Kliker.info

Susrećemo se u trenutku velike napetosti između Sjedinjenih Država i muslimana širom svijeta – napetosti ukorijenjenoj u historijskim snagama što prevazilazi svaku trenutnu političku debatu. Odnos između islama i zapadnog svijeta uključuje stoljeća suživota i saradnje, ali i sukobe i vjerske ratove. Sve donedavno tenzije su pothranjivane kolonijalizmom kada su muslimanska prava i običaji bili često gaženi, ali i hladnim ratom tokom kojeg se na većinu zemalja gledalo prečesto kao na posrednike bez obzira na njihove vlastite težnje. Uz sve to, sve snažnije promjene koje su sobom donijele modernizaciju i globalizaciju učinile su da veliki broj muslimana u Zapadu vidi neprijatelja tradicija islama.

Krajnji ekstremisti su iskoristili ove tenzije preko jedne male ali moćne skupine muslimana. Napadi od 11. septembra 2001. godine kao i kontinuirani pokušaji ovih ekstremista da usmjere nasilje protiv civila učinili su da neki u mojoj zemlji na islam gledaju kao na neizbježnog neprijatelja ne samo Amerike i zapadnih zemalja, nego i kao prijetnju ljudskim pravima. Sve je to posijalo dodatne strahove i nepovjerenje.

Sve dok naš odnos karakteriziraju razlike, osnažit ćemo one koji siju mržnju umjesto mira, one koji promoviraju sukobe umjesto saradnje, koja bi svim našim narodima pomogla na putu ka postizanju pravde i prosperiteta. Ovaj ciklus nesloge i sumnje mora prestati.Došao sam u Kairo u potrazi za novim početkom u odnosima između Sjedinjenih Država i muslimana iz cijelog svijeta, zasnovanim na uzajamnim interesima i poštovanju, te na činjenici da Amerika i islam nisu isključivi i da nisu ni ukakvoj vrsti konkurencije. Oni se prepliću i dijele zajedničke principe – principe pravde i napretka; tolerancije i dostojanstva ljudskih bića.

Jasno mi je da se promjene ne mogu dogoditi preko noći. Svjestan sam da se ovom mom govoru daje ogroman publicitet, no nijedan govor ne može izbrisati godine nepovjerenja, niti ja u ovom trenutku mogu dati odgovore na sva kompleksna pitanja koja su nas dovela do tačke u kojoj se trenutno nalazimo. Međutim, ubijeđen sam da ukoliko želimo napraviti korak naprijed, moramo progovoriti otvoreno o onome što je u našim srcima a što se veoma često govori iza zatvorenih vrata. Moramo pokazati spremnost da saslušamo jedni druge; da učimo jedni od drugih; da se poštujemo; i da tražimo zajedničke osnove saradnje. Baš kao što stoji u uzvišenom Kur'anu: "Budite svjesni Boga i uvijek govorite istinu." (Aplauz.) To je upravo ono što ja pokušavam danas ovdje – da govorim istinu onako kako najbolje to znam, da se uhvatimo u koštac sa zadacima koji su pred nama i duboko sam uvjeren da su interesi koje dijelimo kao ljudska bića daleko iznad onoga što nas dijeli.

Dio ovih moji uvjerenja ukorijenjen je u moje vlastito porijeklo. Ja sam kršćanin, ali moj otac potiče iz jedne kenijske porodice koju čine generacije muslimana. Kao dječak, proveo sam nekoliko godinha u Indoneziji, slušao sam ezan u osvit zore i na kraju dana. Kao mlad čovjek, radio sam u zajednicama u Čikagu, gdje su mnogi uspjeli pronaći dostojanstvo i mir u svojoj muslimanskoj vjeri.

Kao student historije, spoznao sam dug civilizacije prema islamu. Upravo je islam – na mjestima kao što je Al-Azhar – pronosio svjetlo učenja kroz stoljeća, utirući na taj način put evropskoj renesansi i prosvijećenosti. Inovacije su se rađale u muslimanskim zajednicama – (aplauz) – te su inovacije u muslimanskom svijetu dovele do razvoja algebre; magnetnih kompasa i alata navigacije; vještina pisanja i štampanja; naših spoznaja u širenju bolesti i načinu njihovog liječenja. Islamska kultura nam je podarila veličanstvene vidike i  nevjerovatna dostignuća; neprolaznu poeziju i prelijepu muziku; elegantnu kaligrafiju i mjesta mirnog razmišljanja i promatranja. Kroz historiju upravo je islam demonstrirao riječima i djelima mogućnosti religijske tolerancije i rasne jednakosti. (Aplauz.)

Također znam da je islam oduvijek bio dio američke priče. Prva zemlja koja je priznala moju zemlju je bio Maroko. Pri potpisivanju Sporazuma u Tripoliju davne 1796. godine, naš drugi po redu predsjednik Džon Adams (John) je napisao, "Sjedinjene Države nemaju u svojim korijenima karakter neprijateljstva i mržnje prema zakonima, religiji ili miru muslimana." I od nastanka naše države, američki muslimani su obogćivali Sjedinjene Države. Borili su se u našim ratovima, radili u našoj vladi, ustajali u odbranu građanskih prava, pokretali poslovne pothvate, oni su predavači na našim univerzitetima, postizali su izvanredne sportske rezultate, dobijali Nobelove nagrade, gradili naše najveće građevine i palili Olimpijski plamen. I kada je prvi musliman Amerikanac nedavno izabran u Kongres, dao je zakletvu da će braniti naš Ustav, koristeći isti onaj uzvišeni Kur'an koji je jedan od naših osnivača – Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) – držao u svojoj ličnoj biblioteci. (Aplauz.)

