Kliker.info

Invazija Rusije na Ukrajinu u februaru prošle godine izazvala je ozbiljnu zabrinutost oko toga kakve će posljedice nositi po ionako politički nestabilan Zapadni Balkan.

Hoće li se stanje pogoršati, hoće li Rusija intenzivirati aktivnosti na Zapadnom Balkanu i pojačati njegovu nestabilnost ili će odlučiji stav Zapada to spriječiti, bila su pitanja na koja su različiti stručnjaci imali i različite odgovore.

Danas, 14 mjeseci nakon početka rata, na Zapadnom Balkanu se, čini se, i dalje tapka u neizvjesnosti. Rješenje spora između Srbije i Kosova se i dalje ne nazire, u Bosni i Hercegovini je stanje standarno turobno, uz jačanje destruktivnog narativa (predsjednika entiteta Republika Srpska) Milorada Dodika, u Crnoj Gori traje neizvjesnost zbog promjene vlasti, a Srbija i dalje uspješno balansira između Zapada i Istoka.

A sve to zato što, kako tvrdi Bodo Weber, stručnjak za Balkan i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije u Berlinu, Zapad i dalje nema strategiju za Balkan, ali i zbog toga što se, umjesto da ga disiplinira, „udvara Vučiću“.

„Ruski predsjednik (Vladimir) Putin je svojom, ničim izazvanom agresijom na Ukrajinu natjerao Zapad da se sjeti svojih demokratskih vrijednosti, te se vraća odbrani liberalnog svjetskog poretka. Evropska unija je pratila taj preokret izvanrednim dodjeljivanjem kandidatskog statusa Ukrajini. Sve je to budilo nadu u oživljavanje politike proširenja te jačanje naglaska na demokratskim vrijednosnima.

Nažalost, poslije više od godine moramo konstantovati da se u politici EU-a i SAD-a prema Zapadnom Balkanu ništa od toga nije obistinilo. Sasvim suprotno. Čini se da se Zapad još više zaglavio u politici bez strategije, odnosno transakcijskoj politici pokušaja stvaranja lažne političke stabilnosti u kojoj je odbrana liberalno-demokratskih vrijednosti zamijenjena kratkoročnim i kratkovidnim savezništvom sa regionalnim autokratama“, kaže Weber Al Jazeeri.

• Kako tumačite stav Srbije prema ratu u Ukrajini, pošto Beograd i dalje sjedi na dvije stolice i odbija uvesti sankcije Rusiji, dok Zapad i dalje djeluje neodlučno da jače reaguje na to?

– Ratom u Ukrajini Putin je na Zapadnom Balkanu pod pritisak najviše stavio režim Aleksandra Vučića. Činjenica da više od godinu Vučić u tako dramatičnim uslovima uspijeva nastavljati svoju politiku manevrisanja između Zapada i Istoka najočigledniji je dokaz za to da se politički preokret Zapada na Zapadnom Balkanu nikako nije desio. Umjesto da Zapad koristi jedinstvenu priliku da odlučno pritisne Beograd i da se Srbija riješi i Kosova i Rusije, on je pod vodstvom američke administracije pojačao savezništvo s Vučićem – isto ono savezništvo čije je neuspjeh simbolizirao jednodecenijski odnos Vučića sa (bivšom njemačkom kancelarkom Angelom) Merkel.

• U Bosni i Hercegovini je došlo do određenih promjena na vlasti, ali je simptomatično to da su takozvane nacionalne ili nacionalističke stranke ubjedljivo pobijedile u hrvatskom i srpskom korpusu, ali ne i u bošnjačkom. Je li Bosna i Hercegovina napravila korak naprijed ili natrag?

– Bosna i Hercegovina kontinuirano već skoro dvije decenije ide unatrag, većim dijelom zbog nedosljedne, nestrategijske politike Zapada koji nikako da skupi političku volju da se ozbiljnije bavi Bosnom i Hercegovinom. Taj pad dramatično je eskaliran dvogodišnjem pregovaranjem EU-a i SAD-a o tzv. reformi izbornog zakona, što nije bilo ništa drugo nego druga epizoda etnoteritorijalnih podjela poslije epizode razmjene teritorije Kosovo – Srbija.

Pokušaj visokog predstavnika Christiana Schmidta da intervencijom spriječi postizbornu eskalaciju, a da se ne protivi Briselu i Wasingtonu, Bosnu i Hercegovinu vuče dublje u blato. Pokazalo se da intervencija, koja je bila zamaskirana pričom o institucionalnoj funkcionalnosti, ne uspijeva osigurati tu funkcionalnost čak niti kratkoročno.

• Kako uopšte ocjenjujete dosadašnji učinak Schmidta?

