Kliker.info

Da bismo saznali ko je Šemsudin Gegić, nije dovoljno otići na Wikipediju, gdje čitamo da je riječ o bosanskohercegovačkom dramatičaru, hroničaru i redatelju, koji je napravio mnogo toga za što je dobio mnoge nagrade.

Jer tih nekoliko redaka ne može ispričati priču koja stoji iza osobe rođene u Jugoslaviji, a zatim rastrzane događajima.

Baš kao što je ta njegova država rasparčana. Nije lako dokučiti muku izgubljenih korijena, isprepletenih s mnogim prijateljima različitih nacionalnosti, zajedničkog života, u istoj zemlji, u miru.

Gegić se potpuno prepoznaje u tom smislu eksproprijacije prošlosti.Ipak, unatoč nizu uspjeha i boli, život ga nikada nije štedio.

Tako, kada su mu prije pet godina u Sarajevu liječnici dijagnosticirali neizlječivi tumor na plućima, on ponovo nije odustao, već je poslušao svoju kćer Eminu i došao u Milano kako bi pokušao pobijediti još jednu bolest.

“Sem”, kako ga zovu prijatelji, ne samo da je još živ, već je svoju priču želio ispričati kroz medij koji najbolje poznaje: kinematografiju.

Njegov dokumentarac, “U borbi, pleši / Nel combattimento, balla”, govori o tome kako mu je druga zemlja omogućila da se izliječi i živi i svjedoči da film može biti moćan jezik, sposoban dati nadu čak i u najdubljim strahovima.

Tvrdoglav, svojeglav i ponosan, Šemsudin Gegić ima karakteristike mnogih svojih sugrađana, rođenih u lijepoj zemlji koju su razjedale podjele.

O ovoj drami Sem je napisao knjigu, koja još nije prevedena na talijanski, pod naslovom “Ne daju mi oči da šutim”, naslov koji mnogo bolje zvuči isto na bosanskom, ili srpskom, ili hrvatskom.

Sem nastavlja da stvara i bori se, nastavlja da se druži, nastavlja da diše i svaki udisaj je sprdnja tumora, hvalospjev životu.