Sučeljavali smo međusobno ta saznanja koja smo dobijali od jednih, drugih, trećih, i to je davalo odličan rezultat.

Iz tog rada smo pokrenuli tri važna festivala: Festival dječijeg teatra, državni, gdje nam dolaze djeca iz osnovnih škola da pokažu šta su uradili sa ovim našim nastavnicima – ne samo našim, učestvuju i drugi. Kad kažem naši nastavnici mislim na one koji su prošli neki od naših treninga.  Taj festival je ove godine održan dvadesetpeti put. Onda smo pokrenuli srednjoškolski, na istim principima; ove godine bio je bio dvadesetprvi. Imamo i studentski, koji je već sedmi. Ali festivali nisu da biramo najbolje predstave, nego najbolji dramsko-pedagoški rad, da to istaknemo i da ih educiramo.

Kako su nam djeca sazrijevala, tako smo to i širili i od, da kažem, nacional- romantizma, od nacionalnih komada sa pjevanjem, molitvama i pucanjem, došli smo do ozbiljnog i pravog rada sa djecom, do bajki, do tema i problema iz svakodnevnog života, do problema koje imaju u kući, u školi… Dakle, imamo pravi dječiji i omladinski teatar i to je sad za ne prepoznati, jer su ti nastavnici i profesori dobro educirani. Ali, sve radionice vode se zajedno sa umjetnicima, uvijek su grupe pola-pola, taj spoj je napravljen bojeći se elitizma umjetnika i njihovog podcjenjivanja onih izvan struke. Ovakvo opredjeljenje pokazalo se vrlo inspirativno, a istovremeno eliminisalo je mnoge moguće probleme.

Sad oni traže radionice, nema više potrebe da ih mi nudimo.

Doveli smo do toga da godišnje imamo oko 150 radionica, što kad pomnožimo sa 15 do 20 učesnika jeste značajan broj. Godišnje imamo preko 200 malih programa koje radimo u školama. Ulazimo u sve škole i stalno vlada interakcija, i to u funkciji obrazovanja onih sa kojima radimo, a poslije svake izvedbe je obavezan razgovor sa “publikom”, nastavnicima, a gdje god je moguće, održimo i malu radionicu sa svima, odnosno mali seminar. To daje dobre rezultate.

Mi smo 1996. godine, odmah poslije rata, ustanovili međunarodnu nagradu za doprinos razvoju dramskog odgoja kojoj smo dali ime Grozdanin kikot, po poetskom romanu Hamze Hume, pjesnika iz Mostara koji je dugo živio u Beogradu. Roman je 1928. godine objavljen i kažu da je jedan od najboljih poetskih romana na ovim našim jezicima. Htjeli smo na ovaj način sačuvati uspomenu i na njega. Svake godine se dodeljuju četiri pojedinačne nagrade ljudima u svijetu koji su na neki način dali doprinos razvoju dramskog odgoja i jedna specijalna onima koji su omogućili ovim prvima da mogu raditi. Do sada je dodjeljeno preko 127 nagrada. Uz tu nagradu, ustanovili smo jednu malu fondaciju, koja nije baš u kontinuitetu, jer mogućnosti su takve; svake godine jednom studentu umjetnosti dodijelimo jednogodišnju stipendiju iz fondacije – da pomognemo nekome ko se istakao svojim angažmanom na studiju – od dizajna, muzike, do bilo čega što je vezano za umjetnost.

Iz naših grupa su izrasli veliki umjetnici, namjerno ću pomenuti dva imena: glumac Nebojša Kundačina, koji je u Narodnom pozorištu u Beogradu – ja volim reći: moje dijete iz jednog od ovih studija o kojima sam govorio, i u Zagrebu Dragan Despot, koji je bio profesor na kazališnoj akademiji, pa prvak HNK itd. Ali to nije bitno; mnogo je važnije što svakodnevno dobivamo brojna pisma, mejlove, poruke na Facebooku od djece čijih se imena više i ne sjećamo, koji su danas rasuti po svijetu, odrasli ljudi, roditelji, koji se bave najrazličitijim zanimanjima. Ja imam nesreću da živim u gradu u kojem dvije trećine predratnih stanovnika danas nije u njemu, pa su ta djeca negdje daleko, ali danas pišu. Jedna nekadašnja djevojčica zapisala je: „Sad sam shvatila ono što smo radili i zašto smo radili. Hvala vam, jer ja sam zbog svega toga danas bolja osoba, bolji čovjek…“.

Možda ova kratka poruka najbolje svjedoči za čim smo mi tragali sve ove godine i istovremeno otkriva smisao našeg okupljanja ‘74. godine.

Možda je to odgovor na  sve ovo o čemu pišem i što uz pedesetogodišnjicu valja reći.

Utorak, 2. juli 2024.

Gdje ste bili kad je grmilo ?

Danas sam tražio neke podatke u mojim ratnim zapisima, zapravo pokušavao potvrditi moja sjećanja o ljudima i događajima iz ratnog vremena. Naime, prečesto u javnom prostoru čujem neke ljude, koji su sticajem raznih okolnosti, danas došli do neke političke moći, a koji vrlo autorativno pričaju o sebi u Armiji RBiH i važnoj im ulozi u njenom stvaranju, a ja pamtim da su dugo, dugo bili civili ili čak nosili uniformu sa oznakama nekih drugih vojnih formacija u gradu. To je toliko postalo nepodnošljivo da sam odlučio odreagovati istinom.

