Kliker.info

Slučaj dviju sada već bivših sarajevskih studentica kriminalistike, koje su, uz odvratnu šovinističku poruku veličale ratnog zločinca Ratka Mladića, i dalje se povlači po medijima i društvenim mrežama. Razumljivo je to, jer se afera dotiče najbolnije teme s kojom ova zemlja živi i s kojom će se morati nositi još dugi niz godina. Zato su se u ovu priču umiješali mnogi, od anonimnih građana do poznatih političara. Linija podjele je poznata i naslijediće je i novi naraštaji. Od glasova koji su se tim povodom čuli, mislim da je najrazumniji bio glas jedne žene, ovdašnjoj javnosti poznate Kade Hotić, jedne od posljednjih živih predvodnica Majki Srebrenice u njihovoj istrajnoj i dostojanstvenoj borbi za istinu i pravdu.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ona je u srebreničkom genocidu izgubila sina, muža i dva brata, ukupno 56 članova uže i šire porodice, ali nije dozvolila da je mržnja savlada. “Ne osuđujem djecu, već one koji ih odgajaju u mržnji i navode na put novog rata, a to je ta velikosrpska politika iz devedesetih godina koja se nije nimalo promijenila”, rekla je komentarišući ispad pomenutih studentica. Među prvima se, ničim izazvan, oglasio Aleksandar Vranješ, formalno da formalnije ne može biti ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji, a zapravo lični poklisar Milorada Dodika na Vučićevom Dvoru, baš kao što su i ostali pripadnici diplomatske družine ove raskomadane zemlje tek poklisari jedne, druge ili treće politike koja ih je uhljebila. Elem, dotični Vranješ je požurio da šefu Vučićeve obavještajne službe Aleksandru Vulinu izrazi zahvalnost što je sarajevske studentice odmah primio u “Srpski svet” i omogućio im da, uz stipendiju, nastave školovanje u Beogradu!?

Vranješ se nekoliko dana kasnije ponovo oglasio, valjda kako bi njegova pozicija bila potpuno jasna kako posljednjem Srbinu, tako i posljednjem Bošnjaku. A ona, otprilike, glasi: “U odnosu na sarajevski narativ, mi Srbi imamo potpuno različit pogled na protekli rat i u tom duhu odgajamo našu djecu. I nema te sile, prijetnje i krivičnog zakona koji to mogu promijeniti.” Suština stvari je dakle u tome kako ko vidi jedan događaj, a ne u njegovoj istinitosti. Tom nebulozom, srpski nacionalistički blok, utemeljen na vladajućem režimu, Pravoslavnoj crkvi, akademskoj zajednici i režimskim medijima, tumači prirodu počinjenih ratnih zločina, negirajući ili umanjujući vlastite, a umnožavajući zlodjela počinjena nad Srbima. Najizrazitiji primjer takve prakse je tvrdoglavo negiranje genocida u Srebrenici. Bio je zločin, “strašan zločin”, kako to kaže Aleksandar Vučić, ali nije bio genocid. Da se ne govori o Miloradu Dodiku, beskrupuloznom provokatoru koji vrijeđa srebreničke žrtve i lišen je svake ljudskosti.

Dominantnom većinom Srba s obje strane Drine ovladao je duh četništva koji je Dražu Mihailovića promovisao u “prvog antifašistu porobljene Evrope”. Nakon što su devedesetih počinili stravične zločine nad Bošnjacima, djelimično i Hrvatima, Srbi danas kukavički okreću glavu od najmračnijeg dijela svoje istorije, pa ispada da tada mlađani Vučić, pošto je iz Srbije domarširao do Jevrejskog groblja u Sarajevu, prijeteći da će za jednog ubijenog Srbina ubiti sto muslimana, nije nosio pušku, već kišobran! Treba li se onda čuditi Dodikovoj morbidnoj ideji da se u Prijedoru, poslije Srebrenice najvećem bošnjačkom stratištu, ovog 5. avgusta obilježi dan sjećanja na masovni egzodus Srba iz Tuđmanove Hrvatske? A te nesretne Srbe izdao je Slobodan Milošević, on koji ih je pobunio, da bi četiri godine kasnije, na pitanje zabrinutog i ostarjelog patrijarha Pavla: “Gospodine predsedniče, šta se ovo događa s našim narodom”, mrtav-hladan odgovorio: “Ne brinite, sve teče po planu.”

Srbija je danas ogrnuta crnim šinjelom Vojislava Šešelja. Nije samo stvar u relativizaciji srpskih ratnih zločina već i u nečem još poraznijem – u veličanju najokorjelijih ratnih zločinaca, koji su promovirani u nove nacionalne heroje. Ratko Mladić je postao neupitan idol mladim generacijama a da im niko nije rekao ko je zapravo bio taj čovjek. Otkrio ga je Milošević i preporučio Karadžiću: “Uzmi onog pukovnika Mladića.” Rođen u okolini Kalinovika, odgojen uz gusle i zadojen mržnjom prema “Turcima” i Hrvatima, Mladić postaje komandant vojske koju je Karadžić regrutovao od seoskih i prigradskih nesretnika, opremio je ogromnim količinama smrtonosne gvožđurije, koja je bila u vlasništvu JNA i poslao da ubija, pljačka i protjeruje Bošnjake i Hrvate. Ratko Mladić nije bio nikakav heroj, niti je imao išta od oficirske časti, bio je samo nemilosrdni ubica civila, dobrovoljni izvršilac genocidnog plana usvojenog na paljanskoj skupštini 12. maja 1992. godine. Bio je neutješan nad kovčegom svoje kćerke koja je, prema jednoj verziji, izvršila samoubistvo upravo zbog očevih zlodjela, a potpuno bezdušan prema hiljadama svojih žrtava. U Haagu je pokazao svoje pravo, kukavičko lice. Nažalost, tu ne pomažu nikakvi argumenti poput haških presuda, miliona dokumenata, bezbroj TV snimaka i novinskih članaka ili stotina objavljenih knjiga. Te zaludjele ljude neće dirnuti ništa, čak ni snimak brutalnog strijeljanja šestorice mladih Bošnjaka kod Trnova, jednog od najpotresnijih prizora iz proteklog rata.

”Političari su uništili empatiju prema žrtvama. Već godinama mladima se usađuje u svijest da su ratni zločinci zapravo zaustavili uništavanje srpskog naroda. Ne vidim političku snagu da otvori nadu, a iskustvo nas uči da nema života bez nade”, kaže povodom najnovijih dešavanja Nataša Kandić, koja je ovih dana po ko zna koji put izložena javnim napadima ostrašćenih srpskih nacionalista. Nema dakle nade. A nema je zato što je agresivni nacionalizam još prije tri decenije nebo nad Balkanom učinio mračnim. Razvedravanje se ne nazire. Zato, usput rečeno, ne spadam među one koji ovih dana euforično aplaudiraju širenju američkog spiska ovdašnjih crnolistaša, uvjereni da to spašava Bosnu i Hercegovinu.