Islam se proširio na tri kontinenta prije nego je zaživio u regiji u kojoj se najprije pojavio. Upravo ta spoznaja je vodilja za moje ubjeđenje da se partnerstvo između Amerike i islama mora temeljiti na onome što islam jeste, a
nikako na onome što nije. Smatram da je dio moje odgovornosti kao predsjednika Sjedinjenih Država da se borim protiv negativnih stereotipa islama gdje god da se oni pojave. (Aplauz.)

Isti taj princip moraju primijeniti i muslimani prema Americi. (Aplauz.)  Baš kao što se muslimani ne uklapaju u grubi negativni stereotip, tako ni Amerika ne predstavlja grubi stereotip imperije čija je svrha isključivo vlastiti
interes. Sjedinjene Države su jedan od najvećih izvora progresa koji poznaje cijeli svijet. Mi smo izrasli iz revolucije protiv imperije.  Naša je država osnovana na ideji da su sva ljudska bića jednaka i mi smo vijekovama proljevali krv i borili se kako bismo ovoj ideji dali smisao – kako u okvirima naših vlastitih granica tako i širom svijeta. Oblikovani smo različitim kulturama, sastavljeni od naroda iz različitih dijelova Zemlje i posvećeni jednostavnom konceptu:  E pluribus unum — "Jedna nacija iz više ljudi." 

Mnogo znači činjenica da je jedan afroamerikanac po imenu Barak Husein (Barack Hussein) Obama mogao biti izabran za predsjednika. (Aplauz.)  Ali moja lična priča nije jedinstvena. Mogućnosti za ostvarenje sna svih ljudi nisu otvorene za svakog u Americi, ali je moj izbor obećanje za sve one koji dođu na naše obale – a to je blizu sedam miliona američkih muslimana u mojoj zemlji koji, samo da kažem usput, imaju mogućnosti zarade i obrazovanja koji su iznad američkog prosjeka. (Aplauz.)

Pored toga, sloboda u Americi je nedjeljiva od slobode prakticiranja vjere. Upravo zahvaljujući toj činjenici u svakoj našoj državi su podignute džamije, tako da danas u Americi postoji preko 1.200 džamija.  Zbog toga je i vlada Sjedinjenih Država zaštitila prava žena da nose hidžab i da kazni one koji to pravo osporavaju i zabranjuju.  (Aplauz.)

Otklonimo sumnje:  Islam je dio Amerike.  I ja duboko vjerujem da Amerika njeguje principe da nas sve, bez obzira na rasu, religiju ili način života, povezuju zajedničke težnje i želje – da živimo u miru i sigurnosti; da se obrazujemo i radimo uz dostojanstvo koje pripada čovjeku; da volimo svoje porodice, zajednice u kojima živimo i da volimo Boga.  To je ono što nas spaja. To je nada za čovječanstvo.Naravno, prihvatanje ove činjenice je tek početak našeg zadatka.  Riječi same po sebi ne mogu zadovoljiti potrebe naših naroda.  Ove će potrebe biti zadovoljene samo ukoliko budemo djelovali hrabro i odvažno u godinama koje su pred nama; i samo ako shvatimo da su nam izazovi sa kojima se suočavamo zajednički i da nas i naši nauspjesi na tom putu jednako bole.

Jer, naučili smo iz najnovijih događanja da kada padne finansijski sistem jedne zemlje, ugrožen je prosperitet i u drugim zemljama.  Kada virus gripe napadne jednog čovjeka svi su izloženi riziku.  Kada jedna nacija dođe u posjed nuklearnog naoružanja, riziku nuklearnih napada su izložene sve zemlje.  Kada nasilni ekstremisti djeluju u jednom planinskom lancu, ugroženi su i narodim preko okeana.  Kada se nedužni u Bosni i Darfuru kolju i ubijaju, to je mrlja
na našoj kolektivnoj svijesti.  (Aplauz.)  To je ono što bi nas trebalo spajati u 21. stoljeću.  To je odgovornost koju imamo jedan prema drugom kao ljudska bića.

A to je jedna ogromna odgovornost.  Jer, historija ljudskog roda je često obilovala sukobima naroda i plemena – i dakako, religija – koje su pokoravale jedna drugu radi vlastitih interesa.  Sada, u ovom novom dobu, takvi stavovi su samouništavajući.  S obzirom na našu međusobnu ovisnost, svjetski poredak koji bi podigao jednu naciju ili grupu naroda nad drugim osuđen je na neizbježnu propast.  Stoga, bez obzira na to kako gledamo na prošlost, ne smijemo bitim njeni zarobljenici.  Svoje probleme moramo rješavati kroz partnerstvo i moramo dijeliti zajednički progres i napredak.  (Aplauz.)