Pošto sam mnogima, zbog mog političkog uvjerenja, ali i mirovnog aktivizma, bio sumnjiv moja odluka da zapisujem sve važne događaje, susrete, sastanke i slično, danas mi se čini dragocjenom. Čak sam uvjeren da me više puta spasila i mislim da sam zahvaljujući tim zapisima danas živ.

Listajući ih naiđoh na jedan kratak zapis s početka rata. Naime, jedinice Samostalnog bataljona odbrane Mostara povukle su se na desnu obalu Neretve. Novi komandant Mostarskog bataljona, kako smo ga svi zvali, postao je Arif Pašalić.

U zgradi gdje je bila Uprava GP Vranica smjestila se komanda i počela je popuna bataljona i njegovo oblikovanje u pravu vojnu jedinicu. Pokrenuta je i izdavačka djelatnost. Pozvan sam da pišem za jedan od pokrenutih listova. Urednik mi je dao zadatak da napravim intervju sa komandantom. Sve dogovoreno i jednog popodneva oko 16 sati, po dogovoru, došao sam u komandu.

Rekoše mi da komandanta Arifa nema, te da je vjerovatno sišao u podrum, jer i dole su bile neke kancelarije, da nešto provjeri. Bez oklijevanja sišao sam u podrum. Pozdravio i pitao za komandanta. Na moje pitanje dobio sam vrlo grub odgovor krupnog čovjeka u uniformi iza mojih leđa. Galameći vrlo drsko mi je rekao: Šta ti ovdje radiš komunjaro? Ko te pustio ovamo izdajniče?

Nisam uspio ni progovoriti a već mi je sa revera strgnuo bedž na kojem je pisalo: Ja volim BiH. Bio sam odgurnut prema potpornom stubu koji se nalazio na sredini svojevrsnog predsoblja u podrumu. Bacajući bedž urlao je: Kakvu ti Bosnu voliš, ti još plačeš za Jugoslavijom. Ko te ovdje poslao da špijuniraš? Gotov si.

Tek tad prepoznajem čovjeka koji me napada. Brat je ključnog stranačkog lidera kojem su svi neistomišljenici neprijatelji. To znam iz nekih ranijih susreta. Pokušavam reći zašto sam došao, ali ne želi me čuti. Uniformisanom civilu priključuje se i pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, kojeg inače ne poznajem, ali znam da je bio oficir JNA, pilot, i zajedno me prislanjaju, dosta grubo, uz stub i vežu mi ruke iz stuba.

Čitavo vrijeme me vrijeđaju, psuju i prijete da će me ubiti. Ovaj uniformisani civil izvlači pištolj iz futrole, otkoči ga i prislanja mi ga sa donje strane na bradu. Konstantno ponavlja: Ubiti ću te. Dosta je nama vas, i slično. Ostali prisutni, koje sve poznajem i oni mene, šute, zbunjeni, bar sam tako tada mislio.

To maltretiranje trajalo je četrdesetak minuta i onda se pojavio komandant Pašalić. U trenutku je shvatio situaciju i odlučno pitao: Šta radite, jeste li normalni? Nije sačekao odgovor, još oštrijim tonom je naredio: Odvežite ga, a ti Kemo, obratio se pomoćniku za bezbjednost, za pola sata se nacrtaj kod mene.

Otišli smo kod njega u kancelariju. Rekao mi je: Sve ti je jasno, ne trebam ti ništa objašnjavati. Previše je različitih ljudi zaposjelo pozicije. Treba će nam puno vremena da sve to očistimo.

Savjetovao mi je da par dana ne dolazim u komandu, a da je, možda najbolje, da se javim u Petu četu u Dom Armije, jedinu četu koja nije mahalska, četu koja je značajno multinacionalna i četu koja ima građanski šmek.

Poslušao sam ga i otišao u Dom Armije. U četi sam stekao sjajne prijatelje, upoznao odlične vojnike i patriote mitskih razmjera.

Godinu poslije, kada je Mostaru bilo najteže patriota koji su Mostar i Bosnu i Hercegovinu branili od mene tu više nije bilo, a ja sam časno noseći uniformu Armije RBiH davao doprinos njenoj odbrani.

Te galamdžije sa početka rata, kojih nije bilo kad je bilo najteže, i nagnale su me da po starim ratnim zapisima čeprkam kako bi provjerio šta su stvarno radili i kako bi im argumentom činjenica jasno i glasno mogao reći sve što im spada.

Ukratko, gdje ste bili kad je grmilo?

 Srijeda, 3. juli 2024.

Majka

Početak jula svake godine otvori mi ponovo jednu moju veliku muku, bolnu ranu za koju ne znam lijeka i ne mogu ga naći. Početak jula već 31 godinu vraća me u juli 1993. godine. Bili su to teški dani za sve nas na slobodnoj teritoriji Mostara. Naime, 30. juna te godine u briljantnoj operaciji jedinice 4. Korpusa Armije RBiH izvršile su proboj iz okruženja, desant preko Neretve i napad na utvrđeni objekat, kasarnu Sjeverni logor. Sve planirano je izvršeno i oslobođena velika teritorija što je u konačnici rezultiralo deblokadom Mostara.

Istog dana pripadnici HVO-a i HV-a započeli su žestoku odmazdu, sa posebnim akcentom na preostale civile, neHrvate na okupiranom dijelu Mostara. Granatiranje slobodne teritorije bilo je neselektivno i svim raspoloživim sredstvima. U toj situaciji dobio sam poziv kojim mi je javljeno da mi je majka protjerana i da je na Šemovcu u podrumu. Još su mi rekli da nije bila najbolje ali da je došla sebi, smirila se. Situacija u gradu je takva da ne mogu tamo, preko Neretve. Zamolim kolege na Šemovcu da je zbrinu i pripaze i jave mi kad stignu kako je, a ja ću čim padne mrak nekako preko mosta tamo.

