Kliker.info

Maglovito se sjećam dana u kojem su nam javili da je rat završio. Formalno smo još bili na ratištima. Čak se neko vrijeme moralo ići na liniju bez oružja, što je bilo apsurdno, ali sve je bilo apsurdno i prije nego je zaživio potpis iz Pariza 14. decembra 1995. (sporazum dogovoren 21. novembra u američkoj vojnoj bazi Dayton), kojim je rat zvanično okončan.

Piše : Faruk Šehić (Oslobođenje)

Već dosta prije toga sam bio hodajući fantom, zombi, ali svoje ratne dužnosti sam izvršavao temeljito i uspješno čak i takav, sjenka samoga sebe prije nego sam bio teže ranjen.

9. decembra iste godine, kao demobilisani studenti borci 5. korpusa, nakon višednevnog putovanja, stigli smo u opkoljeno Sarajevo, koje će takvo ostati do marta 1996. Pisao sam o dolasku u utvarni grad. Iskrcali su nas pred robnom kućom Sarajkom. Nigdje na ulici nije bilo živa čovjeka, ni ptice. Bilo je ledeno, nešto distopijski blisko nas je obgrlilo i odmah smo se zaputili u Kinemu na piće, i dugo iz nje nismo izašli.

Demobilisani smo prije dogovora iz Daytona i potpisa istog sporazuma u Parizu. Već smo uživali čari mira u opsjednutom gradu. Nikad se nisam osjećao bespomoćnije nego nekoliko prvih dana tokom boravka u ovom gradu. Jer kad imaš uniformu na sebi drukčiji se osjećaš, kao da si na neki način zaštićen čak i ako hodaš ulicama po kojima s krovova, uz bučni tresak, stropoštava se snijeg.

Barem smo mi tako mislili da snijeg pada na ulice, ali su padale granate po Baščaršiji.

Formalno-pravno rat je bio gotov ali granate i neprijatelj s brda nisu tako mislili. Kao što ni ratni zločinac koji je negdje s Kovačića pogodio tramvaj, ovamo na našoj strani, nije tako smatrao. Na televiziji je reklo da je jedna žena poginula i sedamnaest ljudi bilo ranjeno. A rat je, formalno-pravno, bio već davno završio. Trebalo je to reći zločincima koji su i dalje pucali na opkoljeno Sarajevo. Ali, danas to se ne smije govoriti da se, neuzubillah, ne bi uznemirili koalicioni partneri. Ili je u pitanju ona “istina” o kojoj državni ministar Edin Forto govori. Biva u Našoj stranci oni znaju neku “istinu” o kraju rata koju mi, levati, je li, ne znamo.

Da išta zna od socijalnih mreža, ministar bi znao da kada imaš više komentara nego lajkova na status nešto je pogrešno s osobom koja je napisala status, ili je nešto gadno loše u samom statusu. A u njegovom statusu nije ništa loše, osim što svi ljudi koji žive u BiH znaju da rat jeste završio formalno-pravno gore navedenih datuma, u Daytonu i Parizu, ali na terenu je on zamrznut. U ljudskim glavama on nikad nije završen i to je ono o čemu oni u toj pomenutoj stranci imaju neku “istinu”.

Ta nezavršenost rata u nauci je poznata kao ratna trauma. Čak i da je završen pravedno, onako kako je završen u poraženoj nacističkoj Njemačkoj, i tada bi postojala ratna trauma. Ona se proteže kroz generacije, pa postoji fraza (koja, pretpostavljam, nije sadržana u fenomenu “istine” stranke državnog ministra): transgeneracijski prijenos ratne traume. Ali, dovoljno je reći, napisati, pomisliti: “Rat je završio prije 28 godina”. I svi naši problemi će biti kao rukom skinuti s naših leđa, izbrisani iz naših umova. Mom ratnom jaranu će prestati izlaziti geleri iz nogu a ranjen je 1994. kada je rat, formalno-pravno, bio u svom najjačem izdanju. Dovoljno je da moj ratni drug stalno sebi ponavlja magičnu mantru: “Rat je završio prije 28 godina”. Dovoljno je da porodice nestalih ovo isto sebi ponavljaju, dovoljno je da sve žrtve rata, invalidi, amputirci, paraplegičari, silovane žene govore ovu mantru svaki dan i rat/ratna trauma će biti samo jedna slijepa mrlja iz prošlosti. Isto tako može nestati i najveća trauma, trauma gubitka bližnjih, rođaka, prijatelja, voljenih osoba.

Najbolji komentar na ovu magičnu mantru državnog ministra i “istine” koju u njegovoj stranci ljubomorno čuvaju i posjeduju (ne znam zašto je i nama ne obznane?!), dala je mlada osoba koja je napisala kratki status i stavila fotografiju ispod. Na fotografiji je iskopavanje kostiju ubijenog čovjeka u genocidu u Srebrenici ispod fontane i ukrasnog jezerca u vrtu doktora iz Bijeljine. Doktor je kosti ubijenog “istraživao” pa ih zakopao u vrtu, a iznad njih je sagradio betonsku fontanu, da prikrije tragove. Dovitljiva tviterašica je iznad fotografije napisala: “Prije neki dan”.

Tako završavaju ratovi kako ih zamišljaju ministri na državnoj razini. Predsjednici stranaka koje su trebale biti alternativa onima kojima nisu nikakva alternativa. Tako završavaju ratovi iz tviteraške rečenice svaki dan izbijajući na površinu jer ratna trauma je kao fluid, što je više stišćeš (famozno guraš pod tepih, kontam, vjerovatno je to ta “istina” koju smo glupi da skontamo) ona će jače i vidljivije izbijati na površinu svakodnevnog života u BiH. Jer jedan zakon fizike kaže: “Fluid je nestišljiv”. Pisao sam jasno o ovome u svojim knjigama i novinskim tekstovima. Prvo poglavlje mog novog romana počinje tako što se rat opisuje kao drevno, vanvremensko, besmrtno biće koje ne može nikad umrijeti čak i kad prestane da se kreće, kad mu srce prestane kucati. Ali, ko bi čitao knjige ako imamo “istinu” u svome vlasništvu. Tapiju na bezosjećanost spram žrtava rata, spram svih ljudi koje je rat taman samo i okrznuo.

Što više poričete ratnu traumu ona će više izlaziti na sve pore našeg svakodnevnog života. Ta naivna, prostodušna, banalna ali i grozomorna želja da se sve muke rata zaborave duboko je u ljudskom biću. Ona je prirođena čovjeku, i kao takva nije abnormalna, ali čovjek je biće koje se može izdići iznad samoga sebe. Vidjeti da samo zaliječenjem ratnih trauma ovo društvo može ići naprijed, ne nikako guranjem istih pod tepih i “izmišljanjem” nebuloznih toplovodnih “istina”, poput one da je rat završio prije 28 godina (hvala što si nam rekao, nismo znali!). Toliko arogantan zaista je teško biti.

Vidimo se za novih 28 godina, pa ćemo onda pogledati unazad i vidjeti koliko je društvo zacijelilo ratne traume i rane. Ukoliko bude bilo ikog ko će moći i znati da se osvrne.