Kliker.info

Piše : Ivan Lovrenović (BH Dani)

Dva su mjesta na kojima se na najočitiji način testira stvarna, životna vrijednost proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda te građanske jednakosti, dakle, onih vrijednosti na kojima počiva cijela zgrada Evrope, Zapada i njegove civilizacije. Ta dva mjesta su sudnica i granica. Što se, pak, građana Bosne i Hercegovine tiče, oni danas na evropskim granicama svakodnevno primaju najneevropskiju i najciničniju poruku: za nas niste jednaki. Iz perspektive evropske birokracije ta se nejednakost zasniva na vrsti pasoša koji bosanskohercegovački građanin pokazuje evropskome graničaru: ako pokazuje pasoš svoje države, ne može proći (bez krvavo stečene vize), s pasošem bilo koje druge međunarodno priznate države, članice UN-a (kao što je i Bosna i Hercegovina!), može! Nije malo takvih međunarodno paradoksalnih Bosanaca i Hercegovaca, iz svih vjera i konstitutivnih naroda, koji granice prelaze bezbolno s najrazličitijim "tuđim" pasošima, do kojih su došli na najrazličitije načine: najviše s hrvatskim po osnovi sporazuma o dvojnome državljanstvu između BiH i Hrvatske, ali i sa švedskim, nizozemskim, američkim, njemačkim, australijskim, kanadskim, britanskim…

Logika evropske birokracije je jednostavna i neumoljiva: postoje uvjeti koje država mora ispuniti da bi građani bili oslobođeni od viza, ti uvjeti su jednaki za sve, a uglavnom su vezani za ozbiljnu materiju jedinstvenoga sistema kontrole državne granice, sigurnosti ličnih podataka i pouzdanosti ličnih dokumenata, izdavanje biometrijskih pasoša itd. I prije nego što smo "unišli u demokraciju", učili su nas osnovnome njezinom postulatu: sva je suština demokracije u proceduri. A mi bismo još uvijek da ju tražimo u krupnim riječima i njihovim oprekama: pravda-nepravda, sloboda-nesloboda, jednakost-nejednakost. S važnom napomenom, da ih svako shvaća i tumači drukčije – u svoju korist. Tu se i krije važnost procedure – hladne, bezdušne, lišene tumačenja.

I, eto, ovih dana saznajemo da su Srbija, Makedonija i Crna Gora na najboljem putu da ispune uvjete i da do kraja ove godine postignu bezvizni režim sa zemljama Evropske unije, a da Bosna i Hercegovina, Kosovo i Albanija uvjete ne ispunjavaju, te da se rok za liberalizaciju viznoga režima u njihovom slučaju odmiče na neizvjesno dugo vrijeme…

S Bosnom i Hercegovinom i Evropom postoji jedan veliki paradoks: kada evropska birokracija Bosnu i Hercegovinu u pogledu viznoga režima tretira kao ostale, "normalne" države (što nam je, inače, najviši ideal: biti "normalna država"), onda ona – namjerno ili nenamjerno, svejedno je – demonstrira surovi politički daltonizam: ignorira bolnu i potencijalno vrlo eksplozivnu činjenicu da ispod takvoga prividno načelnog tretmana zapravo afirmira najgrublji oblik etničke nejednakosti, produbljuje međuetnički jaz, osnažuje antievropski sentiment kod jednoga dijela stanovništva… Naročitu, pak, štetu, dugoročnu i strukturalnu, nanosi mladim, akademskim generacijama, pa posredno i cijeloj zemlji, o čemu je u ovome listu proljetos uvjerljivo govorio profesor Enver Kazaz, razmišljajući i o rješenjima: "Kad bi EU donijela odluku da, na primjer, svi ljudi ispod 25 godina iz BiH, izuzev kriminalaca, imaju pravo na putovanje, uvjeren sam da bi se naša zemlja stabilizirala kao društvo za vrlo kratko vrijeme."

Gledajući iz perspektive bosanskohercegovačke etničke stvarnosti, stvar je do banalne činjeničnosti jasna: zbog spomenutoga sporazuma o dvojnom državljanstvu, Hrvatima je omogućeno pravo na pasoš Republike Hrvatske te su tako pod odavno liberaliziranim viznim režimom; Srbi i Bošnjaci tu mogućnost načelno nemaju (druga je priča što i mnogi od njih uspijevaju konzumirati pravo na hrvatski pasoš, to je stvar snalaženja), te su osuđeni na beskrajno, skupo, neizvjesno i ponižavajuće mrcvarenje pred šalterima konzulata i ambasada; Srbi sada, kad se najavljuje blisko vizno oslobađanje Srbije, mogu očekivati status sličan Hrvatima; u takvom razvoju stvari diskriminacijski režim ostao bi rezerviran samo za Bošnjake. I do sad je ovaj oblik diskriminacije građana po etničkom kriteriju bio skandalozan i neodrživ, utoliko više što dolazi od Evrope. Uočavaju tu skandaloznost i zgražaju se nad njom mnogi evropski promatrači, novinari, intelektualci, političari sa savješću, ali birokracija u Bruxellesu i Strasbourgu ostaje dosljedno gluha, slijepa i nijema. Sada, međutim, sve dobija oblik krajnje zaoštrenoga, orvelovskog apsurda, u kojemu to nešto što se naziva "Evropom" na najočitiji način negira samu sebe, a velikome dijelu bosanskohercegovačkoga građanstva šalje poruku da u očima te birokracije nije jednako vrijedno – samo zbog činjenice svoje etničke pripadnosti.

Bešćutnost Evrope, međutim, ne smije služiti kao pokriće ili isprika za kriminalnu neaktivnost i tromost bosanskohercegovačkih institucija. U prošli utorak Parlament Bosne i Hercegovine započeo je pa prekinuo sjednicu na kojoj su neki zastupnici alarmantnim tonom tražili da se temeljito analizira zašto i čijom krivicom se dogodilo, prije svega u Vijeću ministara, da se tako drastično kasni s realizacijom evropskih uvjeta za liberalizaciju viznoga režima, te da se utvrdi je li riječ o aktivnoj opstrukciji ili tek o javašluku. Znajući naše majstore političkoga muljanja, na čelu sa nesumnjivim šampionom te vještine Nikolom Špirićem, nikada se o tome neće saznati ništa konkretno. No, i bez toga je izvjesno da su državne institucije Bosne i Hercegovine po tko zna koji put građanima ove zemlje isplazile svoj cinični jezik. Kod toga nikako ne treba smetnuti s uma da postoji još jedna grupa, etnički miješana ali klasno i interesno vrlo monolitna, čiji su pripadnici pošteđeni od putnih i graničnih restrikcija – to su visoki političari iz svih etnija, koji slobodno putuju s diplomatskim pasošima, pa se inertnost bosanskohercegovačkih institucija oko oslobađanja građana od viza dobrim dijelom može objasniti i tom činjenicom.