Obavljam svoje zadatke, a misli su mi drugdje, misli su sa majkom. Vrijeme sporo, presporo prolazi. Kolege me krajnjim naporom sprečavaju da ne krenem. Ja čitavo vrijeme razmišljam šta je sve za ova nepuna dva mjeseca moja majka preživjela. Hapšena je i islijeđivana više puta. Provela je dosta noći u zloglasnom mučilištu na Mašinskom fakultetu, dva puta bila u logoru Heliodrom i ko zna šta još. Ove informacije dobio sam od ranije prispjelih sretnika koji stigoše u istočni dio Mostara. Čitavo vrijeme razmišljam kako je sve to izdržala i kako će izdržati sve što nas još čeka. Tješim se da će joj samnom biti lakše, a onda se osvjestim i zabrinem jer ja živim u improviziranoj kancerariji bez ikakvih uslova.

Gdje majku smjestiti postaje moja dominantna misao na koju nemam odgovor. Čitav dan o tome razmišljam dok obavljam svoje zadatke u danu koji odjekuje od eksplozija i konstantnog priliva ljudi protjeranih iz svojih domova. Dan mi izgleda mnogo, mnogo duži nego što jeste. Dobivam informaciju da mi je majku Caja, borac iz čete Donja Mahala odveo kući i smjestio kod sebe. Osjećam olakšanje i zahvalnost Caji, kojeg jedva poznajem, ali okolnosti u kojima smo se svi našli iz ljudi su izvukle sve najbolje što nose u sebi i na taj način sve nas motivisale na herojstva mitskih razmjera.

Konačno je počeo padati meak. Žurim prema Starom mostu, pretrčavam ga i stižem na Ogradu. Jedan naš borac me prepoznaje i bez pozdrava mi veli: Ona tamo vrata su Cajina. Majka ti je tamo.

Ne znam kako sam ušao. Susret nakon dva mjeseca. Majka još vidno uplašena, u kućnoj haljini, smršala. Teško ustaje i grli me. Suzdržava suze, krije one koje teku, steže me u zagrljaj, ali nije to ona snaga koju pamtim. Tiho me pita: Kako si? Ne pušta me iz zagrljaja. Traje to dugo kao da hoće da nadoknadi sve što su nam oteli u ta dva mjeseca njenog života pod okupacijom.

Neće ništa da priča o onom što joj se desilo. Ni ja ne insistiram. Biće vremena. Samo mi je važno da je konačno tu, sa ljudima koji će se prema njoj odnositi prijateljski i da ću moći brinuti o njoj.

Kasnije ću saznati da su je taj cijeli dan vodili po raznim lokacijama tražeći najbolje mjesto gdje će je ubiti. Iživljavali se na razne načine, doveli je i na zgarište porodične kuće, koja je blizu linije razdvajanja i tu je spletom čudnih okolnosti i zahvaljujući poznavanju sokaka u Pothumu prešla Bulevar i stigla do slobode. Taj njen dan je nevjerovatna filmska priča o pjanstvu dva bojovnika i odlučnosti jedne majke. Ta priča zavrijeđuje mnogo više prostora od jednog dnevnog zapisa Dnevnika. Učiniću to sigurno.

Mislim da je taj julski dan presudio da poslije nikad i ne pomislim otići iz Mostara. A bilo je mnogo i razloga i šansi da odem. Znam da je majka veliki dio patnje imala zbog mog angažmana u Armiji RBiH i jasnog javnog istupanja protiv svih koji su rušili historijsko biće Bosne i Hercegovine. Znam da je moj opstanak uz nju, bez obzira što je to značilo ogromne lične žrtve, jeste moj dug majci za sve što je istrpila zbog mene i moje ideale.

Danas kada o svemu tome razmišljam znam da ne žalim iako mi je zbog nekih posljedica jako teško.

Znam da bih, kada bi bilo moguće, za majku opet učinio isto.

 Četvrtak, 4. juli 2024.

Je li ljevica u BiH pokojna ?

Danas je važan historijski dan, dan kada je 1941. godine Politbiro KPJ donio odluku o dizanju ustanka, a mene muči stvorena atmosfera pred jesenje lokalne izbore u BiH. Naime, primiče se početak kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, a brojne aktivnosti stranaka već su uzburkale brojne polemike, ali i otvorile nebrojena ideološka pitanja unutar samih stranaka, ali i između stranaka koje po vlastitom opredjeljenju i proklamovanim načelima stoje na dijametralno različitim stranama političkog spektra.

Zanimljivo je međusobno savjetovanje šta trebaju promijeniti, ali i predlaganje kadroviranja u suprotnim taborima. Uz olako pretrčavanje pojedinih istaknutih kadrova na lokalnom nivou sa „desnice“ na „ljevicu“ i obrnuto jasno je da tu nema te vrste pozicioniranja. Pozicioniranje se svodi na činjenicu gdje su nekom pojedincu bolje šanse za prolazak u vijeće ili na načelničku, odnosno gradonačelničku poziciju.

Ako to jeste tako, a jeste, o kojoj mi to ljevici, desnici ili centru pričamo. Čini se da imamo jednu opciju u kojoj se nekoliko pojedinaca, narodski rečeno „zavadilo“, pa okupilo svoju raju oko sebe i trka je ko će koga prije prevariti.

