Kliker.info

Čitam novine, gledam televiziju, slušam radio… Mediji nas iz dana u dan zasipaju dešavanjima koja prosječan građanin ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, a tiču se formiranja vlasti u većem entitetu Bosne i Hercegovine. Za političare je to “proces koji traje”, a za nas ostale – sluđivanje javnosti bez kraja i konca.

Piše : Gojko Berić 

“SPAS DRŽAVE”

Ako ovih dana osluškujete vox populi, onaj prigušeni eho ulice, uvjerićete se da to više skoro nikoga i ne interesuje i da ljude brinu neke sasvim druge stvari. Na jednom od novinskih izrezaka koji skupljaju prašinu na mom pisaćem stolu nalazi se informacija o govoru Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a, na konvenciji opozicionih stranaka, održanoj u Sarajevu. Informacija je naslovljena “Glasaš za spas države”, a slijedi: “Želim poručiti svakom biraču.

Ovaj put u oktobru glasaš kao da cijeli tvoj svijet zavisi od tebe. Ovaj put glasaš za spas svoje domovine Bosne i Hercegovine…”. Kao što je poznato, našao se dovoljan broj birača koji su Nikšićev apel uvažili i shvatili krajnje ozbiljno, pa je formirana nova, do sada jedinstvena koalicija pod imenom Osmorka, kojoj je prioritet bio izbacivanje SDA iz državne i federalne vlasti. Iako teško poražen u dvoboju sa mlađanim Denisom Bećirovićem, Bakir Izetbegović je osporio matematičku prevlast Osmorke i pozvao se na statistički podatak prema kojem je SDA bila pojedinačni pobjednik na izborima. Međutim, demokratska pravila su neumoljiva – više, recimo, vrijedi 900 glasova koje zajedno prikupi desetak stranaka, nego 500 glasova koje osvoji jedna stranka. Visoki predstavnik Christian Schmidt dao je pobjednicima rok od šest mjeseci da formiraju vlast i izgledalo je da je sve to samo stvar tehnike.

Schmidtov rok je prošao, vlast u Federaciji BiH nije uspostavljena, a stanje u zemlji postaje sve napetije. Nemajući snage da se pomiri s gubitkom ogromne moći koju je imao, Izetbegović je od prvog dana tražio uže spasa. Indiskretni Dodik je izjavio da je odbio da mu pomogne, prvi put otkako žive u iskrenom neprijateljstvu. Podršku ima jedino u Islamskoj zajednici, ali je ona kontraproduktivna i plaćena previsokom cijenom – otvorenim sukobom sa Amerikom i najvažnijim zapadnim zemljama. Uspaničeni Izetbegović je spalio sve mostove za sobom. Tako malo dostojanstva u porazu odavno nije viđeno. Da to nema nikakve veze sa bošnjačkim narodom i državom, nego je riječ o ovisnosti jedne stranačke oligarhije o vlasti, jasno je i vrapcima na grani. Umjesto toga, bilo bi korisnije i po SDA i po ukupnu političku situaciju u zemlji da se Izetbegović i njegov politbiro upitaju zašto niko relevantan neće da ima posla s njima? Ali, sve su to pitanja iz sfere morala, koji u politici nije na bogzna kakvoj cijeni. Međutim, stvar nije tako jednostavna, čak je paradoksalna, jer se na putu uspostave nove vlasti u Federaciji ispriječio niko drugi do Christian Schmidt, tačnije, njegove izmjene Izbornog zakona koje je, u fantomskom maniru, objavio u izbornoj noći. Nijemac sada mora sam presjeći vlastiti Gordijev čvor. Ne želeći da vjernicima kvari bajramsko raspoloženje, učiniće to, kako se tvrdi, pošto prođe veliki muslimanski praznik. Schmidt nije mudrac Solomon i šta god uradi, to neće proći bez političkih posljedica.

Problem je ugrađen u sam sistem, kao jedna od njegovih “fabričkih grešaka”, a zove se Dom naroda, institucija koja svakoj čorbi mora biti mirođija. Instaliran je i gdje treba i gdje ne treba i pravo je čudo da ne postoji i u lovačkim i ribolovnim društvima, jer su i ona etnički podijeljena. Zato Dragan Čović ovih dana ponosno izjavljuje: “Hrvati će opstati samo u jedinstvenoj BiH, a građanska BiH je podvala o bošnjačko-muslimanskoj državi”. Što se toga tiče, Čović, Dodik i ostali čuvari podijeljene Bosne i Hercegovine mogu mirno spavati, jer je građanska država pod ovim imenom zatrta još davne 1995. godine u američkoj vojnoj bazi u Daytonu, kada nam je Richard Holbrooke, umjesto predratne republike, utrapio skalameriju od svojih arhitektonskih rješenja koja su, ispostavilo se, toliko originalna da ne postoje nigdje drugdje u svijetu. Primopredaju su potpisali vladari rata i mira Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, dok je Clinton svojim potpisom zagarantovao dugovječnost nakazne dejtonske tvorevine. Prošle su decenije, a BiH nije uspjela postati ozbiljna država, već tavori u svojoj nefunkcionalnosti pod raznim pežorativnim nazivima – “crna rupa Evrope”, “luđačka košulja”, “politički kavez”, “zarobljena država”… Takva može ostati i narednih sto godina, jer nacionalno pitanje, postavljeno kao pitanje svih pitanja, uz sve naše traumatične istorijske resentimente i zanemarivanje prava na individualni identitet, nikada neće biti iscrpljeno.

Ovdašnji narodi trpe teror dejtonskog mira i ne bune se. Ne protive se etničkim i vjerskim podjelama i diskriminaciji manjina. Njihove nacionalističke elite nude im jedinstvo u “Srpskom svetu”, jedinstvo u hrvatstvu, jedinstvo u vjeri. To je u višenacionalnoj zajednici, kakva je BiH, raskolnički izbor, lišen jedinstva u jačanju demokratije, suzbijanju korupcije ili zaštiti ljudskih sloboda i prava. Ne treba nam drugi neprijatelj, dovoljni su i sadašnji međusobni animoziteti. To se najbolje vidi po sve čvršćim vezama između Republike Srpske i Srbije na jednoj strani i hercegovačkih Hrvata i Hrvatske na drugoj. Njihove “specijalne veze”, ovjerene u Daytonu, pretvaraju se u puzeće implementiranje najvećeg dijela Bosne i Hercegovine u ekonomski, obrazovni i kulturni prostor naših susjeda. Etnoklijentelistički imperijalizam bez ispaljenog metka! Najnovija dešavanja u toj sferi nisu nimalo slučajna. Ali, koga interesuje što se Bosna i Hercegovina “topi” i što je mladi naraštaji bez mnogo žaljenja napuštaju. Nije li Tuđman potpisao Ustav kojim je susjednu državu proglasio svojom legitimnom izbornom bazom i tako HDZ-u osigurao 12 saborskih zastupnika. Dragan Čović se neki dan javno hvali da svakodnevno kontaktira sa premijerom Plenkovićem, što je privilegija kakvu teško da ima neki Plenkovićev ministar. Što se Dodika tiče, dovoljno je reći da on i Vučić zajedno igraju dvije teške partije političkog šaha, jednu protiv Kurtija, a drugu protiv “političkog Sarajeva”. Ako u njima ne prođu dobro, to bi za Bosnu i Hercegovinu moglo biti malo svjetlo na kraju tunela.