Kliker.info

Michael Martens, njemački novinar, dopisnik „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, te autor nekoliko izuzetno zanimljivih knjiga o Ivi Andriću, govorio je za „Dnevni avaz“ i u opširnom, polemički inspirativnom intervjuu, pored ostalog rekao kako „bi moglo biti zdravo da Izetbegović uživa u životu penzionera, možda ide na pecanje s Milom Đukanovićem, koji sada također ima više slobodnog vremena jer se povukao kao veliki državnik“.

Piše : Emir Imamović Pirke (Bljesak)

Povlačenje strašnog diktatora

Posljednje četiri riječi iz Martensove rečenice pokazuju ključnu razliku između dojučerašnjeg predsjednika Crne Gore i aktuelnog lidera Stranke demokratske akcije. Ne znači to, naravno, kako između njih nema i nekih sličnosti – korupcija je pod Đukanovićem, baš kao i pod Izetbegovićem, bila kapilarna, nepotizam društveno prihvatljiv, a partitokracija usavršena – samo što su sve one sada manje bitne.

Milo Đukanović je za zaista puno godina vladavine ostvario sve strateške ciljeve Crne Gore: mirno ju je izveo iz zajednice sa Srbijom, monetarno je ustabilio, uveo u NATO, manjinama omogućio puna politička i građanska prava i, na kraju, dostojanstveno predao vlast. Naime, njegova Demokratska partija socijalista je na posljednjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori izgubila većinu za jedno poslaničko mjesto ili hiljadu i pol glasova!

Iako su Đukanović i DPS imali kontrolu nad Državnom izbornom komisijom, vojskom, policijom i javnim RTV servisom, nikome nije palo na pamet da blago, jer više nije ni trebalo, korigira raspoloženje birača. Nešto kasnije, dakle prije malo dana, Đukanović je – sa puno većom razlikom – izgubio i predsjedničke. Strašni diktator koji je raspisivao izbore, na njima imao ozbiljne protivnike, pa eto, neke gubio sa minimalnom razlikom, nije jaukao ni minute već se „povukao kao veliki državnik“, što Izetbegoviću očito ne pada na pamet.

Kriminalni sindikat

U dijelom citiranom intervjuu, Martens je citirao politologa Jasmina Mujanovića koji je prije pet godina za SDA rekao da je “manje politička stranka nego glorificirani kriminalni sindikat”.  Stranka demokratske akcije sebi ne može dopustiti privremeni odlazak u opoziciju upravo zbog razgranatih poslova „kriminalnog sindikata“, iako im sve što se trenutno zbiva dugoročno odgovara u toj mjeri da bi nakon sljedećih izbora opet mogli doći na vlast i na njoj ostati decenijama.

Visoki predstavnik Christian Schmidt je do sada donio dvije velike odluke za koje je teško reći koja je gora. Prvo je u ljeto prošle godine, kao, osigurao poštenije izbore, ali tako da nepošteniji nikada nisu održani. Zatim je, što je tek mahnito, paralelno sa održavanjem općih izbora dijelom mijenjao njihova pravila, ostavljajući mogućnost da se ionako suspektni rezultati dodatno mijenjaju ucjenama, mitom i na druge prikladne načine. Treća odluka, kakva god bila – da još jednom kažemo – dugoročno daleko više odgovara SDA-u nego strankama Trojke plus.

Ako, dakle, Schmidt privremenom mjerom naloži formiranje Vlade Federacije isključivo voljom većine u Zastupničkom domu i uz potpis predsjednice i jednog umjesto dva potpredsjednika entiteta, SDA može odmah početi voditi predizbornu kampanju na osnovu dva sasvim opravdana pitanja – o tome zašto na isti način nije formirana izvršna vlast dok je za blokadu bio zadužen Marinko Čavara, odnosno da li bi se OHR jednako postavio ako bi probleme, umjesto Refika Lende, pravila Lidija Bradara – nadograđena propagandnim narativom o predaji Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, državne imovine, šuma, potoka i svega Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku.

Previše se tu para vrti

Ukoliko, što je manje izvjesno, Schmidt kao trajno uspostavi pravilo da se Vlada FBiH bira isključivo matematičkom većinom, i SDA i DF će sebi pripisati zasluge za dovođenje HDZ-a u ovisnički položaj o njihovom raspoloženju.  Državnici se, ponovili smo ovdje stotinu puta, od političara razlikuju po tome što prvi misle na naredne generacije, a drugi na naredne izbore. Đukanović je pokazao da, ipak, spada u prvu grupu, dok za Izetbegovića nema mjesta u niti jednoj. Osim što ga, očito, ne zanimaju te buduće generacije, ne čekaju mu se ni izbori na kojima bi komotno, uz kafu i kolač, pratio trijumf Stranke demokratske akcije, samo ne sa pozicije njenog predsjednika.

Iako nije u cvijetu mladosti, šef SDA nije ni toliko star da se boji kako 2026. neće živ dočekati. Njegov problem nije u biologiji već u, kažimo tako, ekonomiji, tačnije u „glorificiranom kriminalnom sindikatu“ čiji prihodi ovise isključivo o tome koliko stvarne moći ima Stranka demokratske akcije: previše se tu para vrti da bi ih se bilo ko, makar i na određeno, odrekao.

Posvađan sa svima

Kako je, u slučaju da Trojka i HDZ sklope Vladu Federacije, realna opasnost od istraga, sudskih procesa i osuđujućih presuda, tako bi i Izetbegovićeva pozicija mogla u dogledno vrijeme postati klimava. Teško će on, da se ne lažemo, završiti pred sudom, ali bi mogli njegovi najbliži saradnici čiji će pad, prije ili kasnije, podrazumijevati i njegov.

Posvađan sa svima – od nekadašnjih stranačkih kolega, preko bivših koalicionih partnera, pa do najvažnijih, dakle zapadnih diplomata – Bakir Izetbegović je spreman na borbu do posljednjeg daha Refika Lende i zadnjeg potpisa Fadila Novalića. Sve kako bi se business odvijao as usual.

Milo Đukanović je svjestan kako političke reanimacije DPS-a nema dok je on na mjestu predsjednika te stranke. Bakira Izetbegovića ništa, ni SDA, ni BiH, ni Bošnjaci, ni tako dalje, ne zanima ukoliko on nije na mjestu predsjednika svega. E zato njih dva ne mogu biti zajedno niti na pecanju. Đukanović je svojim povlačenjem, u ime budućnosti žrtvovao i DPS-ove profitere, dok je Izetbegović spreman žrtvovati sve što treba zbog svoje i sadašnjosti SDA-ovih bogataša kod kojih, uglavnom, nije sporan prvi, već svaki milion.