To ne znači da bismo morali ignorirati izvore napetosti u našim odnosima. Naprotiv:  Moramo se jasno suočiti sa ovim tenzijama.  U tom smislu, dozvolite mi da govorim potpuno otvoreno i jasno o pitanjima sa kojima se, uvjeren sam,
moramo konačno zajedno suočiti. Prvo pitanje sa kojim se moramo suočiti jeste pitanje nasilnog ekstremizma u svim njegovim oblicima. U Ankari sam sasvim jasno poručio da Amerika nije – i neće nikada biti – u ratu sa islamom.  (Aplauz.)  Međutim, nemilosrdno ćemo se suprotstaviti nasilnim ekstremistima koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju našoj bezbjednosti – jer odbijamo i odbacujemo isto ono što odbijaju sve vjere na svijetu:  ubijanje nevinih muškaraca, žena i djece.  Jer, moja je prva obaveza i dužnost, kao predsjednika Amerike da štitim američki narod.

Situacija u Afganistana je demonstracija američkih ciljeva i mi moramo djelovati zajednički.  Prije nešto više od sedam godina Sjedinjene Države su pokrenule aktivnosti na suzbijanju djelovanja El-Kaide i talibana uz ogromnu međunarodnu podršku.  Nije to bio naš izbor, krenuli smo jer je to nalagala potreba. Uvjeren sam da još uvijek ima onih koji su spremni postavljati pitanja ili čak opravdavati događaje od 11. septembra.  Budimo jasni:  El-Kaida je tog
dana ubila blizu 3.000 ljudi.  Žrtve su bili nevini muškarci, žene i djeca Amerike ali i drugih naroda koji nikome nisu nanijeli nikakvo zlo.  Pa ipak se El-Kaida odlučila na nemilosrdno ubijanje ovih ljudi, preuzimajući odgovornost za napad, pa čak i sada pokazuje svoju opredijeljenost za masovna ubijanja. Ona ima svoje ogranke u mnogim zemljama i nastoji se što više proširiti.  Ovo nisu stvari za razmatranje i debate; ovo su činjenice kojima se moramo
pozabaviti.

I da ne bude greške:  Mi ne želimo zadržati naše trupe u Afganistanu.  Mi tamo ne vidimo – i ne tražimo nikakve vojne baze.  Ameriku boli što tamo gubi svoju mladost.  Nastavak ovog sukoba košta i ekonomski i politički.  Bili bismo
presrećni kada bismo svakog našeg vojnika mogli vratiti kući kada bismo bili sigurni da u Afganistanu više nema nasilnih ekstremista i da Pakistan nije trenutno odlučan da ubije što više Amerikanaca.  U ovom trenutku takva
sigurnost ne postoji.

Zbog toga smo smo ušli u partnersku koaliciju sa 46 zemalja.  Uprkos troškovima koje to podrazumijeva, opredjeljenost Amerike neće oslabiti niti splasnuti. Niko od nas ne bi smio tolerirati ove ekstremiste.  Oni ubijaju u brojnim zemljama.  Ubijaju ljude različite vjere – i mnogo više od drugih, oni ubijaju upravo muslimane.  Njihove akcije su nepomirljive sa pravima ljudi, napretkom nacija i islamom.  Uzvišeni Kur'an nas uči da ako ubijemo jednog čovjeka kao da smo ubili cijelo čovječanstvo.  (Aplauz.)  I uzvišeni Kur'an također kaže ako spasiš jednog čovjeka kao da si spasio cijelo čovječanstvo.  (Aplauz.)  Snažna vjera preko milijardu ljudi je mnogo jača od mržnje nekolicine. Islam nije problem u borbi protiv nasilnog ekstremizma – islam je značajn dio promoviranja mira.

Također smo svjesni da se samo vojnom silom ne mogu riješiti problemi u Afganistanu i Pakistanu.  Upravo zbog toga planiramo investirati 1,5 milijardu $ svake godine tokom narednih pet godina u Pakistan za gradnju škola i bolnica, puteva i kompanija, te uložiti na stotine miliona za pomoć raseljenim.  Zbog toga dajemo 2,8 milijardi $ kao pomoć Afganistanu u razvoju privrede zemlje i obezbjeđenju usluga koje su potrebne narodu ove zemlje.

Dozvolite mi da sada govorim o pitanju Iraka.  Za razliku od Afganistana, rat u Iraku je izazvao velike podjele kako u mojoj zemlji tako i širom svijeta.  Mada vjerujem da je iračkom narodu u konačnici bolje bez tiranije Sadama Huseina (Saddam Hussein), uvjeren sam isto tako da su događaji u Iraku podsjetili Ameriku na potrebu korištenja diplomatije i postizanja međunarodnog konsenzusa u rješavanju problema kad god je to moguće.  (Aplauz.)  Podsjetimo se ovdje riječi Tomasa Džefersona (Thomas Jefferson):  "Nadam se da će naša mudrost nadvladati našu moć i naučiti nas da ćemo biti sve snažniji što je manje budemo koristili."