A za to vrijeme gore društvene mreže o ljevici, desnici, izdajama nacionalnih i državnih interesa, o pobjeguljama i herojima, o našim i njihovim, o … na kraju se ne zna, ali se piše neumorno protiv.

Zanimljivo je kako za krive poteze iz protivničkih stranačkih tabora stižu pohvale sa svih strana za te poteze, ali i orkestrirane optužbe suparnika, koji su još i gori, ali valja protivnika diskreditirati, naročito sada kad im, misle, može pomrsiti račune na predstojećim izborima.

U svim ovim raspravama, zbog učešća u vlasti na federalnom i državnom nivou  optužuje se ljevica kao takva. Uzimaju se argumenti koji su elementarno neznanje, ali isti takvi argumenti se uzimaju i kada se ta ista ljevica brani.

Stiče se dojam da ni jedni niti drugi ne znaju šta ljevica uistinu jeste. Zato, isključivo zato, citiram jedan tekst skinut sa googla koji ukratko kaže kako je nastala i kada podjela na ljevicu i desnicu i šta jeste danas ljevica.

Evo tog citata:

„Lјevica predstavlja opći pojam kojim se označavaju politički pokreti, političke stranke i političke ideje koje pripadaju političkom spektru lјevice.

Opći ciljevi ljevice obično su društvena jednakost, egalitarizam, radnička prava i demokratizacija, sa čestim naglaskom protiv nevoluntarnih hijerarhija. Tipično zagovara brigu o skupinama koje su potlačene naspram drugih u društvu kroz ublažavanje ili rješavanje nepravednih nejednakosti.

Termini Ljevica i Desnica nastaju tokom Francuske revolucije (1789. – 1799.), a odnosi se na raspodjelu sjedala u Skupštini Generalnih staleža. Oni koji su sjedili na lijevoj strani, republikanci, protivili su se monarhiji i podržavali revoluciju, uključujući i formiranje republike, dok su na desnici podržavali tradicionalne institucije Ancien Régimea, tj. Starog poretka. Termin ljevica počinje biti korišten restauracijom Francuske monarhije 1815. godine.

Termin se koristi za mnoge pokrete, pogotovo republikanizam tokom Francuske revolucije, proljeća naroda, pa onda za socijalizam, koji uključuje anarhizam, marksizam, socijaldemokraciju i brojne druge teorije, u 19. i 20. stoljeću. Od tada se ljevica koristi za širok pojas pokreta i ideja, uključujući pokrete za građanska prava, feminističke pokrete, proturatne prosvjede i environmentalizam, i niz političkih stranaka. Profesor ekonomije Barry Clark tvrdi: “ljevičari smatraju da ljudski razvoj napreduje kada se individualci uključe u kooperativne, međusobno sporazumne odnose koji bujaju tek kada se pretjerane razlike u statusu, moći i bogatstvu eliminiraju.”

Obilježja suvremene i nove ljevice za umanjenje nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam:

• Na razini poduzeća to znači razvijanje mehanizama demokracije na radnom mjestu;
• Na razini ekonomije to znači razvijanje društvene i demokratske koordinacije umjesto slijepe tržišne proizvodnje;
• Na razini državnih institucija to znači širenje predstavničkog tipa demokracije s mehanizmima izravne demokracije (npr. participativni proračun, opoziv zastupnika i gradonačelnika, itd.);
• Na razini društva to znači borba protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja, naročito borba protiv diskriminacije na osnovi rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti, svjetonazora, hendikepa, pripadnosti manjinskoj zajednici i sl.;
• U odnosu na okoliš to znači usklađivanje gospodarstva u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te s uvođenjem ekološki prihvatljivih tehnologija.

Pristaše suvremene i nove ljevice se zalažu za internacionalizam, umanjenje i prevazilaženje nepravdi koje stvara svjetski kapitalizam, pa se vezuju uz napredne pokrete i stranke iz cijelog svijeta. Borba obuhvata svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci.

Napredni pokreti obično se organiziraju na dva načina. Organiziraju se kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao anti-sistemska vlast, ali i kao pokreti koji se bore za nadilaženje sustava bez želje za preuzimanjem političke vlasti. Obje strategije su značajne: oni koji djeluju odozdo, i nadilaze dosadašnje društvene odnose, i oni koji u formalnom političkom prostoru mijenjaju politike odozgo.

Termin suvremena ljevica, nova ljevica ili demokratska ljevica koristi se i kao sinonim za različite anti-autoritarne socijalističke i neo-marksističke pokrete, organizacije i stranke, ali se pridjev “demokratski” koristi za razlikovanje demokratskih ljevičara od boljševizma 20. stoljeća i marksističko-lenjinističkog modela izgradnje socijalizma, koji se smatra nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde.

Načelna obilježja suvremene i nove ljevice su: anti-autoritarnost i demokratičnost; anti-kapitalizam; anti-militarizam; sekularizam i anti-klerikalizam; internacionalizam i anti-nacionalizam.“

Uporedite ove stavove sa onim šta rade, šta govore i kako se ponašaju svi oni koji se danas u Bosni i Hercegovini predstavljaju ljevičarima. Ako ima podudarnosti, ima nade da sa ovim kadrovima nešto napravimo i popravimo.

Ako, pak, nema podudarnosti, moramo konstatovati da imamo ljevicu koja to kao zaštitini znak i mamac za tradicionalne glasače koristi verbalizirajući svoje programe, a u praksi je to nešto drugo. Ako to jeste tako, valja napraviti ozbiljan rez i početi gotovo ispočetka, jer odrasle su generacije koje ne znaju šta jeste ljevica, a ne prihvataju ovo što im se sada nudi na političkoj sceni.

