Kliker.info

Civilizacija, to je prije svega put. Tragom ove uznemirujuće brutalne misli Rudyarda Kiplinga, mogli bismo, u modernoj redakturi piščevog komunikacijskog imperativa, za države bez putne infrastrukture kazati da su izvan civilizacije. Razarajući rat protiv Bosne i Hercegovine uz uzročno-posljedični trijumf nacionalističkih politika kojima je ideologija zatvorenog, monoetničkog društva važnija od povezivanja ljudi različitih identitetskih pripadnosti, ostavili su našu zemlju u dugom vremenskom trajanju bez umrežavanja bosanskih građana čija jeka različitih imena zahtijeva, u multietničkoj državi, suradnju, solidarnost, povjerenje, empatiju…

Piše : Nerzuk Ćurak (Tačno)

Političke družine, otporne na afirmaciju prethodnih vrijednosti, otporne su i na civilizacijski iskorak koji bi nas udaljio od permanentne proizvodnje konflikta. Zato se naši putevi godinama grade kao monoentitetske strukture, zato se željezničkim saobraćajem ne mogu trajno povezati Sarajevo i Banjaluka.

Kada se u takvoj nekulturnoj klimi nepovjerenja pojavi vijest o cestovnom povezivanju Banjaluke i Zenice, doduše kao ideja bivših studenata banjalučkog univerziteta, a ne dejtonske vlastele, onda se u toj marginalnoj vijesti – koja je ipak zaintrigirala medije, jer u njoj nije ništa obično, baš kao da je čovjek ujeo psa –  naslućuje šansa za polaganim okončavanjem dogovorenih politika neprijateljstva.

Da li jedna kreativna gesta bivših banjalučkih studenata može biti početak kraja iracionalnih tlapnji o nemogućnosti zajedništva? Put koji bi povezao zapuštene krajolike Bosne i Hercegovine, ne samo da bi za nevjerovatnih 90-ak kilometara skratio putovanje između dva važna grada u našoj zemlji, nego bi u simboličkoj sferi, skratio i longitudu nepovjerenja, povećavajući, na tržištu utopijskih ideja, mogućnost nade. Banjaluka – Kotor Varoš – Teslić – Zenica, to je sigurno put kojim se teže ide, nego što su to utabane političke staze samo i samo entitetskih geografija. No, teže je slađe i ne sumnjam da bi tih 125 kilometara osnažilo fasadu Bosne i Hercegovine puno više nego politike nadgornjavanja u stilu – ha, jesam im rek’o, sa obaveznim papanskim namigivanjem.

Život se dominantno odvija u lokalnim zajednicama pa bi ovo horizontalno umrežavanje gradova i sela iz oba entiteta predstavljalo istinsku ekonomiju mira. Horizontalna ravan povezuje Bosnu i jača njen prepoznatljivi način života. Vertikalno, monoetničko, nacionalističko uzdizanje samo svoje grupe na pijedesetal pobjednika ili žrtve prazno je mjesto moći Bosne i Hercegovine. Bez dubinskog uvažavanja Drugog, svako drugačije određenje Bosne i Hercegovine možemo smjestiti u tradiciju koju smo izdali.

Zato je inicijativa studenata i profesora Rifata Halilovića, Radomira Jokića, Senada Pilava, Ranka Babića, Slobodana Jurića, Nebojše Đurića i Safeta Mujezinovića, za izgradnju puta Zenica – Banjaluka vijest koja stiže, nadati se, iz bliske budućnosti kao potvrda da smo, uz sve negacije, pa i rat kao najgoru negaciju, sposobni za zajedništvo.

Pored donositelja odluka u samoj Bosni i Hercegovini, ovu jasnu komunikacijsku inicijativu trebali bi snažno podržati i EU i SAD budući da su se obavezali štititi, razvijati i podržavati multietnički karakter Bosne i Hercegovine koji se ovim horizontalnim linkom između ZE i BA, via Teslić i Kotor Varoš, raskošno potvrđuje.