Amerika danas ima dvostruku odgovornost:  da pomogne Iraku da iskuje bolju budućnost – i da Irak ostavi Iračanima.  Ja sam jasno dao do znanja iračkom narodu – (Aplauz) – dakle, jasno sam dao do znanja iračkom narodu da mi tamo ne gradimo nikakve baze i da ne tražimo njihovu teritoriju ili resurse.  Irački suverenitet je neupitan. I zbog toga sam naredio povlačenje naših borbenih jedinica do avgusta naredne godine.  Ispoštovat ćemo naš dogovor sa iračkom demokratski odabranom vladom o povlačenju naših vojnika iz iračkih gradova do jula ove godine kao i dogovor o povlačenju svih naših vojnika iz Iraka do 2012. godine.  (Aplauz.)  Pomoći ćemo Iraku da obuči svoje snage bezbjednosti i pomoći ćemo Iraku da razvije privredu.  Podržat ćemo bezbjedan i ujedinjeni Irak kao partnera, a nikako kao patronat.

I konačno, kao što Amerika nikada neće tolerirati nasilje ekstremista, mi nikada ne smijemo mijenjati niti zaboraviti naše principe.  Jedanaesti septembar je bio užasna trauma za našu zemlju.  Strah i bijes koji je taj događaj izazvao sasvim su razumljivi, ali nas je ponekad tjerao da djelujemo suprotno našoj tradiciji i našim idealima.  Poduzimamo konkretne korake da promijenimo svoj kurs.  Ja sam nedvosmisleno i jasno zabranio upotrebu torture od strane Sjedinjenih Država i naredio sam zatvaranje Gvantanama do početka naredne godine.  (Aplauz.)

Samo tako će Amerika odbraniti sebe, poštivanjem suvereniteta država i vladavine zakona.  Isti ćemo pristup imati i u partnerstvu sa muslimanskim zajednicama koje su također ugrožene.  Što se prije ekstremisti izoliraju i što prije shvate da nisu dobrodošli u muslimanskim zejadnicama, to ćemo se prije svi osjećati bezbjednijim.Drugi veliki izvor napetosti o kojemu moramo razgovarati je situacija koja trenutno vlada između Izraelaca, Palestinaca i arapskog svijeta.Dobro su poznate snažne veze između Amerike i Izraela.  Ova je veza neraskidiva.  Ona se bazira na kulturnim i historijskim sponama i uvjerenju da  su težnje za domovinom Jevreja ukorijenjene u tragičnu historiju koja se ne
može poreći.

Jevrejski narod je stoljećima doživljavao progone širom svijeta, a antisemitizam u Evropi je kulminirao holokasustom bez presedana.  Sutra ću posjetiti Buchenwald, koji je dio lanca logora u kojima su zarobljeni Jevreji mučeni, ubijani i slani u gasne komore od strane Trećeg rajha. Ubijeno je šest miliona Jevreja – više nego što danas broji ukupna jevrejska populacija u Izraelu.  Poricanje ove činjenice je neosnovano, utemeljeno na neznanju i mržnji.  Upućivanje prijetnji Izraelu uništavanjem – ili ponavljanjem užasnog stereotipa protiv Jevreja – je duboko pogrešno i služi samo za podsjećanje Izraelaca na najbolnija sjećanja, što sprečava da u ovoj regiji zavlada mir koji zaslužuju narodi koji ovdje žive.

S druge strane, neosporna je i nepobitna činjenica da su i palestinski narod – muslimani i kršćani – propatili i pate u potrazi za svojom domovinom.  Više od 60 godina trpe zbog raseljavanja.  Mnogi čekaju u izbjegličkim kampovima na Zapadnoj obali, u pojasu Gaze i u okolnim dijelovima tragajući za životom u miru i sigurnosti, što do sada nisu mogli obezbijediti.  Proživljavaju svakodnevna poniženja – velika i mala – koja dolaze sa okupacijom.  Da raščistimo svaku sumnju:  Situacija u kojoj se nalazi palestinski narod je nepodnošljiva.  Amerika neće okrenuti leđa legitimnim težnjama Palestinaca za dignitetom, sticanju prava i vlastite države.  (Aplauz.)

Ova se regija decenijama nalazi u ćorsokaku:  dva naroda sa legitimnim težnjama, svaki sa bolnom historijom što čini kompromis nemogućim.  Lako je pokazati prstom – za Palestince da pokažu na raseljavanje uzrokovano osnivanjem Izraela i za Izraelce, da ukažu na konstantna neprijateljstva i napade kroz njegovu historiju unutar i izvan njegovih granica.  Međutim, ukoliko ovaj konflikt posmatramo samo sa jedne ili samo sa druge strane, ne možemo vidjeti istinu:  Jedino rješenje za ostvarivanje težnji oba ova naroda se može postići osnivanjem dvije države u kojima će Izraelci i Palestinci živjeti u miru i sigurnosti.  (Aplauz.)

To je u interesu Izraela, to je u interesu Palestine, to je u interesu Amerike, to je u interesu cijelog svijeta.  I zbog toga ću se ja lično posvetiti postizanju ovog cilja, uz ogromnu strpljivost i posvećenost koju jedan ovakav zadatak nalaže.  (Aplauz.)  Obaveze – obaveze koje su prihvatile zainteresirane strane u okviru mape puta su jasne.  Da bi ovdje zavladao mir, krajnje je vrijeme da i ove strane – ali i svi mi – realiziramo preuzete obaveze i odgovornosti.