Druga opcija je priznati poraz i biti još jedna bezlična populistička stranka koja na desnom centru maše ljevičarskom zastavom.

Ja ipak vjerujem da ima dovoljan broj ljudi koji su spremni na ideji ljevice, ali i autentičnom iskustvu i antifašističkom naslijeđu bosanskohercegovačkih ljevičara transformisati postojeće „ljevičarske“ stranke i partije i od njih stvoriti istinsku snagu BiH društva. Za to treba vizija, snaga, hrabrost, odlučnost, odricanje od populizma, ali i snaga dijaloga koja jedina može okupiti sve progresivne snage ove zemlje.

Ne mogu sujete biti veće od ideje, ne mogu liderske ambicije biti veće od države.

Vrijeme je da se sjedne za sto i sve karte stave na taj sto.

U protivnom, valja pripremati sahranu ili dženazu.

Petak, 5. juli 2024.

Danas sam baš ljut

Juče sam, kao i skoro svakog dana, više puta prošao Španskim/Španjolskim trgom u Mostaru. Išli smo na Partizansko spomen groblje položiti cvijeće u znak sjećanja na odluku o dizanju ustanka 1941. godine, upravo na taj dan. I danas sam, zbog prolaska tim trgom, kao i svaki put kada prođem tim putem, ljut, baš ljut.

Zašto?

Pođimo redom. Prvo treba razjasniti šta jeste trg.

Vikipedija bilježi:

„Trg je otvoreni prostor okružen kućama koji se obično nalazi u srcu tradicionalnog grada i na kojem se okuplja zajednica. Često su na trgu važne ustanove, kao što su sudnica ili gradska vijećnica.

Trgovi su prikladni za tržnice, koncerte, političke skupove i druge događaje koji trebaju širok otvoren prostor. Kako su obično u središtu grada, trgovi često imaju dućane i butike. Trg često ima fontanu, zdenac, spomenik ili kip.

U urbanizmu, trg je planirano otvoreno područje u gradu, obično četverokutna oblika. Neki su trgovi dovoljno veliki da služe kao “narodni trgovi” na kojima se zbivaju povijesni događaji jedne nacije. U Zagrebu je takvu ulogu do 20. stoljeća imao Markov trg, da bi ga zamijenio Jelačićev trg. Drugi takvi trgovi u svijetu jesu, na primjer, Crveni trg u Moskvi, Trg nebeskog mira u Pekingu, National Mall u Washingtonu i Trafalgar Square u Londonu.“

Ako ovo jeste tačno, a jeste, onda ono što danas u Mostaru nazivamo Španskim/ Španjolskim trgom nije trg, nego jedna improvizacija od vrlo prometne raskrsnice sa kružnim tokom ili kako to vole nazvati „turbo rotorom“. Ljut sam, jer Mostar koji jeste Mediteranski grad, nema niti jedan trg. I onaj jedan koji je imao sva obilježja trga pretvoren je u ulicu. Mediteranski gradovi poznati su po trgovima, jer trgovi su mjesta susreta ljudi i njihovog društvenog života. Na Mediteranu se, dakle i u Mostaru, život bar osam mjeseci odvija na ulicama i trgovima. Mi smo valjda jedini Mediteranski grad koji nema ljetnu pozornicu i u kojem se i u julu i avgustu programi, uglavnom,     odvijaju u dvoranama.

Ko i u ime koga Mostaru krade identitet i želi ga smjestiti sa svojih 40 stepeni celzijusa ljeti u kontinentalnu klimu i kontinentalnu kulturu življenja?

Naravno, ljut sam zbog toga, ali nije to moja glavna ljutnja. Ljut sam zbog naziva tog gradskog prostora u samom središtu grada. Smeta mi taj naziv Španski/Španjolski trg.

Zašto?

Svjedočim nekim događajima koji me uznemiravaju i nagone na ljutnju. Naime, aprila 1993. godine prilikom generalne probe napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na sve snage kojima je država Bosna i Hercegovina bila prioritet, ali i civile koji su tako mislili, uspostavljeno je primirje i redovna ophodnja pripadnika Španskog bataljona UNPROFOR-a centralnom gradskom saobraćajnicom, Bulevarom narodne revolucije, te raskrsnicom koja će kasnije dobiti ime Španski/Španjolski trg. Dok su patrolirali bilo je napeto, ali mirno.

A onda, u noći 8. na 9. maj 1993. godine svi transporteri Španskog bataljona UNPROFOR-a su nestali i stacionirali se na okolnim vrhovima oko Mostara, kojeg li slučaja isključivo na desnoj obali Neretve. U ranim jutarnjim satima, oko 5, počeo je napad na pripadnike Armije R BiH, MUP-a RBiH, ali i civile neHrvate. Zarobljeni civili svjedoče da su vojnici Španskog bataljona UNPROFOR-a u tim trenutcima bili naoružani kamerama i foto aparatima. Svaka sličnost sa Holandskim bataljonom UNPROFOR-a u Srebrenici je namjerna.

Mogli su postupiti i drugačije, ali nisu. Da li su ispoštovali misiju zbog koje su bili tu, u Mostaru?

Nisu.

Kasnije su gradske vlasti odlučile da se ta raskrsnica nazove Španski/Španjolski trg. Španska vlada je finansirala obnovu i izgradnju trga, tako je javnosti predočeno. Čak je po završetku radova u Mostar stigao i Kralj Španije i svečano otvorio trg koji je dobio ime po njegovoj državi. Reklo bi se sve je u savršenom redu i treba biti zahvalan za bilo koje obnavljanje ili izgradnju u gradu. No, ovdje mnogo toga ne štima i zato me taj naziv i taj trg godinama ljute.

