Kliker.info

Piše : Aleksandar Hemon (BH Dani)

Zadnjih nekoliko dana sam proveo u neprijatnom društvu đenerala Ratka Mladića, gledajući snimke koje je prošle hefte emitovao Bakir Hadžiomerović u emisiji 60 minuta. Kao i svi na svijetu, a i šire, znao sam i prije ovih snimaka da Đeneral sretno živi u Srbiji, da redovno posjećuje mjesto zločina, kao i svaki zločinac, da se o njemu skrbi ona Vojska i svi oni koji o njegovom mjestu boravka uporno i na raznovrsne načine ništa ne znaju. Tako da na tim snimcima nisam vidio ništa iznenađujuće, niti je bilo kakva misterija razriješena. Đeneral je vazda bio gdje je vazda bio, a vjerovatno je i sad tamo, i tu će i krepati.

Ono što je na tim snimcima zaprepašćujuće je spektakularna, uvredljiva banalnost života kojim, čini se, živi zvanično najgori čovjek na svijetu, a i šire. Automobili parkirani na trotoaru ispred kuće na Košutnjaku; bezbrojni cmoktaji u obraze, čija je suma uvijek djeljiva sa tri; napirlitana ofajla koja pozdravlja prisutne sa: "Pomoz’ Bog!"; rakija u čuturi; majice na vodoravne štrafte, kupljene na nekoj pijaci; kalinovičko ojkanje, vokalne gusle, a onda i prave gusle; skučeni prostori u kojima svi sjede u krug, guz do guza, deru se i kad pričaju i kad pjevaju; upuštaju se u dert ("Ne vredi plakati, gorke suze liti…") koji je neoboriv dokaz da imaju dušu; šale, poskočice, narodni običaji, a na stolu kamara mesa; kolona automobila u Kuli, nadomak Sarajeva, na svadbi nekog Đeneralovog došupnika, koja se gotovo ekskluzivno sastoji od golfova. A onda Đeneral: u trenerci, u odijelu, u majici, cmače podnabulo unuče, igra ping-pong, šeta po srpskom snegu, ojka, šali se i pjeva, ljubi obraze natapiranih drugarica, koje su presretne što ga vide i koje izgledaju potpuno isto kao i njegova žena, kao da su u istoj vojnoj fabrici sklopljene i natapirane, rukuje se s kolegama i starim prijateljima, sjedi u pitomom dvorištu nekog zaštićenog vojnog objekta i kaže: "Mir, tišina…", prima saučešće na sahrani svoje kćerke, guta suze, čelo prislanja na prozorčić mrtvačkog sanduka, a onda ga briše slinavom maramicom, pravi oficir, uredan i dobro organizovan i u najtežim trenucima.

Da nije u pitanju Đeneral, taj skraćeni snimak života koji se sastoji od svadbi, sahrana, rođenja, derneka i dugih, dosadnih perioda u kojima se ama baš ništa ne dešava ("Mir, tišina…"), bio bi potpuno negledljiv u svojoj banalnosti. Đeneralov život je izmontiran kao reklama za udobnu mirovinu – sve što treba je da se u pozadini čuje Doživjeti stotu u izvođenju Bregovićevog Orkestra za svadbe i sahrane. Ta banalna penzija lišena je centralne činjenice njegovog (i našeg) života: zdepasti čiko koji uz kafu uživa u miru i tišini zaštićenog objekta komandovao je komplikovanom vojnom operacijom znanom kao genocid. Ono što je šokantno u svemu tome nije ono što je prisutno na snimcima, nego upravo ono što je tu u potpunosti odsutno: niko nigdje ne spominje rat, a kamoli Srebrenicu; nema nikakvih tragova zločina, nema žrtava, a drugi zločinci (Tolimir, Perišić) su u civilu, samo gosti na derneku ili sahrani. Da u kadar tu i tamo nespretno ne stupi neki trapavi uniformisani tjelohranitelj, niko ne bi mogao ni pomisliti da je Đeneral ikad bio general.

Ništa u tim video zapisima ne pripada redu veličine obilježene genocidom, sve tu izgleda manje od počinjenog zla. Iako ništa viđeno ne iznenađuje, čovjek je nekako očekivao da će Đeneral živjeti u većoj kući, da će se dernečiti u većim sobama, da se neće morati gurati na kauču socijalističke veličine, da će moralne i fizičke dimenzije izopačenog svijeta u kojem Đeneral živi i ništa ne radi odgovarati dimenzijama počinjenog zločina. Ali on živi u istom svijetu kao i svi mi: iste dimenzije, isti prostori, isti golfovi i snijeg, isti mrtvački sanduci, osim što ih u našem svijetu ima mnogo više i mnogi sadrže samo kost ili dvije.

Mnogo se toga može naučiti iz gore spomenutih snimaka, od čega je najmanje zanimljivo to što smo već odavno znali – da Đeneral u slobodarskoj Srbiji uživa u genocidom zarađenoj penziji. Jedna od lekcija je da je historija stvar montaže. Druga je da je digitalna tehnologija u stanju banalizovati apsolutno sve: svako ljudsko iskustvo, svakog čovjeka, svaki događaj – sve se to pod pospanim okom digitalne kamere pretvara u tričave trenutke jedva razaznatljive od drugih tričavih trenutaka. A treća i najvažnija je ono što bi nam već odavno trebalo biti jasno: nema monstruma. Ubice i zločinci su komšije, prijatelji i poznanici u kojima se zlo aktivira pod određenim historijskim ili društvenim okolnostima. Mladić je lako moguće bio šupak i prije rata: grub, okrutan, rasista, ali to ga nije nešto razlikovalo od armije drugih oficira ili građana. Da ga Milošević nije aktivirao kao što je aktivirao fašizam i nacional-socijalizam na ovim prostorima, Mladić nikad ne bi postao Đeneral, a video snimcima banalnog života koji se sastoji od svadbi i sahrana ne bi trebalo davati uvod vezan za genocid. Zlo, kao i dobro, u ljudima spava, sve dok se ne probudi, a ako se ne probudi, umrijeće u snu. Ako se probudi, jebaće nam majku.

Ono što u ljudima budi zlo je ideologija koja je u stanju da to zlo, unutar vlastitog moralnog sistema, preinači u nešto što nekima halucinantno izgleda kao dobro. Đeneral i njegovi pobornici očigledno ne misle da se išta loše desilo – sve što je uradio uradio je za dobrobit srpskog naroda, koji mu je za to dao penziju i iskreno mu čestitao na rođenju unuka. Da je Đeneral monstrum koji se takav rodio, sve što bi trebalo da uradimo je da te i takve identifikujemo i onda ih eliminišemo. Ali, pored toga što bi to moglo odvesti u neki drugi genocid, problem je to što ih je teško identifikovati. Ali ako monstruma nema, ako u svima nama zlo spava i čeka da se probudi, onda je ono što treba identifikovati ideologija, historija i politika koji bi tom zlu omogućili da se ovaploti. Ako zlo spava, mi ne smijemo.