Palestinci se moraju okaniti nasilja.  Pružanje otpora kroz nasilje i ubijanje je pogrešan put i ne vodi ka uspjehu.  Stoljećima su crnci u Americi trpjeli bičevanje kao robovi i poniženja zbog segregacije.  No, nasiljem se nije došlo do sticanja svih ljudskih prava i jednakosti.  Bio je to put mirnog i odlučnog ustrajavanja na idealima na kojima je podignuta Amerika.  Istu priču mogu ispričati i narodi od Južne Afrike do Južne Azije; od istočne Evrope do
Indonezije.  To je priča sa jednostavnom istinom:  nasilje ne vodi ničemu. Nije pokazatelj hrabrosti ni moći, ako ispaljujete rakete na djecu koja spavaju ili starice koje ulaze u autobus.  Tako se ne gradi moralna vlast, ona se tako pokorava.

Vrijeme je da se Palestinci fokusiraju na ono što mogu izgraditi.  Palestinska vlada mora osposobiti svoje kapacitete kako bi mogla upravljati zemljom, mora stvoriti institucije koje će služiti potrebama naroda. Hamas nema podršku među Palestincima, ali mora preuzeti svoj dio odgovornosti.  Mora preuzeti svoju ulogu u ostvarivanju težnji palestinskog naroda, ujediniti palestinski narod, Hamas mora stati sa nasiljem, prihvatiti ranije sporazume, priznati pravo Izraela da postoji.

U isto vrijeme, Izraelci moraju prihvatiti činjenicu da baš kao što se ne može poreći niti pobiti pravo Izraela na postojanje, ne može se pobiti niti osporiti to isto pravo Palestini.  Sjedinjene Države neće prihvataju gradnju izraelskih naselja.  (Aplauz.)  Podizanje ovih naselja predstavlja kršenje ranije postignutih dogovora i ozbiljna je prijetnja naporima usmjerenim ka postizanju mira.  Vrijeme je da se stane sa gradnjom ovih naselja.  (Aplauz.)

Izraelci moraju ispoštovati svoju obavezu koja podrazumijeva da Palestinci mogu slobodno živjeti, raditi i razvijati svoje društvo.  Baš kao što razara i uništava palestinske porodice, trenutna humanitarna kriza u Gazi prijetnja je i izraelskoj bezbjednosti; kao što je to i ugrožavanje prava na Zapadnoj obali. Napredak i progres u svakodnevnom životu palestinskog naroda mora činiti ključni dio puta ka miru, a Izrael mora poduzeti konkretne korake koji će omogućiti takav progres.

I konačno, arapske zemlje moraju shvatiti da Arapska mirovna inicijativa predstavlja značajan početak a nikako završetak izvršenja njihovih obaveza i odgovornosti.  Arapsko-izraelski konflikt se više ne smije kosrtistiti za odvlačenje pažnje naroda u arapskim zemljama od drugih problema.  On mora biti okidač za poduzimanje koraka koji će pomoći palestinskom narodu da razviju i osposobe institucije koje će omogužiti da njihova država zaživi, da priznaju
legitimitet Izraela i da konačno odaberu put progresa umjesto puta samouništenja koji podrazumijeva stalno vrćanje na prošlost.

Amerika će se prikloniti onima koji krenu putem mira i sve što budemo trebali reći Izraelcima, Palestincima i Arapima reći ćemo javno.  (Aplauz.)  Mi ne možemo nametnuti mir.  Međutim, većina će muslimana priznati sami sebi da Izrael ne može nestati.  Isto tako, veliki broj Izraelaca priznaje potrebu postojanja palestinske države.  Krajnje je vrijeme da mi djelujemo na bazi onoga što svi znaju da je istina.

Prolilo se previše suza.  Proliveno je previše krvi.  Na svima nama je odgovornost da zajednički djelujemo za dan kada će izraelske i palestinske majke moći gledati kako im djeca rastu bez straha; dan kada će Sveta zemlja tri velike vjere postati mjesto mira što je Bog i želio da bude; dan kada će Jeruzalem postati siguran i trajni dom za Jevreje, kršćane i muslimane, mjesto za svu djecu Abrahama koja će odrastati zajedno u miru, kao u priči o Isri -(Aplauz) – kao u priči o Isri, kada su se Mojsije, Isus i Muhamed, mir njima, ujedinili u zajedničkoj molitvi.  (Aplauz.)

Svjestan sam da će biti teško prevladati decenije nepovjerenja, no mi ćemo ustrajati na prevladavanju razmirica i traženju rješenja.  Brojna su pitanja koja se moraju razmotriti između ove dvije zemlje i mi smo spremni pokrenuti stvari naprijed bez preduslova, na bazi uzajamnog uvažavanja.  Međutim, svim zainteresiranim stranama je jasno da kada se dođe na pitanje nukelarnog naoružanja, mi imamo čvrst stav.  Nisu u pitanju samo interesi Amerike.  U pitanju je sprečavanje trke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku, što bi ovaj region ali i cijeli svijet moglo povesti izuzetno opasnim putem.

