Kliker.info

U Bosni i Hercegovini, umjetnici ne mogu iz svog sokaka bez odobrenja države, a izgleda da su njihova umjetnička dijela vlasništvo države dok se ne dokaze suprotno. Zato publika u američkom gradu Louisville-u državi Kentucky ove godine nece vidjeti ostvarenja bosansko-hercegovackih umjetnika, a medu njima i slike Mustafe Beše Muće iz Mostara.Muca je inače  jedva dočekao šansu da sakupi svoja i dijela drugih umjetnika za kulturno-umjetničku izlozbu, koja bi omogućila po prvi put umjetnicima iz Mostara da pokazu svoje radove bosansko-hercegovackoj dijaspori i Amerikancima u Louisville-u. Mostarski  se umjetnik  ubrzo našao u bezizlaznoj situaciji nakon što je saznao da  umjetnik, ako hoće da pošalje svoja dijela iz Bosne i Hercegovine u inostranstvo, treba prvo da dobije odobrenje od Ministarstva kulture i da dokaže da njegovo dijelo nije od državne važnostii. I ako uspije, onda mu naša pošta naplati nevjerovatno visoke tarife. Tako ako pošta odluči da jedno umjetničko dijelo vrijedi $1000, posta naplati tarifu za $1000, iako umjetnik prodaje to isto dijelo za $100. 

Zato Muća i drugi bosansko-hercegovački talenti ne mogu iz svog sokaka, a ni iz svoje kože. “Osjecam se kao da sam u rezervatu,” kaze Muća. “Kako ćemo onda mi umjetnici da se organizujemo ako na primjer odlučimo da održimo izlozbu u Njemačkoj? Nema šanse. Nema šanse da mi napravimo ništa od svog života.” Slušajući Muću, sjetim se svoje nemoći dok sam živila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i u Mostarskom getu, kad nas je vlada uvjeravala da je ova ili ona strana kriva, dok smo mi pokušavali da zaboravimo ratne strahote i da nastavimo  dalje. Svijesna sam isto tako da sad pripadam grupi dijasporića, koji hvale  Bosnu i Hercegovinu, dok pljujemo zemlju koja nas hrani. I dok mi slobodno putujemo preko granica i uživamo sve ljudske slobode, u isto vrijeme hvalimo državu koja Muci i drugim umjetnicima na sve načine onemogućava da raspolažu sa svojom privatnom imovinom i sa  svojim talentom. 

Hvalimo, a ne bi trebali      Dok umjetnici kao Muća ne mogu iz svoje kože, mi možemo. Dok se Bosansko-Američki Kongres raspravlja oko rekla-kazala, možda bi bilo bolje da se sjete ljudi kao Muća i da urade nešto za dobrobit umjetnika u Bosni i Hercegovini. Dok se mi u inostranstvu dijelimo na Bosance i Hercegovce, na Muslimane, Srbe i Hrvate, na one iz mijesanih i nemjesanih brakova, na one koji su se borili za Bosnu i koji nisu, mozda bi bilo bolje da se sjetimo Bosansko-Hercegovackih umjetnika raznih vjera, kao sto su Muća i Peša, koji rade jedan pored drugog u umjetničkom kvartu u Mostaru, a žive pod istim jadnim uslovima u drzavi koja zarobljava njihov talenat i duh.   

Oni su to zasluzili    Kad je Muća izasao iz logora, postao je jedan od najproduktivnijih umjetnika u Mostaru. Dok su drugi umjetnici plakali zato sto im je rušenje Starog Mosta oduzelo inspiraciju, Muća je sve svoje emocije stavljao na platno, nikad ne odustajuci od svog talenta i integriteta. Isto kao Muća, Pero Džidić Peša je platio svoj dug domovini. Tokom rata, Peša je branio duh Mostara kao borac Armije Bosne i Hercegovine i kao umjetnik. Poslije rata odbijao je neprestane pozive u inostranstvo, nikad ne odustajući od Mostara i Bosne i Hercegovine, a ni od bakrenih radova.Zbog ljudi kao sto su Muća i Peša, krajnje je vrijeme da mi u dijaspori prestanemo negirati da je naša draga Bosna i Hercegovina represivni režim. Krajnje je vrijeme da prestanemo ugošćavati političare iz Bosne i Hercegovine, i njihove mnogobrojne birokrate. Sad je vrijeme da te iste birokrate natjeramo da promijene njihova apsurdna pravila, koja sprečavaju umjetnike ali i sve druge građane,  da slobodno raspolažu sa svojim dijelima i talentom. Sad je vrijeme da napokon stanemo na stranu umjetnika koji sa svojim dijelima na najbolji način pokazuju našu kulturu, temperament i emocije i da im pomognemo da izadu iz geta. Sad je vrijeme da napokon počnemo održavati kulturno-umjetničke izložbe, i sad je vrijeme da napokon idemo dalje. Ako nam je stvarno stalo do Bosne i Hercegovine. A je li?  Tanja Medić (Kliker.info)