Naime, taj centralni gradski prostor je velika površina u koju se sa više strana slijeva pet ulica. Neke imaju i po četiri trake. Između njih se nalaze

trotoari/pločnici/nogostupi. Takve su četiri površine okrenute središtu čitavog tog prostora koji nazivamo trg. Onom obnovom i izgradnjom što ju je finansirala Španska vlada, a otvorio Kralj Španije, izgrađena je samo jedna od četiri pomenute površine, te je zbog toga čitav taj prostor nazvan Španski/Španjolski trg. Onako usput valja dodati da je ta jedna četvrtina, onako slučajno, najzapadnija tačka platoa koji nazivamo trgom, ista ona strana na koju su se maja 1993. godine sakrili španski vojnici sa UN oznakama. Ostale tri izgledaju sablasno. Ni Hirošima 1945. godine nije izgledala tako kako ovaj, pompezno nazvani trg, izgleda 2024. godine.

Zato sam ljut. Ovakve stvari me vrijeđaju, ali i uvjeravaju u mišljenju da politike koje vode ovaj grad od 1995. godine isključivo misle na zadržavanje stanja koje proizvodi depresiju, apatiju i proizvodi strah.

Ljut sam i zbog toga što je kao posljedica njihovog povlačenja sa Bulevara narodne revolucije moja majka završila u uspostavljenom logoru Heliodrom. Tamo su završile i hiljade drugih građana Mostara. Mnogi su svirepo likvidirani, kuće i stanovi opljačkani, mnoge zapaljene itd. Oni koji su tu bili da zaštite, bar civile, ponašali su se kao gledaoci na tribinama. A sad, njima u čast centralni plato u gradu nosi njihovo ime.

Vrijeđa me to. I nisam jedini.

Oni koji su donijeli takvu odluku nisu je slučajno donijeli. To je snažna poruka.

Oni niti vole Mostar niti misle na njega. Oni misle isključivo na sebe. Zato je važno da što više ljudi govori o svemu što im smeta, što ih sputava da normalno žive i rade, o svemu i svima koji na bilo koji način urušavaju ovaj grad.

Ako puno nas progovori, biće i akcije, a akcija donosi promjene. Većina nas više nema šta izgubiti, jer su nam uzeli sve. Ostalo je, kako narod kaže, dva prsta obraza.

Zato, u ime ta dva prsta obraza, glavu gore.

Ne dozvolimo da nam i to uzmu.

Zato i zapisujem ove dnevničke rečenice.

 Subota, 6. juli 2024.

 Snaga jedinstva je najubojitije oružje

Danas smo po drugi put, poslije duge pauze, na Kozari obilježili Kozarsku epopeju iz 1942. godine, ali smo se sjetili i 4. jula, dana kada je 1941. godine donesena odluka o dizanju ustanka protiv nacističkog i fašističkog okupatora, te njihovih domaćih slugu. Ove se godine pojavila značajna doza opreza, pa i određenog straha od mogućih problema koje može izazvati vlast Republike Srpske. Tim više što smo mi odlučili da našu manifestaciju organizujemo dan prije one koju zajedno organizuju vlade Republike Srpske i Republike Srbije. Nelagoda kod značajnog broja antifašista se pojavila i zbog atmosfere koja je rezultirala defileom akademaca Vojske Srbije u Bratuncu i Prijedoru. Mnogi su sugerisali da sve odgodimo strahujući da može doći i do zabrane u zadnji čas kao u novembru prošle godine za okupljanje u Mrkonjić Gradu.

Ja sam istrajavao da idemo i branio stav da je povlačenje predaja, a naš odlazak jasan stav da je svaki pedalj ove zemlje Bosna i Hercegovina bez obzira kako ona administrativno bila podijeljena.

I otišli smo.

Bilo nas je nešto manje nego lani, ali dovoljno. Bilo nas je sa svih strana države i različitih joj administrativnih jedinica. Imao sam privilegiju, između ostalih, obratiti se prisutnim. Izgovorio sam slijedeće:

„Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Dobro je da smo i ove godine ovdje na Mrakovici, na slavnoj Kozari. Tu smo da se sjetimo i obilježimo Kozarsku epopeju iz 1942. godine, ali i nekadašnji Dan borca, 4. juli kada je Politbiro KPJ donio odluku o dizanju ustanka u Jugoslaviji. Neki kažu da nas je malo, koliko bi trebalo biti danas ovdje. Ja ne mislim da nas je malo, mislim da nas je danas ovdje dovoljno, da nas je baš tačan broj.

Evo čuli smo malo prije da je 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu bilo je 5-6 ljudi, u strogoj ilegali, svakog časa mogaoje neko upasti  i ubiti ih i za to biti nagrađen, jer su bili zabranjeni, ali su imali dovoljno mudrosti, dovoljno hrabrosti i dovoljno odlučnosti da pozovu narode Jugoslavije na ustanak.

I uspjeli su.

Od njih toliko 1941. godine partizanska vojska 1945. godine imala je oko 800 hiljada vojnika. Kada je neko na tom skupu, u Ribnikarovoj kući, rekao Titu: Kako ćemo dizati ustanak kad nemamo vojsku?

Tito je rekao: Imamo narod.

Onda su ga pitali: Kako ćemo, nemamo oružje?

Tito je odgovorio: Nijemci su do zuba naoružani, imaju ga oni. Otećemo ga od njih.