Shvatam i one koji protestuju zbog toga što neke zemlje posjeduju nuklearno oružje a neke ne.  Nijedna država nema pravo odlučivati o tome koja će država imati nuklearno oružje.  Upravo zbog toga je snažno radim na reafirmaciji
opredijeljenosti Amerike da težimo svijetu u kojem nijedna zemlja neće imati nuklearno naoružanje.  (Aplauz.)  Svaka država – uključujući Iran – treba imati pravo pristupa nuklearnoj energiji koja se može koristiti u mirnodopske svrhe,
ukoliko poštuje Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja.  Ova obaveza predstavlja suštinu tog sporazuma i svi je trebaju poštivati. Nadam se da sve zemlje u ovoj regiji imaju upravo taj cilj.

Četvrto pitanje o kojem želim govoriti je demokratija.  (Aplauz.)

Znam – svjestan sam da je bilo kontroverzi oko promoviranja demokratije tokom posljednjih nekoliko godina i brojne su kontroverze povezane sa ratom u Iraku. Dozvolite mi da budem potpuno jasan: Nijedan sistem vladanja ne može i ne smije biti nametnut jednom narodu od strane drugog.To nikako ne umanjuje moju opredijeljenost za vlade koje odražavaju volju naroda.  Svaka vlada oživljava ovaj princip na svoj vlastiti način, utemeljen na tradicijama vlastitog naroda.  Amerika ne pretenduje da zna šta je najbolje za sve, niti pokušava pretpostaviti ili usmjeriti ishod mirnih izbora. Međutim, čvrsto sam uvjeren da svi narodi teže određenim stvarima i ciljevima: mogućnost i pravo da kažu ono što misle i da ocijene kako njihova vlada obavlja svoj posao; povjerenje u vladavinu zakona i jednakost; žele vladu koja svoj posao obavlja na transparentan način i koja ne krade od svog naroda; teže životu u slobodi.  To nisu samo američke ideje; to su ljudska prava.  To je razlog zbog kojih i mi podržavamo ovakve ideje u cijelom svijetu.  (Aplauz.)

Ne postoji neki uhodani i jednostavan način da se sva obećanja ispune.  Ali jedno je sasvim jasno:  Vlade koje štite ova prava su izuzetno stabilne, uspješne i sigurne.  Pokušaji gušenja ovih prava u državama sa ovakvim vladama
nikada ne rezultiraju uspjehom.  Amerika poštuje pravo mirnog i miroljubivog glasanja u cijelom svijetu, čak i kada se ne slaže.  I mi ćemo pozdraviti sve odabrane i miroljubive vlade – pod uslovom da one vode svoju zemlju uz poštivanje svih svojih naroda.

Ovo je posebno značajno, jer danas postoje neki koji se bore za demokratiju dok ne dođu na vlast; a kada se dokopaju vlasti postaju nemilosrdni u gušenju prava drugih.  (Aplauz.)  Vlada je ta koja uspostavlja standarde za sve one koji će upravljati zemljom, koji će imati moć:  svoju vladavinu morate održati uz pristanak a ne prinudu; morate poštivati prava manjina i morate imati razvijen duh tolerancije i kompromisa; morate staviti interese svog naroda iznad vaših interesa.  Bez svega ovoga, izbori nisu istinski demokratski.

Peto pitanje kojim se moramo pozabaviti je pitanje vjerskih sloboda.Islam se može ponositi tradicijom tolerancije.  O tome svjedoči historija Andaluzije i Kordobe tokom inkvizicije.  To sam prvi put doživio kao dijete u Indoneziji, gdje su kršćani imali pravo na vlastito prakticiranje vjere u pretežno muslimanskoj zemlji.  To je duh koji nam je potreban i danas.  Narodi u svim zemljama bi trebali imati slobodu da odaberu i žive po principima svoje vjere, na osnovu svojih vjerskih uvjerenja.  Ovaj duh tolerancije je veoma važan za vjerske slobode, no danas su prisutni različiti izazovi.

Među nekim muslimanima prisutna je jedna uznemiravajuća tendencija da svoju vlastitu vjeru mjere odbacivanje tuđe vjere.  Bogatstvo vjerske raznolikosti se mora njegovati – bilo da je riječ o maronitima u Libanonu ili koptima u Egiptu. (Aplauz.)  I da budemo otvoreni, moraju se ukinuti razmirice među muslimanima, kao i podjele među sunitima i šiitima, koje dovode do nasilja sa tragičnim posljedicama, pogotovo u Iraku.Vjerske slobode čine suštinu zajedničkog suživota naroda.  Moramo stalno ispitivati način na koji poštujemo vjerske slobode.  Naprimjer, u Sjedinjenim Državama propisi o davanjima u dobrovoljne svrhe otežavaju muslimanima ispunjavanje njihovih vjerskih obaveza.  Zbog toga ću se zauzeti da američkim muslimanima omogućima da mogu ispuniti svoju obavezu davanja zekata.