U zemlji kojoj prijeti opasnost da ostane u stalnoj konfliktnosti, budući da evo blizu trideset godina dominantni akteri ne znaju izaći iz spirale nepovjerenja i nasilja, svaki racionalan pokušaj da se statično, neproduktivno, samodopadljivo Ne transformira u pragmatično Da, treba podržati. Politike koje, navodno, kategoričkim Ne, čuvaju Bosnu, tvrdeći da se sa Da, zemlja gubi, morali bi pojasniti tu uznemirujuću poziciju koja nas vodi u kulturu nasilja kao najveći zajednički sadržilac Bosne i Hercegovine. Šta mislite, zašto je veliki Mandela, program nasilja zamijenio programom mira? Da nije, šta bi bilo sa njegovim narodom? Ako bi neko slučajno potegao Brozovo Ne Staljinu kao dokaz da se negacija isplati, moram ga razočarati, jer Titovo Ne Staljinu je ustvari Da, afirmacijsko načelo mirnog razvoja zajedničke jugoslovenske federacije. Da Staljinu bio bi uvod u dugu noć nasilja.

Da današnje Ne u Bosni nije i nikako ne može biti Da, jasno je svakome ko ima snage da se pozove na zdrav razum, na kolone ljudi koji su napustili i napuštaju domaju-mrtvaju, dok je njet pobjeđivalo i u Sarajevu i u Mostaru i u Banjaluci. Samo Da gradi i čuva Bosnu, ali to je već lukavstvo uma. Ono ne stanuje kod skotova-botova koji su u prethodnim mjesecima konstruirali alternativnu stvarnost kako bi od SDA i njenih građanskih derivata napravili titane Bosne i Hercegovine, proizvodeći od neotpornih i dezinformiranih ljudi trampističke zavjerenike: SDA nikada nije bila u vlasti, nije ni postojala kao politička stranka, mi smo ustvari Merhamet i nije fer što smo izbačeni iz vlasti.

Muslimansko humanitarno društvo je sada u opoziciji, pa oštricu naše kritike treba uputiti vlasti čija je volja za pozitivnom društvenom promjenom obrnuto proporcionalna njihovoj snazi i umijeću. To bi trebala biti odgovorna kritika, konstruktivna destrukcija a ne SDA-ovsko kreativno denunciranje koje se izdiglo do nivoa hajke.

Možda se SDA promijeni nabolje, jer Kongres ide, kongresu se nadam. Izetbegović će najvjerovatnije imati protivnika u Šemsudinu Mehmedoviću, koji nije repa bez korijena i koji je gostujući na Face TV snažno opleo po predsjedniku Stranke relativizirajući političku ulogu Mladih muslimana kao ideološkog vrela SDA, čime je ipak sebi u dobroj mjeri smanjio šanse. Ali, ko zna, crni labud zna se pojaviti kad se najmanje nadaš.

Da su Mladi muslimani ključna organizacija u ideološkom kovanju SDA, potvrdilo se prije nekoliko dana, kada je uredništvo Stava, neprikrivenog glasila Izetbegovićeve političke organizacije, cijeli broj tematski posvetilo Mladim muslimanima, što je i novinarski i politički i ideološki legitimno ali suspektno po načinu obrade, jer se ne radi o kritičkoj interpretaciji već o otvorenoj afirmaciji i agitaciji jednog dominantno religijskog pogleda na svijet kao političkog par excellence.

Iako su svjedočenja članova tog pokreta, naročito onih koji su boravili u kazamatima prethodnog režima, zanimljiva i bolna oralna historija koju valja uvažiti, naročito sa stanovišta solidarnosti s ljudima koji pate, teško se oteti dojmu o uljepšavanju mjesta i uloge Mladih muslimana u afirmaciji Bosne i Hercegovine, jer tog mjesta i uloge nema. Naročito se teško složiti sa provejavujućim uvjerenjem u ovom specijalnom broju, da su MM (da malo pretjeram), srce i duša partizanskog pokreta, haman ravni komunistima po otporu okupatorima. No, sve je to dozvoljeno u demokraciji, jer komentari su slobodni, ali činjenice bi trebale biti svete. Svete, ne u smislu svetosti, nego u smislu istine.

