Kliker.info

U političkoj borbi stavovi koji se javno iznose procjenjuju se najprije prema koristi koju donose, a korist se mjeri po tome u kojoj mjeri je taj stav uspio da promjeni stvarnost ili neki njezin dio na bolje. Korist bi u načelu trebalo da ima zajednica, ali u praksi, često je krajnji korisnik onaj koji takav stav plasira (vidjeti pod: Dodik).

Kad predsjednik najveće stranke u intervjuu izjavi – „Mislim da to malo muslimana, autohtonih – bijelih muslimana u Evropi zaslužuje više pažnje od strane islamskog umeta, od strane jakih muslimanskih zemalja. Dakle, da nas jednostavno zaštite od progona, poniženja, dvostrukih standarda“ – svakako da takav jedan stav treba biti testiran sa stanovišta korisnosti.

Piše : Prof.dr. Asim Mujkić (Valter)

Postavimo zdravorazumsko pitanje: da li neko zaista može i pomisliti da će zajednica „malo muslimana, autohntonih – bijelih muslimana u Evropi“ od ovog stava imati korist, u smislu da će njezin status biti nekako ojačan i bolji nego što je sada?

Da li će ili neće umet posvetiti više pažnje autohtonim bijelim muslimanima ne znamo, ali zasigurno znamo da im pažnju posvećuju razni desničarski lideri Evrope od Orbana – koji se „brine“ o njihovoj integraciji, Janše – koji bi im dao neke enklave, Milanovića, koji je težište bacio na određene higijenske aspekte, itd.

Kakva može biti korist za bijele autohtone muslimane od tog izdvajanja (single-out) izuzev dodatnog targetiranja? Izdvajati znači tretirati, ili govoriti o nekome ili nekoj grupi na način koji ističe njenu razliku od tretmana ili govorenja o drugim. Drugi se izdvaja da bi stekao drugačiji tretman.

U emancipatorskim borbama izdvajamo neku ugroženu, marginaliziranu grupu da bi kroz njezin nejednak tretman (privilegiranjem) postigli na kraju, upravo tretman koji imaju svi drugi, jednak tretman.

Međutim, u ambijentu s malo ili nimalo razvijenom demokratskom svijesti, izdvajanje ima suprotan efekt. Izdvajanje tako često postane podložak za različita profiliranja kojima današnji svijet na žalost ne oskudijeva. Da je Izetbegović tražio da uma posveti više pažnje i utiče na jačanje pozicije BiH – to bi bio normalni zahtjev odgovornog političara relativno male zemlje koji za sebe voli reći da je lider probosanskog bloka. Ovako, izdvojiti „bijele autohtone muslimane“ (ne Bošnjake, nego muslimane!) iz konteksta BiH znači izbaciti ih na otvoreno, bez sigurnosnog štita, oklopa međunarodno-priznate državnosti i suvereniteta i učiniti njihovu poziciju samo ranjivijom.

Onda, ako stav nije koristan zajednici, čak može biti štetan i prizivati profiliranje raznih populističkih avanturista, onda će prije biti da je koristan njegovom autoru – samom lideru stranke.

Lična korist se sastoji u tome da se sadašnji lider SDA želi jasno konfrontirati svom protivkandidatu Šemsudinu Mehmedoviću koji je više puta naglasio da su SAD važan prijatelji saveznik BiH i Bošnjaka, pa je najbolje cijeli intervju razumjeti kao pripremu za unutarstranačku borbu u svjetlu predstojećeg kongresa. Ali, ako na „izazovima politike bijelih autohtonih muslimana“ i njihovoj ugroženosti bude ponovo izabran za predsjednika „najveće stranke“, ta će stranka definitivno postati populistička.

Uostalom to i najavljuje u svom intervjuu: „Zapad je odlučio da najjaču bosansku, muslimansku stranku ukloni iz vlasti, da dovede alternativu iz bošnjačkog korpusa koja će napraviti ustupke srpskoj i hrvatskoj strani  koje su postale agresivne“. Ovaj potez Zapada Izetbegović (ali, ne samo on) čita na način da i bošnjačka strana mora biti agresivna kako bi dobila neke ustupke. Najava agresivnosti je ustvari najava populizma koji će u njegovoj zamisli počivati na razvijanju antizapadnjačkog sentimenta.

Kurs koji bi stranka, ukoliko on ostane na vodećoj poziciji, mogla zauzeti u budućnosti počiva na njegovoj kalkulaciji da se višedecenijsko držanje BiH po strani, izvan europskih tokova, nepravedno zapostavljanje jednih, a preferiranje drugih, može svesti pod jedan zajednički imenitelj – antimuslimanski sentiment Zapada koji će, sa svoje strane, rezultirati kod domaćih ljudi u željenoj kontrareakciji u vidu antizapadnog sentimenta.

Ako uspije na taj način usmjeriti osjećanu stvarnost kod građana – kao što se radilo u sličnim slučajevima populizma u Europi i šire: Trump, Orban, Kaczynski, Vučić, Erdogan, Milanović – on računa da će se osloboditi ogromna populistička energija koja će njegovu stranku vratiti na mjesto koje joj „po milosti Božijoj“ ili čemu li već pripada.

Ali, ako se čovjek bavi politikom, on nipošto ne smije zaboraviti važnu razliku – politika, to se zna, umjetnost je, ili prikladnije rečeno (da ne dovodimo umjetnost u nezgodnu poziciju), vještina mogućeg.