Isto tako, jako je važno da zapadne zemlje izbjegavaju ometanje muslimanskih građana da svoju religiju prakticiraju na način koji njima odgovora – naprimjer, kroz određivanje odjeće koju treba da nose žene muslimanke.  Ne možemo prikrivati netrpeljivost prema bilo kojoj religiji iza lažnog liberalizma.Ustvari, vjera bi nas trebala zbližiti.  Upravo zbog toga mi radimo na osmišljavanju projekata u Americi koji će zbližiti kršćane, muslimane i jevreje.  Zbog toga pozdravljamo napore saudijskog kralja Abdulaha za pokretanje međureligijskog dijaloga i tursko liderstvo u Alijansi civilizacija. Širom svijeta dijalog može okrenuti u službu međureligijskog dijaloga i na taj način uspostaviti mostove među ljudima koji će rezultirati pokretanjem određenih akcija – bilo da je to borba protiv malarije u Africi ili pružanje pomoći nakon prirodnih katastrofa.

Šesto pitanje – šesto pitanje koje bih ovdje želio istći je pitanje prava žena.  (Aplauz.)  Znam, a i vi iz publike ćete mi reći da postoji jedna zdrava debata o ovom pitanju.  Odbacujem gledište nekih na Zapadu da je žena koja se
odluči pokriti na neki način nema pravo na jednakost, ali smatram da se žena kojoj se ospori pravo na obrazovanje osporava i pravo jednakosti.  (Aplauz.)  I nije nikakva slučajnost da su žene koje su obrazovane daleko više
prosperitetne.

Dozvolite mi da i ovdje budem jasna:  Pitanje jednakosti žena nije ni u kojem slučaju jednostavno pitanje za islam.  Svjedoci smo da se u Turskoj, Pakistanu, Bangladešu, Indoneziji, dakle, većinskimk muslimanskim zemljama žene biraju za čelnike države.  Dotle se borba za jkednakost žena nastavlja u brojnim aspektima američkog društva, ali i u drugim zemljama širom svijeta.

Uvjeren sam da naše kćerke mogu dati doprinos našem društvu jednako kao i naši sinovi.  (Aplauz.)  Naš zajednički prosperitet će biti ubrzaniji ukoliko svim ljudima i ženama i muškarcima omogućimo da postignu svoj maksimum.  Ne smatram da žene moraju napraviti isti izbor kao muškarci da bi bile jednake i poštujem
one žene koje se opredijele za život u skladu sa svojom tradicionalnom ulogom. Ali, to mora biti njihov izbor.  Upravo zbog toga će Sjedinjene Države pružiti ruku svim muslimanskim zemljama i dati im podršku u opismenjavanju i
obrazovanju žena i pružit će svoju pomoć mladim ženama u njihovom zapošljavanju kroz mikrofinansiranje, što će im pomoći da ostvare svoje snove.  (Aplauz.)

I na kraju, želio bih reći nekoliko riječi o ekonomskom razvoju i mogućnostima.

Znam da je za mnoge suočavanje sa globalizacijom kontradiktorno.  Internet i televizija donose znanja i informacije, ali isto tako donose i priče o pomalo napadnoj i ružnoj strani seksualnog života i bezumnom naselju u naše domove. Trgovina nam nudi nove dobre i mogućnosti, ali i ozbiljne promjene u našim zajednicama.  U svim državama – uključujući Ameriku – ove promjene donose i strah.  Strah da zbog modnih trendova i savremenosti gubimo kontrolu nad mogućnošću ekonomičnog izbora, naše politike i onog najznačajnijeg našeg identiteta – a sve su to stvari koje najviše cijenimo i veličamo u svojim zajednicama, svojim porodicama, svojoj tradiciji i vjeri.

Međutim, jasno je da se progres ljudskog roda ne može zaustaviti.  Nema potrebe za postojanje kontradikotornosti između razvoja i tradicije. zemlje kao šti su Japan i Južna Koreja uspjele su razviti svoje ekonomije u ogromnim razmjerama uz očuvanje vlastitih kultura.  Isto se može reći i za nevjerovatan progres i napredak koji je ostvaren u većinskim muslimanskim zemljama od Kuala Lumpura do Dubaija.  I u staro doba ali i u ovo moderno, muslimanske zemlje su bile na samom čelu inovacija i obrazovanja.

I ovo je izuzetno značajno, jer se nijedna strategija razvoja ne može bazirati samo na onome što dolazi iz zemlje, niti se taj razvoj može održati bez mladih ljudi.  Mnoge zemlje Zaliva su se obogatile zahvaljujući nafti a neke od njih se počinju i fokusirati i na šire mogućnosti razvoja.  No, svi moramo shvatiti da su obrazovanje i inovacije neizbježne u 21. stoljeću – (Applauz) – a u mnogim muslimaskim zajednicama u ove se oblasti ne ulaže dovoljno.  Ja na ove
investicije stavljam glavni naglasak i u svojoj zemlji.  I dok se u prošlosti Amerika fokusirala na naftu i gas, mi sada tražimo neke šire mogućnosti razvoja.

Kada je riječ o obrazovanju, proširit ćemo programe razmjene, povećati školarine i stipendije, kao što je bila jedna od onih koja je moga oca dovela u Ameriku.  (Aplauz.)  Podsticat ćemo Amerikance da dolaze na studij u muslimanske zemlje.  Isto ćemo činiti i na drugoj strani, tako da studenti iz muslimanskih zemalja dolaze na studij u Ameriku; investirat ćemo u online obrazovanje nastavnika i djece širom svijeta i uspostaviti novu online mrežu; tako da mladi ljudi iz Kanzasa mogu uspostaviti trenutnu komunikaciju sa mladima iz Kaira.