– Gospodin Schmidt je tragična figura, ali ga se u isto vrijeme nikako ne može osloboditi odgovornosti za tu sudbinu. Koliko god da je, možda, imao dobre namjere pred dolazak na čelo OHR-a, sjeo je na tu funkciju bez razumijevanja osnovnih političkih prilika u Bosni i Hercegovini, te bez ikakve političke ideje, a kamoli strategije šta želi postići tom funkcijom. U tome je svojevrsno nasljeđe antibosanskohercegovačke politike ili „nepolitike“ kancelarke Merkel. Da se htio ozbiljno boriti, morao je ući „u rat“ sa zvaničnicima SAD-a i EU-a, te susjedima Bosne i Hercegovine. Njegov potez od 2. oktobra (nametnute izmjene Izbornog zakona, op. a.), nažalost, pokazuje da na kraju krajeva nije imao snagu da ulazi u tu rovovsku borbu, nego je kapitulirao pred tim snagama.

• Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je, uprkos pritisku Zapada, sve agresivniji i ponovo prijeti secesijom ako ne dobije ono što želi, a to je zakon o imovini. Da li bi Zapad trebao odlučnije reagovati prema njemu, kada toliko ljudi u entitetu Republici Srpskoj podržava njegovu politiku?

– Ne podržavaju Dodika toliko ljudi u Republici Srpskoj, koliko ga podržava slabost Zapada. Odnosno, on svoju moć već skoro dvije decenije crpi iz nedostatka političke volje Zapada da mu se ozbiljno usprotivi. Problem bi se lako i brzo riješio čim bi Zapad skupio dovoljnu političku volju da se strategijski bavi Bosnom i Hercegovinom i Dodikom.

• Šta se, prema Vašem mišljenju, desilo u Crnoj Gori? Je li izborom Jakova Milatovića ta zemlja napravila korak naprijed ili natrag?

– Kao veliki uspjeh Vučićeve regionalne politike i višegodišnjeg masovnog miješanja Beograda u tamošnje političke prilike, Crna Gora je bila zaglavljena između dva politička bloka – prozapadnog, ali antidemokratskog režima Mila Đukanovića, kojeg je nekritična politika Zapada držala u životu, te antizapadnog bloka predvođenog Demokratskim frontom (DF). Čini se da je Vučić uspio riješiti tu političku paralizu u svoju korist, time što je igrao na više igrača, te na kraju progurao Pokret Evropa sad, koja je, iako glumi prozapadnu stranu, zapravo prosrbijanska politička opcija.

• Hoće li, nakon posljednjih sporazuma, konačno doći do raspetljavanja problema zvanog Kosovo?

– Ne samo sporazum, već i cjelokupno pregovaranje okarakterisirano je političkom slabošću EU-a i SAD-a, te katastrofalnom udvaranju Vučiću, prije svega SAD-a. Takav pristup nikako ne može voditi do sveobuhvatnog, održivog rješenja spora Kosovo – Srbija. Vjerovatno neće čak ni garantovati implementaciju onog maglovitog međusporazuma sklopljenog i u Briselu, i u Ohridu.

• Zapad vrši pritisak na Kosovo da konačno prihvati zajednicu srpskih opština (ZSO). Mislite li da će Albin Kurti pristati na to?

– Svojim nestrategijskim pregovaračkim pristupom Zapad je dopustio Vučiću da ZSO stavlja u centar konflikta između Kosova i Srbije. ZSO je bio ključan, ali po nedefinisanoj suštini, krajnje ambivalentan element Aprilskog sporazuma. On nikad nije bio skrojen kao prikladan alat koji će omogućiti kosovskim Srbima normalan život u društvu i državi Kosova. Zbog toga se ZSO ne može zaobići, ali u isto vrijeme ga se ne može implementirati na način kako je prvobitno sastavljen. Taj čvor se, duboko sam uvjeren, na održiv način može riješiti jedino u okviru sveobuhvatnog sporazuma.

• Isto tako, čini se da Vučić na pregovorima priča jedno, a u Beogradu drugo. Očekujete li promjene u njegovom stavu?

– Cjelokupna konfliktna retorika koja je pratila pregovore do sklapanja sporazuma, a nastavlja se i sada, najbolji je indikator da nešto ne štima s tim pregovorima. Čak i nedostatan pristup na početku dijaloga, a koji je vodio do potpisivanja Aprilskog sporazima 2013, pratio je narativ režima u Srbiji, koji je ozbiljno krenuo ka prihvatanju realnosti nezavisnosti Kosova. Činjenica što Vučić jedno priča zapadnim zvaničnicima, a drugo na domaćem planu, pokazuje da politika Zapada nije bazirana na čvstom stavu, odlučnošću i ozbiljnim pritiscima na Vučića, nego na udvaranju njemu.

Muamer Tanović (AJB)