Uspješan političar je onaj koji unutar parametara mogućeg uz pomoć argumenata i pogodbi uspije izvući najviše od onoga što je zamislio, što je, na kraju, obećao, za što snosi odgovornost. Populizam je, međutim, vještina manipuliranja nemogućim uz pomoć zapaljivih fraza, izdvajanjem i insistiranjem na „nepremostivosti“ razlike, uz pomoć radikalizacije javne riječi i istovremeni transfer odgovornosti na sve druge osim na sebe (imigranti, muslimani, liberalni Zapad, itd.).

Europski populisti manipuliraju nemogućim – nemoguće je zaustaviti naprimjer, kretanje ljudi, nemoguće je, kao pod staklenim zvonom, očuvati „svoj način života“ (koji kad se pažljivo analizira nikad ne može biti samo „svoj“), ali ako odgovornost za neuspjeh ostvarenja nemogućeg uspiju prebaciti na druge, oni nastavljaju još žešće i još radikalnije u novom izbornom ciklusu.

S kakvim nemogućim se manipulira u ovom intervjuu? Umom, ili subjektom islamskog svijeta koji će u datom trenutku istupiti na svjetsku političku pozornicu i dovesti nas do spasonosnog rješenja. Na stranu sad što je teško uopće govoriti o subjektu islamskog svijeta – govorimo o desetinama zemalja s različitim stupnjem moći, kapacitetima, interesima i opredjeljenjima (uključujući i one islamske zemlje koje su tijesno povezane s interesima SAD), ili još gore, govorimo o dijelu svijeta od kojega je u nekim od zemalja, recimo, Vučić prisutniji nego što je to Izetbegović.

Ono što je neodgovorno je to, zarad vlastite pozicije, implicitno konfrontiranje Bošnjaka sa Zapadom. Kad smo čuli od nekog kosovskog ili albanskog političara (većinske muslimanske zemlje) da govori na ovaj način? Čak ni onda kad dođu u konfliktnu situaciju sa Zapadom, kao nedavno na Kosovu, ili kad se upućuju razorne kritike (Rama) tom istom Zapadu, posezanje za argumentima te vrste nismo čuli.  Opasno je na ovaj način reducirati cijeli problem na „muslimansko pitanje“. To možda godi arapskom uhu, ali još više godi ušima raznih desničarskih identitetlija koji dušebrižnički postavljaju pitanje kako integrirati dva miliona muslimana u Europu.

Dalja lista prigovora Zapadu izrečena u intervjuu uglavnom je ono što bismo uobičajeno prigovorili real-politici u svijetu. Tako se u intervjuu kaže: „da bi stabilizirao odnose na Balkanu SAD će ići u korist jakih na štetu manjih naroda“.

Da ne ulazimo sad u detalje i opasnosti koje ovakve paušalne generalizacije sobom nose, prihvatimo ovaj stav kao načelno istinit. Takvo ponašanje velikih je nepravedno? Naravno. Protiv toga se treba boriti, ali ne avanturizmom i fantastičnim konstrukcijama o nekom dalekom spasitelju koji će doći, ne opasnim manipuliranjem sentimentima naroda, proizvodeći antizapadnjački sentiment u narodu koji je već odavno dubinski integriran u Zapad, ne izdvajanjem ove ili one grupe i političkom radikalizacijom.

Ta borba se vodi konstruktivnom diplomatijom, kvalitetnim lobiranjem, sudskim putem ako ustreba (Sejdić-Finci, Pilav, Zornić, Pudarić, Kovačević), privrženosti vladavini prava, da i ne govorimo o kvalitetnom obrazovanju (vidi: Kosovo, Albanija), dakle, naprosto jačanjem svojih unutrašnjih kapaciteta, a ne pustošenjem kapaciteta i institucija koje su pojeli dajdžići. Ili, hajdemo svi biti dodici ili milanovići, pa ćemo vidjeti dokle ćemo dospjeti.

U intervjuu Izetbegović dalje kaže: „SAD povlađuju srpskoj strani zbog rata u Ukrajini“.

„Ja, i?“, što bi rekao intervjuirani.

Pravo pitanje glasi: Kako se došlo do toga da tokom proteklih nekoliko decenija tokom kojih je, većinom vladala stranka ovog lidera, skliznemo s liste prioriteta, a da se nametnu drugi? Nije li se Vučić svojim, naravno lažnim obećanjem da će riješiti kosovski problem, svojevremeno sam uspio nametnuti Angeli Merkel i tako izdejstvovati „povlašteni tretman“. Ima li tu imalo vlastite krivice? Šta znači kad lider kaže da se prave  „kompromisi na našu štetu“?

Da ne znači možda to da osoba ili osobe u političkom vrhu nisu bile uspješne da nametnu svoj stav, što znači da su loši političari? Pa, upravo su birani da naprave kompromise u „našu korist“ a ne da liju suze kako je sve protiv „nas“.

Ili to možda znači da nisu imali nekog određenog stava za koji su se trebali boriti, da i nisu imali nekog državotvornog, općeg, zajedničkog, nego samo onog partikularnog, pa je onda najbolja izlazna strategija zaključiti – „to je zato što smo muslimani“ i slično.

A kad smo već kod „najveće muslimanske stranke“, da priupitamo, gdje u svemu tome nestade „ideja građanske Bosne“ i sva ona probosanska priča za čijeg se glavnog promotera nameće ta stranka? Ta priča, valjda nije za publiku Al Arabije.