Pa hajdemo iz toga nešto naučiti danas. I danas je, i ova država, ali su i sve države nastale od Jugoslavije, na ovaj ili onaj način zapravo ugrožene i okupirane od neo fašističkih politika. Hajdemo mi donijeti odluku, odluku da mi danas u ovovremenim uslovima dižemo ustanak.

Ne trebaju nam više puške, ima mnogo drugih sredstava kojima se možemo suprotstaviti neo fašizmu. Nije dovoljno da kažemo mi smo antifašisti i da položimo cvijeće i da kritikujemo kako je sve loše i kako tamo to neko drugi treba da uradi i popravi.

Mi to treba da uradimo. Od mjesne zajednice, od svoje zgrade, od mahale, od sela pa do države i udruženi zajedno, ovih 6-7, koliko je već nastalo država od Jugoslavije, jer baštinimo zajedničko antifašističko naslijeđe. Naša je i Kozara, i Sutjeska, i Drvar, i Neretva, ali i Kadinjača i sve što je bilo od Triglava do Đevđelije, jer svi mi to naslijeđe, i pojedinačno, ali zajedno baštinimo. Ne može se antifašistički pokret dijeliti na slovenački, hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski, makedonski i tako dalje. Antifašizam je iznad toga, kao što je bio i 1941. godine, ali hajdemo biti pošteni prema sebi i priznati da neki naši, drugarice i drugovi, koji se izjašnjavaju kao antifašisti, koji su organizovani u određena antifašistička udruženja, ne progovaraju ni riječi kada se u njihovim sredinama vrši revizija Drugog svjetskog rata i kada se ono što smo godinama zvali domaći izdajnici proglašava antifašistima i kada se izjednačavaju sa Titovim partizanima i njihovi lideri sa Titom.

Mi nemamo pravo, ako jesmo baštinici onog što je začeto 4. jula 1941. godine u Beogradu, u Ribnikarovoj kući, da o tome šutimo. Kada je to u pitanju moramo i naše redove pročistiti, a onda se snažno suprotstaviti onima koji kreiraju takve politike u našoj državi i našim državama i odlučno krenuti protiv toga.

Nema od samo riječi ništa. Evo čuli smo početak Proglasa iz 1941. godine. On i danas vrijedi. Suprotstavimo se, snaga riječi, snaga naših akcija, može biti ubojitija od pušaka, ako smo jedinstveni. Snaga jedinstva je najubojitije oružje, može da bude ubojitije od onih pušaka iz 1941. godine. Kad to postignemo onda će nas ovdje biti hiljade. Kada mi koji stojimo na čelu određenih udruženja odlučimo da sve razlike koje nam nameću, a koje u suštini nemamo potisnemo u stranu i okupimo se oko izvorne, najčistije ideje antifašizma i svima u brk kažemo, bez obzira na kojoj poziciji ko bio, od Predsjedništva države do Savjeta mjesne zajednice: Ti djeluješ sa fašističkih pozicija, ne prihvatamo da moje djete ide u školu koja nosi naziv nekog zločinca, ne prihvatam da u mom gradu postoje takve, takve i takve ulice.

Neće biti lako i neće se oidmah sve promijeniti, ali mi moramo tako početi. Ne možemo čekati da samo neko sa vrha Saveza govori.

Svi.

Biće „žrtava“.

Biće teško.

Drugi su zalagali živote. Oni čije ideje i djelo slijedimo, u slobodu, u antifašizam na prostoru Jugoslavije, uložili su živote. Otkud onda nama poravo na nespremnost da založimo neke male, sitne benefite koje nam ovi bacaju onako kao psima kosti. Kozara, ovo mjesto, žrtve Kozare nas obavezuju da odavde ne možemo otići nespremni da govorimo. Kozara nas obavezuje na jedinstvo, na snažno djelovanje, na akciju i na ovovremeni 4. juli.

Krajnje je vrijeme. Inače neće nas biti.

Smrt fašizmu !“

Atmosfera je bila sjajna, pjevalo se slobodi, zajedništvu, ljubavi…Kozarom se orila pjesma i razvilo vijugavo Kozaračko kolo.

Dok je odjekivala pjesma: Koliko je na Kozari grana…“ ja sam razmišljao gdje bi nam svima pojedinačno, ali i državi kao cjelini bio kraj kada bi oni koji vode ovu zemlju znali činiti ovo što mi, antifašisti, činimo.

Ukratko kada bi je voljeli koliko mi i kada bi znali u razgovoru jedni druge čuti.

Ali avaj.!? 

Nedjelja, 7. juli 2024.

O mržnji bez mržnje

Nekako baš u ovo vrijeme 1992. godine pozvao sam, nakon prvog vala ne snalaženja, članove Mostarskog teatra mladih i Omladinske scene „Abrašević“ da se u Kino Sali nekadašnjeg Doma Armije okupimo i dogovorimo kako i šta dalje. Za to sam dobio dozvolu komandira moje čete Samostalnog bataljona odbrane Mostara, zapravo poznate Pete čete. Okupili smo se i sa dosta opreza, nelagode, pa i straha odlučili da se svakodnevno nalazimo i radimo, kako bi lakše prebrodili nedaće u koje smo uvučeni.

Kako je sve počelo?

Bilo je proljeće 1992. godine. Mostar miriše beharom i barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristofanove „Lisistrate.” Dobro nam ide. Zadovoljni smo. Uživamo, uvjereni da će i naša publika uživati. Prva generalna proba. Tu je i publika. Strašna eksplozija potresa grad. Počinje razaranje, prve žrtve, strah…

Rat.