Što se tiče ekonomskog razvoja, povezat ćemo poslovne partnere iz naše zemlje sa partnerima iz muslimanskih zemalja.  Ja ću biti domćin Samita poduzetnika ovo godine koji se organizuje kako bi se definiralo na koji se način mogu pojačati i produbiti veze između biznismena, fondacija i poduzetnika u Sjedinjenim Državama sa partnerima u muslimanskim zemljama širom svijeta.

U oblasti nauke i tehnologije, osnovat ćemo novi fond za podršku tehnološkom razvoju u muslimanskim zemljama i pomoći ćemo u razmjeni ideja i njihovom plasiranju na tržište, što će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta.  Otvorit ćemo centre za naučnike u Africi, na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji i imenovat ćemo nove izaslanike koji će uspostaviti saradnju na programima koji su usmjereni razvoju novih izvora energije, kreiranju novih radnih mjesta u očuvanju životne sredine, digitalizacije, podizanja novih kompanija, zaštiti voda.  Ovdje danas najavljujem i novi globalni pokret koji ćemo pokrenuti zajedno sa Organizacijom islamske konferencije s ciljem iskorjenjivanja dječije paralize.  Proširit ćemo partnerstva sa muslimanskim zemljama kako bi smo promovirali zdravlje majke i djeteta.

Sve se ovo mora praviti kroz partnerstva.  Amerikanci su spremni pridružiti se građanima i vladama; organizacijama zajednica, religijskim vođama i poslovnim subjektima u muslimanskim zemljama širom svijeta, s ciljem ostvarivanja ljepšeg i boljeg života našim narodima.

Pitanje o kojem sam upravo govorio neće biti jednostavno za riješiti.  No na nama svima je odgovornost da se udružimo u ime svijeta kojem svi težimo – svijeta u kojem ekstremisti više neće biti prijetnja našim narodima, svijet u kojem će se američki vojnici vratiti svojim kućama; svijet u kojem će Izraelci i Palestinci biti sigurni u svojim vlastitim državama, svijet u kojem će se nuklearna energija koristi isključivo u miroljubive svrhe; svijet u kojem će vlade služiti svojim građanima, i svijet u kojem će se poštivati sva prava Božije djece.  To su naši zajednički, obostrani intertesi.  To je svijet kojem težimo.  A do njega možemo samo zajedno.

Jasno mi je da ima mnogo – i muslimana i nemuslimana – koji se pitaju da li možemo zajedno iskovati ovaj novi početak.  Neki bi da zapale plamen podjela i razdora i da nam se ispriječe na putu progresa.  Neki čak smatraju da sve to nije vrijedno napora – da smo jednostavno osuđeni na neslaganje i razmirice i da su naše civilizacije uklete i predodređene za sukobe. Mnogo je i onih koji su jednostavno skeptici i plaše se da stvarne promjene nisu moguće.  Toliko se strahova, toliko nepovjerenja izgradilo tokom svih ovih godina.  Ukoliko se odlučimo za osvrtanje na prošlost, nikada nećemo krenuti naprijed.  I ja se sada obrćam mladim svih vjera u svim zemljama – i kažem im, vi, više nego iko drugi, vi imate mogućnost da mijenjate sliku svijeta, da promijenti svijet.

Svi smo na ovom svijeti samo jedan kratak tren. Pitanje je da li ćemo to vrijeme potrošiti na ono što nas razdvaja ili ćemo se posvetiti traženju onoga što nam je zajedničko, onoga što nas povezuje, fokusirati se na stvaranje budućnosti na našu djecu i poštivati dostojanstvo svih ljudskih bića.

Mnogo je lakše započeti ratove nego ih okončati.  Mnogo je lakše kriviti druge nego potražiti krivca u sebi.  Mnogo je lakše tražiti nešto drugačije u nekom drugom nego tragati za onim što nam je zajedničko.  Ali, mi moramo odabrati pravi put a nikako lakši put.  Postoji jedan postulat koji leži u srcu svake religije – ne čini drugome ono što ne bi želio da tebi učine.  (Aplauz.)  Ova istina prevazilazi i vjere i narode – ona nije nova; nije crna, nije bijela, nije žuta; nije kršćanin, nije musliman i nije jevrej.  To je istina koja je njegovana kroz civilizaciju i još uvijek kuca u srcima milijardi ljudi širom svijeta.  To je vjera u druge ljude i to je upravo ono što je mene danas dovelo ovdje.

Mi imamo snage da izgradimo svijet kojem težimo, ali samo ukoliko smognemo dovoljno hrabrosti za novi početak, imajući na umu ono što je već odavno napisano.

Uzvišeni Kur'an kaže:  "O ljudi!  Mi smo vas stvorili kao muškarce i žene, i mi smo od vas stvorili narode i plemena kako biste se upoznali jedni s drugima."

Talmud nas uči:  "Cijeli Torah služi u svrhu promoviranja mira."

Sveta Biblija kaže:  "Blagoslovljeni da su čuvari mira, jer oni se mogu zvati
Božjim sinovima. (Aplauz.)

Svi narodi svijeta mogu živjeti zajedno u miru.  Svi znamo da je to Božija
vizija.  Ovdje na Zemlji to je naš zadatak.