U tom kontekstu za naše društvo je od izuzetne važnosti intervju Bakira Izetbegovića u pomenutom tematu o Mladim muslimanima. Unutar reduktivnog ideološko-vrijednosnog okvira, intervju predsjednika SDA je vrlo jasan: „Ne bismo se trebali izvinjavati zato što smo muslimani, tvrditi da nismo islamisti itd., jer time legaliziramo tvrdnju da je islam problem. Islam nije problem, predanost Bogu, odnosno islam je suština svake vjere i svake pozitivne ideologije.“

Nakon ovog intervjua možda je jasnije zašto je dobro da je SDA izgubila vlast. Bivši predsjednik SDA Sulejman Tihić nastojao je od SDA napraviti modernu evropsku stranku desnog centra koja se na islam poziva na sličan način kao što se dominantne demokršćanske stranke u Evropskoj Uniji pozivaju na kršćanstvo, recimo kao duhovna logistika u pozadini, ali očito nije uspio. Izetbegovićeve postavke vrlo su bliske Orbanovoj slici svijeta, samo sa drugim predznakom. Tu je osjećaj za drugog krajnje diskutabilan. To nije dobro za Bosnu. Opasan je put izjednačavanja islama sa islamistima, budući da je artikulacija tog pojma u vladajućem sekularnom svijetu krajnje negativna. To je nedopustiva redukcija i nepotrebna instrumentalizacija kojoj uopće nema mjesta u areni političkog pluralizma kao sekularne agore. Bez odgovornosti za zajednicu, bez osjećaja za prostor i vrijeme, ovakva interpretacija je krajnje egoistična, ne doprinosi pluralnom razumijevanju Bosne i Hercegovine i ne otvara puteve prema Drugome, bez kojega BiH nije moguća kao država izuzev kao nemoguća država.

A na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a, 26. aprila 1945. u Sarajevu, ovako je, prije sedamdeset osam godina govorio Rodoljub Čolaković: „Skinuto je jednom za uvijek ono pitanje koje je potresalo staru Jugoslaviju: čija je Bosna i Hercegovina. Nju su svojatali i velikosrbi i velikohrvati, ali ne radi dobra njenih naroda već radi svojih sebičnih interesa. Narodno-oslobodilački pokret riješio je pitanje Bosne i Hercegovine u duhu svojih načela koja su dosljedno demokratska. Polazeći od njih, Bosna i Hercegovina nije mogla biti dijeljena između Hrvatske i Srbije, ne samo zbog tog što su Srbi i Hrvati izmiješani na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, nego i zbog toga što u njoj žive i Muslimani koji se još nisu nacionalno opredijelili. Svako cijepanje Bosne i Hercegovine oni bi s pravom osjetili kao nasilje nad sobom kao uskraćivanje njima kao cjelini onih prava koja proističu iz našeg demokratizma za sve narode Jugoslavije, pa i za Muslimane.“

XXX

Uporediti Izetbegovićeve, Čovićeve, Dodikove antibosanske govore sa govorom partizanskog revolucionara od prije osam decenija, znači vidjeti kakav smo pad kao društvo doživjeli. Djeca o ovome ništa ne znaju. Mi naprosto moramo učiti ponovo zajedno koračati. Puteva, dajte nam puteva. Vrijeme je da pospremimo i zaboravimo tradicionalnu misao da je Bosancu svih fela kućni prag najveća planina.

Pa ako je Tomo, negirajući ovu imbecilnu prepreku, osvojio vrh svijeta, zašto put Banjaluka-Zenica ne bi bio početak novog osvajanja Bosne. Od nas samih, nama samima. Bio bi to novi početak tradicije koju smo izdali.