U haosu koji počinje, otimaju nam opremu, zgradu, kompletnu imovinu. Ostajemo bez svega što smo stvarali osamnaest godina.

Krivi smo, jer smo i predstavom govorili protiv rata.

Krivi smo, jer se nismo razvrstali po imenu i porijeklu.

Krivi smo, jer smo mjesece, dok su se drugi spremali za rat ili za bijeg, proveli radeći svoj posao i čvrsto vjerujući da radimo jedino ispravnu stvar.

Dio nas ostaje zapitan šta raditi. Sve što smo godinama stvarali, nestalo je. Nemamo više ni jedne predstave. Prolaze dani u kojima pokušavamo sebi dati odgovore i donijeti neku odluku. Jedina moguća odluka bila je da treba raditi i tako prkositi svima koji žele zaustaviti život u gradu.

Okupljamo se i počinjemo probe. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo. Pokušavamo raditi normalno, ali ne ide. Eksplozije prekidaju muziku. Smrt je previše blizu. Tražimo odgovore na pitanja koja niko ne izgovara, a sviju nas izjedaju.

Zapravo, pitamo se:

Šta mi ovdje radimo?

Ima li ovo smisla?

Za koga mi, uopšte, hoćemo da radimo?

Onda sam predložio da razgovaramo o situaciji u kojoj se nalazimo.

Zajednički imenitelj svih iskaza mogao bi se izreći jednom kratkom rečenicom, koju su svi na razne načine izgovorili – moj svijet se srušio.

Predložio sam da radimo improvizacije, etide i razne druge glumačke vježbe, u kojima ćemo tražiti pojedinačne uzroke rušenja naših svjetova. I počeli smo. Nije išlo lako. Kao ključan problem se pokazala iskrenost. Po prvi put, moji glumci imali su neke tajne koje nisu željeli izbaciti iz sebe, a ja sam bio uvjeren da se baš u tim tajnama kriju pravi i jedini odgovori za kojima smo tragali. Bio sam uporan i vodio proces ka potpunom otvaranju privatnosti. Ulazili smo u područje psiho drame o kojoj sam znao dosta, ali je nisam prakticirao.

Bojao sam se i stalno pitao dokle smijem ići?!!

Svijest da uvijek mogu prekinuti ako bude opasno, ali i znatiželja da otkrijem kuda nas vode uzroci rušenja naših svjetova, vukla me je naprijed.

S vremenom, ispred sebe sam gledao i slušao bolne priče mladih ljudi.

Nije to bio više teatar.

Bio je to život, do boli tačan i surov, bila je to naša stvarnost. Moji glumci igrali su, ili bolje reći, ponovo živjeli dijelove svojih života.

Jedino mjesto, gdje smo mogli probati, bila je oštećena dvorana bivšeg Doma Armije. Sada je tu bila jedinica Armije RBiH koja nam je, zahvaljujući poznanstvu, dozvolila da probamo. Povremeno su dolazili da gledaju šta to mi radimo. Nije nam odgovaralo da nas gledaju, ali nismo ih mogli spriječiti. Oni su u tome uživali.

Tako je počelo. Ti voajeri–vojnici, od kojih su većina bila naši raniji poznanici, pa i prijatelji, postali su, zapravo, naša publika, iako to nismo željeli. Nagovorili su nas da naše improvizacije izvedemo za njih i njihove prijatelje.

I izveli smo.

Jednom, dva puta, tri puta, dvadeset puta…

Svaki put, bio je to život. Svaki put je boljelo, ali radili smo. To smo željeli. Probali smo svaki dan, sve duže i duže. Bio je to naš egzil, naša terapija, bio je to naš otok nade… Išli smo sve dublje, otvorenije, bolnije, otvarali smo i najskrivenije tajne, dijelili zajedno strahove, boli, suze…

To što smo pokazivali, ljudi koji su gledali smatrali su predstavom. Istina, imalo je to formu predstave, iz dana u dan sve više, ali mi smo znali da to, ustvari, nije predstava. Bio je to naš život, ali i njihov, zato su i dolazili više puta. Gledali su to kao da gledaju stare video zapise, snimljene negdje na moru, izletu, rođendanu…

Shvatio sam da je i njima slušanje i gledanje trebalo, kao i nama „igranje.”

Shvatio sam da nam je svima bilo jako važno suočenje s vlastitom prošlošću i njeno osvješćenje, jer brojna suočenja nisu osvijestila sve uzroke rušenja naših svjetova.

Kada se to desilo, a desilo se, nestalo je bola na sceni.

Prestao je to biti život. Desio se teatar.

Tada smo počeli igrati predstavu. Igrali smo je godinama. To je kolo smrti, kolo bola, to je „Pax Bosniensis”, to je predstava nastala na našem doživljenom iskustvu, ali istovremeno i predstava koja stiže do srca svakog gledaoca, bez obzira na godine, bez obzira na nacionalnost i zemlju iz koje dolazi, to je predstava koja je uspjela da progovori univerzalnim jezikom, koji svako razumije i koji svako prihvata kao svoj.

Zašto?

Kako je to moguće?

Moguće je jer predstava i mladi ljudi u njoj govore o mržnji bez mržnje, govore o ljubavi i stradanju, istovremeno pružajući ruke ka drugima, s jasnom porukom izgradnje porušenih mostova.

Zbog tog govora o mržnji bez mržnje, zbog hrabrosti da se još tada, prije trideset i dvije godina, ispruže ruke ka suprotnoj strani, ja danas ispisujem ove redove, pun nade, da neće uspjeti oni koji nas ponovo tjeraju u egzil.