Almin Kaplan : Pero
Peru Buntića sam prvi put vidio tokom promocije romana Boja zemlje Elvedina Nezirovića u Pavarotti centru u Mostaru. Ne znajući ko je u pitanju, posmatrao sam čovjeka koji se u toku promocije šunja iza publike omađijane govornicima i za vrata ostavlja bijeli paket. Poslije je Nezirović izrekao riječi zahvale vinaru Buntiću koji je za sve nas donio vino i bestraga nestao. Drugi put sam ga vidio na jednoj drugoj promociji, dok iz publike govornicima dobacuje nešto na što se svi dugo smijemo. Upoznao sam ga konačno na festivalu vina Blaž u Međugorju, kada me je zasreo iz mraka i namrgođen upitao šta ono ja pišem tamo po portalima. Štrecnuo sam se pomislivši da je u pitanju neko koga su moji tekstovi povrijedili, ali se na njegovom licu ubrzo pojavio osmijeh po kojem sam ga prepoznao.
Poslije su nam se putevi počeli preklapati i često smo se susretali. Pero je znao nenajavljen doći kod nas kući, banuti što bi se reklo, koju prozboriti i otići. Nije trpio praznu priču pa bi me stalno prekidao i postavljao konkretna pitanja, kako smo, kako živimo i treba li nam šta. Uvijek bi ponešto donio, jȁ bocu vina, maslinovog ulja ili teglu meda. Sjećam se kad me je nazvao i predložio da spakujem nešto svojih knjiga i donesem ih njegovom prijatelju, inače vlasniku butika u Čapljini, a zauzvrat da se supruga i ja u njegovom butiku obučemo. Nisam bio siguran je li to još jedan od njegovih šeretluka, ali sam o ponudi ozbiljno razmišljao.
Pero Buntić je bio ljubitelj pisane riječi, vinar, nakladnik i kolekcionar. Volio je život i sve je činio da on bude što ugodniji, kako njemu, tako i svima oko njega. Bio je glas razuma koji nas je spuštao na zemlju, kao nekakvo sidro što nas je čuvalo da ne odlebdimo. Kad bi se u društvu zanijeli i počeli polemisati jedni s drugima upinjući se da izgovorimo nešto smisleno, kad bi se dakle šepurili, Pero bi se okrenuo prema najvatrenijem među nama i postavio pitanje koje bi nas sve, s naših malih nebesa, oborilo na zemlju: A de mi reci, možeš li ti od tog tvoga pisanja išta zaraditi? Tad bismo svi stali, malo se pogledali, pa počeli drugačije razmišljati o onome što smo govorili. On bi vodio tad glavnu riječ, a mi postajali manji od makova zrna, jer znali smo da svijet postoji zahvaljujući ljudima kakav je upravo Pero. Da nije njega i njemu sličnih ne bi bilo mnogih susreta, druženja, razgovora. A ako bismo ponekad i sjeli, bilo bi to za praznim stolom, bez one njegove kapljice koju je svakome od srca sipao i kojom nas je podbadao, davao nam krila. Pero Buntić bio je roditelj pred kojim su se povlačili i najveći autoriteti, jer svima je jasno bilo da bez njega ne bi bilo mnogo čega.
Prije nekoliko godina Pero Buntić i Nino Šarac osnovali su Klub knjige Ivo Andrić i pokrenuli istoimenu knjižaru u Mostaru. Ne znam da je ikada iko u tom gradu, od rata pa do danas, napravio za pisanu riječ kao ovaj dvojac. Sjećam se kad sam se u Mostaru našao sa kolegicom iz Zagreba, a to je bilo nekoliko mjeseci nakon što je knjižara otvorena, kako me je kolegica pitala da je odvedem u kultnu Knjižaru Ivo Andrić. Nije mi bilo jasno kad je prije imalo kultnim postati nešto što je tek započelo svoje postojanje. ali sam ubrzo i sam u to povjerovao. Spomenuti dvojac, dakle Nino i Pero, među najboljim su poznavateljima kulturnog života na ovim područjima. Strast koja ih je spojila i dovela do knjižare nešto je na čemu bismo im svi trebali biti zahvalni. Jer Perina i Ninina knjižara se pretvorila u mjesto susreta, jedno od onih mjesta gdje možeš uvijek svratiti, i onda kad ti se svraća, kao i onda kad ne znaš gdje bi sa samim sobom. A baš je takvo mjesto Mostaru trebalo.
