Kliker.info

Metaforički rečeno, brod koji pod zastavom vladajuće trojke plovi prema dalekoj luci zvanoj EU, sve više kasni i gubi kurs. Nije do kompasa, nego do posade. Razgovori Nikšićevog, Dodikovog i Čovićevog tima u Mostaru bili su, kako se tvrdi, relaksirajući, ali bez ijednog konkretnog rezultata. Umjesto toga, pao je dogovor da će se dogovaranje nastaviti. Ali, to nije muzika koju javnost želi da sluša.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Nastavlja se uzaludno trošenje vremena i porast masovnog nezadovoljstva. Dodik je nakon mostarskog piknika bio manje mrzovoljan nego inače, valjda zato što ga uskoro u Moskvi očekuje Putin. “Kad se vratim iz Rusije, vidjećemo šta ćemo dalje”, rekao je pomalo dvosmisleno.

Nije tajna da u Moskvu ide kako bi od Putina izmolio nešto para i usput dobio uputstva za svoje sljedeće poteze. Istina, on je davno otkrio svoje karte i svaku novu partiju igra na njih. One su nebulozna kombinacija ultimativnih zahtjeva prema Bosni i Hercegovini i stalnih najava njenog nestanka. Neki dan je u Beogradu izjavio kako nije Srbija zainteresovana da rasparča Bosnu i Hercegovinu, nego je on zainteresovan za njeno parčanje. Uprkos tome, Dodik je godinama jedna od nezaobilaznih, dapače ključnih figura u konstituisanju vlasti, naprosto zato jer polovinu zemlje drži pod svojom kontrolom. Čista politička perverzija! Da li su njegovi koalicioni partneri dužni da je podnose? Da li je Elmedin Konaković dužan da se pretvara kako ne zna za Dodikovu izjavu kojom ga je nazvao “ministrom inostranih poslova Kantona Sarajevo”?

Očigledno je da Konaković i Nikšić imaju dobre živce i da nastoje Dodikovu agresivnost amortizirati strpljivim pragmatizmom, sve dok on više ne bude nužan izbor. Konaković je plastično opisao kako izgleda sađenje političkih tikava sa aktuelnim predsjednikom Republike Srpske: “Znali smo da s Dodikom na leđima moramo trčati uzbrdo i mijenjati stvari. Mi još imamo energiju i volju da to radimo”. Ali i energije i volje polako nestaje, pošto je postalo jasno da se s Dodikom na leđima ne ide uzbrdo, već nizbrdo. Christian Schmidt mu je poručio da ga čekaju “neugodni trenuci”, ali se situacija u zemlji i dalje komplikuje.

Dodik daljinskim upravljačem ucjenjivački ljulja i čamac Vijeća ministara, koje i radi i ne radi, započinjući sjednice koje će potom biti prekinute. Opsjednut prisustvom stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, Dodik po svaku cijenu želi da ih, kako voli reći, otjera. A to nije moguće bez novog zakona o najvišoj pravnoj instituciji. Bilo kako bilo, to je uslov svih Dodikovih uslova, bez čega SNSD neće podržati nijedan od predviđenih zakona. Ali, šta da se radi kad bošnjačka strana i ne pomišlja da pristane na odlazak stranih sudija? Argumenata da za to još nije vrijeme ima i previše, dovoljno je prelistati dnevne novine.

Među njima je i izjava Christiana Schmidta da bi takav potez bio ishitren i možda doveo do konačne podjele i raspada Bosne i Hercegovine. I laiku je jasno da bi takav sud funkcionisao po etničkom principu i da bi se teško složio i oko toga da li konkretnog dana napolju pada kiša ili je vedro. I ko bi uopće poštovao njegove odluke? Stalna sukobljavanja oko ovog i sličnih pitanja učinila su da je zemlja iz višegodišnje stagnacije dospjela na put propadanja. Zasluga je to glavnih aktera naše drame, koji nisu imali nikakvih posljedica po svoj nezasluženo berićetni status.

Koplja se lome i oko pojma “državna imovina” i njenog vlasništva. Čija je ona, carska ili spahijska? Stranke čije su centrale u Sarajevu i koje se deklarišu kao probosanske, drže da je carska, dok je Dodik, pozivajući se na Dejtonski sporazum, beskompromisan u stavu da je spahijska, tj. da pripada entitetima. Međutim, to pitanje se nije našlo među hokus-pokus rješenjima komplikovane bh. enigme, koja je smišljao Richard Holbrooke. Vreli krompir je utrpan domaćim političarima, kojima je to bila deveta rupa na svirali.

Kako danas stvari stoje, najtačnije bi bilo reći da sporna imovina formalno pravno nije ni carska, ni spahijska. Ali, ako se ima u vidu stanje na terenu, ona je u znatnoj mjeri spahijska, pošto su je kantoni i entiteti uknjižili na svoje tapije. Tako je stvoreno carstvo korupcije koje se, prirodno, sve više širi. Najprije je u ratu opljačkano sve što se moglo, uz čuveno geslo “Ko je jamio – jamio”, a potom je u mafijaškoj privatizaciji legalno opustošeno sve što su generacije decenijama stvarale, poput velikih državnih preduzeća koja su zapošljavala na stotine hiljada radnika i stručnjaka. Država koja je legalizovala tu istorijsku pljačku nije ni mogla biti zainteresovana za pravno regulisanje vlastite imovine. Privlačnije je bilo njeno krčmljenje.

Prema Dodikovoj originalnoj teoriji, državi bi od svekolike njene imovine trebale ostati samo kasarne i vojni magazini. Ali, kakva je to onda država, po prirodi stvari suverena na cijeloj svojoj teritoriji, ali bez svojih brda i planina, rijeka i jezera, šuma, njiva i livada, bez mostova, cesta i željezničkih pruga, praktično bez ikakvih tragova svog postojanja, jer ništa od toga ne bi bilo uknjiženo kao njeno vlasništvo? Ovo je malo pojednostavljen prikaz imovinskog vlasništva u Dodikovoj režiji, jer tome treba dodati da je značajan dio imovine u rukama privatnika. Podrazumijeva se da država ne može uzurpirati nečiju njivu, pašnjak ili voćnjak.

Niko iz Sarajeva neće otići u Republiku Srpsku da siječe nečiju šumu, niti stavljati zabranu na entitetske projekte, poput hidroelektrana, koji su od interesa za cijelu zemlju. Međutim, ovdje se radi o podjeli nadležnosti, jer država mora da zna kako se njena imovina koristi. Tim rebusom se sada bavi Schmidtova komisija domaćih i stranih eksperata. Usput rečeno, nejasno je zašto to tako dugo traje? Stručnjaci će ponuditi najbolja rješenja do kojih dođu, ali je gotovo sigurno da ona neće biti po volji ni bošnjačkoj, ni srpskoj strani. Što znači da će zakon o državnoj imovini i dalje biti na dugu štapu. I ko će taj zakon uopće respektovati ako se ne provode ni odluke Ustavnog suda?