In Memoriam: Veljko Bulajić, režiser kojem je Picasso naslikao plakat za film
Jedan od najvećih i najboljih reditelja nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, veliki Veljko Bulajić, preminuo je u 97. godini života, a iza sebe je ostavio filmsku ostavštinu kakva se rijetko viđa.
Riječ je o 14 filmova (15. Bijeg do mora je snimljen 2017, a nikad prikazan) među kojima su se našla takva ostvarenja poput Kozare (1962), Bitke na Neretvi (1969) i Atentat u Sarajevu (1975). Iako će se Bulajić pamtiti najviše po filmovima o NOB-u i Drugom svjetskom ratu, njegova druga ostvarenja, prvijenac Vlak bez voznog reda (1959) i(li) Uzavreli grad (1961) ostaće upisana zlatnim slovima u kinematografiji bivše države.
Vagon vina za Picassa
Upravo je anegdota vezana za Bulajićev najslavniji film toliko zanimljiva. Reditelj je zamolio slavnog slikara Pabla Picassa da naslika plakat za njegov film Bitka na Neretvi, a Picasso je zauzvrat, kao honorar za obavljeni posao, tražio sanduk najboljeg jugoslavenskog vina. Urbana legenda kaže da je Tito, nakon što je čuo slikarev zahtjev, Picassu odlučio poslati, ne sanduk, već cijeli vagon najboljih vina iz nekadašenje Jugoslavije.
Bulajić se upoznao sa Picassom 1964. godine u Monte Karlu kada je reditelj osvojio Grand Prix za svoje dokumentarni film Skopje ‘63.
Predsjednik žirija je tada stanovao kod slavnog slikara Pabla Picassa kojem je tada pokazao Bulajićev film. Picasso je došao na zatvaranje Festivala i čestitao autoru. Režisera je to poznanstvo nekoliko godina kasnije navelo da slikarskog genija zamoli da mu napravi plakat za novi film koji snima, na što je slikar pristao. Jedini uslov koji je Picasso postavio jeste taj da je plakat morao biti crvene boje i tako je nastala čuvena slika Silovanje Sabinjanki, ovjekovječena kao plakat filma Bitka na Neretvi.
Prvo novinar, pa onda reditelj
Rođen u mjestašcu Vilusi 22. marta 1928. sa roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom, te braćom Đorđem i Stevanom, Veljko je do izbijanja Drugog svjetskog rata boravio u Sarajevu, nakon čega su se vratili u rodne Viluse. Godine 1941. pridružili su se “ustanicima“ koji su se borili protiv “okupatora i narodnih izdajnika“, a najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, dok su Stevan i Veljko preživjeli, mada su i oni bili ranjavani. Srednju školu je završio u Sarajevu, te odlazi u Zagreb gdje počinje raditi kao novinar.
Nakon iskustva u pozorištu odučuje upisati studij filmske režije i glume Jadranfilma koju je vodio Mladen Škiljan, a snimivši dva dokumentarna filma Kamen i more i Brod lutalica primljen je u italijanski “Centro Sperimentale di Cinematografia“, u kojem su tada predavala najveća imena talijanskog neorealizma: Roberto Rossellini, Luciano Visconti, Vittorio De Sica.
“Centro Sperimentale di Cinematografia“ je bila vrhunska škola u kojoj je puno naučio i povezao se sa svojim najvećim rediteljskim uzorima.
Prvi angažman imao je na setu filma Krov Vittoria De Sice, a kasnije je volontirao kod Federica Fellinija i postao asistent režije na filmu Cesta duga godinu dana Giuseppea De Santisa.
Pomagao režiserima debitantima
Svoj debitantski film Vlak bez voznog reda snimio je sa samo 27 godina, te ponukan iskustvom rada na svom prvijencu, sukobu sa supervizorom Fedorom Hanžekovićem, kasnije, nakon što se etablirao kao uspješan reditelj, odlučuje davati prilike i pomagati režiserima debitantima na njihovim projektima, poput Bate Čengića i Krste Papića.
Ideju za film je dobio od majke Ljubice, koja nije krila suze na premijeri u Sarajevu. Vlak bez voznog reda prati putovanje cijelog jednog sela i životne priče ljudi koji napuštaju vjekovna ognjišta i putuju vozom na novu životnu destinaciju u potrazi za boljim životom. Film je dobitnik pulske Velike zlatne arene za najbolji film, te je bio i u konkurenciji za kansku Zlatnu palmu.
Dva puta, godinama kasnije, bio je u žiriju Filmskog festivala u Cannesu. Prvi put sa svojim uzorom Luchinom Viscontijem 1969, te 1980. sa glumačkom gromadom, Kirkom Douglasom.
Nakon što je 1962. sa Kozarom definisao partizanski ratni spektakl kao sinonim za najpopularniji žanr nekadašnje države, sedam godina kasnije, 1969. će snimiti najreprezentativniji i svoj najpopularniji film Bitka na Neretvi.
Titovo ‘zaboravi na savjetnike’
Nije nepoznata činjenica da je od samog Tita dobio podršku za snimanje ove ratne epopeje. Kada ga je Tito u razgovoru upitao o čemu će biti njegov sljedeći projekat, Bulajić mu je odgovorio da namjerava snimiti film o bici za ranjenike, jedinstvenom događaju u Drugom svjetskom ratu, kada je cijela jedna vojska riskirala svoj opstanak braneći ranjene drugove. Tito je bez pogovora odlučio dati podršku za snimanje.
Nakon što je Tito dobio scenarij na uvid i nakon što su njegovi savjetnici zamjerali što nema njegovog lika u filmu, Bulajić je Titu rekao da njega u filmu ima kroz poruku da svi ranjenici moraju biti spašeni, i u naredbi da se most sruši. Tito je Bulajiću rekao da nastavi po svome, te da zaboravi na savjetnike.
Nikada za jedan “domaći film“ nije okupljena takva probrana glumačka ekipa svjetskih zvijezda: Orson Welles, Franco Nero, Yul Brynner, Hardy Kruger, Curd Jurgens, Sergey Bondarchuk; te onih lokalnih: Velimir Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Milena Dravić, Boris Dvornik, Pavle Vuisić… Bitka na Neretvi je čak i nominovan za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, te je bio (i ostao?) jedan od najgledanijih i najslavnijih ratnih filmova bivše države.
Upravo zbog te povezanosti sa Titom, na Bulajića se gledalo kao na režimskog reditelja partizanskih spektakla, mada u svom opusu ima više filmova koji se bave nekim “običnim temama“. Tako će njegovi filmovi Vlak bez voznog reda i Uzavreli grad ostati vjerovatno kao njegovi najbolji i najličniji filmovi.
Sead Vegara (AJB)
Komentari