Za ovih nekoliko godina Ninine i Perine knjižare nagovorio sam se na promocijama kao nikada do tad. Isto tako, nadružio se s ljudima, najeo i napio. Promocija bi trajala, u knjižari bi vladala tišina, a onda, obično desetak minuta pred kraj, začula bi se škripa vrata u prizemlju. I prije nego ga ugledamo u stubištu, svi bismo znali da je to Pero; kao onaj blagi povjetarac koji niotkud puhne i čovjeka razvedri – tako je nekako dolazio i odlazio. S njegovim dolaskom bi ono što smo pričali postalo manje mračno, u glasovima moderatora, promotora i autora čija se knjiga promoviše, nestalo bi one neke suvišne ozbiljnosti. Pero bi sa sobom donio hranu, vino ili rakiju, malo se provrtio i bestraga nestao.
O Perinom liku i djelu saznavao sam naknadno i na paraćesike. Ono što je posebno važno za ovaj tekst jeste da je Pero bio strastveni kolekcionar, neko ko je umjetnine prikupljao i čuvao. Jedna od njegovih posljednjih opsesija bio je Veselko Zorić, kipar rodom iz Zapadne Hercegovine, koji je živio i stvarao u Beogradu i čija su djela razasuta po tom velikom gradu. Pero ih je počeo kupovati gdje god bi na njih naišao, a sve kako bi u rodnim mu Grudama nekada (neko) napravio muzej ili galeriju. Da će se u ovom našem svijetu naći razumijevanja za jednog umjetnika kakav je bio Zorić, krajnje je naivno povjerovati. E sad, s obzirom da je to bila ideja Pere Buntića, ne bih se usudio reći da je to i nemoguće. Nego, ne pričam to zbog toga, već zbog Pere i njegove plemenite namjere da jednog umrlog umjetnika zbrine u svoje sirotište. Otkud tom čovjeku poriv da o umjetnicima vodi računa, da ih hrani i napija, da njihove knjige izdaje, čuva i promoviše? Otkuda ako ne iz vjere da se tako svijet može bar malo popraviti i učiniti boljim mjestom!?
Kad me je tog petka Nino nazvao i rekao da ima tužnu vijest, odmah sam znao da je neko umro. Pred očima mi se smijenila, u tih nekoliko sekundi, čitava galerija likova i ni jedan od njih nije bio Pero Buntić. Samo dan prije nego će umrijeti, nazvao sam ga kako bih od njega naručio šest litara vina. Pošto mi nije bio odgovorio na nekoliko poruka koje sam mu poslao, uglavnom čestitki za praznike, malo smo se oko toga zezali. Dok smo razgovarali bio je negdje u restoranu, čulo se zveckanja čaša i escajga, to Perino prirodno okruženje. Sutradan došao u knjižaru, donio moj paket vina, vratio se kući i umro. Pardon, vratio se kući, ostavio auto i s prijateljima krenuo uz brdo ukazanja, tamo prema nekoj kolibi u kojoj je sa svojim drugovima pravio fešte. Plavim je flomasterom na jednoj od klapni bijelog paketa napisao „Kaplan“, što će reći da je taj dan iz Međugorja za Mostar vozio i još nečija vina. No, ne mogu se osloboditi tereta da sam ja bio zadnji njegov naručitelj, neko ko će popiti posljednje vino Pere Buntića.
Na pogreb Peri Buntiću došlo je puno svita. Na lijepom međugorskom groblju najprije je zasjalo malo sunca, a onda je puhnuo hladan vjetar s Veleži oko čijeg se vrha bilo nakupilo oblaka koje mi istočnije zovemo korina, a oni, ovamo zapadnije, malo drugačije. Fra Mile Babić je vodio misu i održao slovo o pokojniku. U njegovom se glasu osjetilo da je jako potresen, jer Pero mu je bio veliki prijatelj. Mi ostali kao da nismo vjerovali da je Pero Buntić umro, prepričavali smo jedni drugima dogodovštine s njim, dakle smijali se. Prepoznajući ljude koji su stajali okolo, pomislio sam da je to ta Perina Bosna i Hercegovina koju je za svog života izgradio. I u toj mi je Bosni, i Hercegovini, bilo baš dobro.
Komentari