Kliker.info

Iz svakodnevnog iskustva polazeći

Preko pripovijesti o mostarskom životu i svojoj mladosti, Avdo Humo u knjizi Moja generacija vrlo plastično opisuje mentalitet, socijalnu ontologiju, formu znanja i kulturnu razinu naroda koji živi u njegovom vremenu. On oblikuje sadržajnu društveno-povijesnu sliku jednog prohujalog vremena. U toj slici može se vidjeti likove epohe u kojoj se odredila “sudbina” i usmjerenost generacija ljudi.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić

U sjećanju na svoju mladost Humo se prisjeća svoje nene Humuše (djevojački Derviša Đikić), koja je pisala bosančicom i koja je pripovijedala o stradanju Ali-paše Rizvanbegovića (c. 1783-1851), povijesno značajne ličnosti u jednom vremenu u Humnini, humskoj bosanskoj zemlji, Hercegovini. Iz ugla gledanja jedne obične žene izbija posebno saosjećanje za čovjeka koji je ponižen od ličkog Vlaha Mihajla Latasa, znanog pod imenom osmanskog namjesnika – Omer-paša Latas. Latas je Ali-pašu stavio na magare, okrenuo mu glavu prema repu i naredio mu da drži rep u ruci, a njegovom sinu dao magareći ular da ga vodi u po bijela dana kroz Mostar. U Avdinom sjećanju nena Humuša kazuje: “Saznalo se ranije za tu sramotu. Niko od ljudi nije ni pomislio da izađe na glavnu ulicu. Sve su muslimanske magaze bile zatvorene. Kad su ga sprovodili turski vojnici, bilo je nešto malo sitne djece koja su uspjela da se iskradu iz kuća iz znatiželje, nešto malo starijih ljudi, turskih činovnika, i nekoliko domaćih Ali-pašinih neprijatelja. Niko nije ni iz pravoslavnih ni iz šokačkih magaza izvirio na vrata da gleda to poniženje čovjeka.” (A. Humo, Moja generacija, str. 34-35.)

Ovim prisjećanjem Humo je izrazio moralni i politički stav građana Mostara. Oni saosjećaju sa stradalnikom, oni se ne slažu s Latasovim ponižavanjem “njihovog” čovjeka, paše (stolačkog kapetana i vezira), uglednika nad kojim se lički Vlah iz obijesti iživljava da bi ga ponizio. Ovdje se politika pokazuje u “ignoranciji” koja ustvari pokazuje da pamti. Otvoreno nepristajanje na turski igrokaz s uglednikom pokazuje odbojnost mostarskih građana prema postupku osmanske vlasti. U tome se naravno prepoznaje i pokazuje duboko neslaganje i drugačija “politička svijest” koja jasno daje na znanje da ne prihvata takav odnos prema domaćim, “našim” ljudima. Ali-pašu i njegovog sina su ubili turski askeri u Banjaluci.

Svijest običnog čovjeka iz svakodnevlja izražava nena Humuša do kraja jasno: “Pričao mi je tvoj djed, a on je tada bio zrio čovjek, da je Ali-paša spasio tursku vlast u našoj Bosni i Hercegovini, i to onda kada se protiv te vlasti digao Bosanac Husein-kapetan Gradaščević iz grada Gradačca. Bio je taj Gradaščević najbogatiji i najviđeniji čovjek u Bosni. Jednog dana sakupio je oko sebe najuglednije age i begove iz svih naših krajeva i dogovorio se s njima da zajedno dignu bunu na Tursku Carevinu.” (str. 35-36.) Gradaščević je bio na čelu pokreta koji je tražio autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva. On se vojnički digao protiv sultana, iskazao gospodarsku bosansku svijest, i svojom borbom na život i smrt obznanio da rob biti neće. Zato on nikada umrijeti neće u svijesti Bosanaca! U svakodnevlju se jasno razaznaje jaz između osmanskih Turaka i domaćih ljudi, “našeg naroda” koji nikada nije prihvatio osvajača, nije naučio njegov jezik, njegove običaje. “Bili smo tuđi jedni drugima iako smo imali istu vjeru”. (str. 37.)

Žene igraju bitnu ulogu u oblikovanju svijesti djece, pa tako treba imati na umu i Huminu majku  i nenu. Humina majka je Munta Taslaman iz Mostara, a nena je Derviša Đikić zvana Humuša. Nikada ne bi smjeli zaboraviti važnost ženskih osoba, ženske racionalnosti i senzibiliteta u percipiranju i prezentiranju svijeta života u kojem se nalazimo na neki način. Ženska senzibilnost oblikuje “prvu sliku” svijeta u dječjoj glavi kao počelo iz kojeg se generiraju sve buduće predstave i interpretacije. Posebno plijeni dubina upita koji postavlja nena Humuša o narodnim pjesmama muslimana i pravoslavaca: “Kakva je to narodna pjesma u kojoj se opjeva krađa ovaca bega Ljubovića?” (A. Humo, Moja generacija, str. 28.) Posebno je epski upečatljiva tragična ljubav Avdinog dede, po kojem je dobio ime, koji je bio pokrenuo trgovinu u Sarajevu i zavolio Maru koji su ubili iz zasjede kad je pošla s njim u Mostar da živi.

Društvena svijesti

Avdo Humo jasno uočava nerazvijenost društvene svijesti ljudi u njegovom vremenu, u Mostaru, ali i u široj regiji. Onemogućavanje razvoja društvene misli u Bosni i Hercegovini vodilo je u zaostalost i dramatično je podsticalo konflikte između narodnih društvenih grupa koje su povijesno predstavljale jedinstvenu formu zajedničkog života. Nacionalni programi prvih susjeda su preko religijskih institucija iskoristili religijsku razliku među ljudima i vremenom ih konfrontirali i pretvorili u suprotstavljene grupe. Prošlom feudalnom poretku odgovarala je religijska svijest koja je dominirala životom društvenih grupa i određivala njihove predstave o svijetu, drugim ljudima i smislu života.

Izlazak iz okvira takve svijesti nije bio lagan proces i čini se da je ta svijest služila za pokretanje “nacionalnih programa” u toku modernizacije Bosne i regiona tokom austrougarske hegemonije. U procesu modernizacije i nadolazećeg kapitalizma “religijska razlika”  je bila iskorištena kao osnova diferenciranja grupa koje će poslužiti “projektima” hegemonije, uvećanja državnog prostora, osvajanja novih resursa, povećanja populacijske mase, kontrole finansijskih tokova i tako redom.

Duboka urezanost religijskih predstava u svijest ljudi stvorila je posebnu atmosferu u društvu i djelatan mentalitet pojedinaca i grupa. Potiskivanje racionalne društvene svijesti,  koja bi proizlazila iz znanosti i istraživačkih dostignuća savremenog doba, dovelo je do reakcionarnih, iracionalnih i dogmatsko-konzervativnih pozicija među ljudima koji su, ustvari, ostali zarobljenici mitova nacionalizma iz 19. i 20. stoljeća, te zloupotrijebljenih motiva iz religijskih sadržaja. Naravno, dogmatsko-birokratske snage komunističkog idejnog svijeta i socijalističko-samoupravnog društva počivale su na kolektivističkoj politici i mentalitetu jednoumlja.

Mogli bi, naravno, uz velike ograde reći da je ovo tačka u prošlosti koja je “osigurala” ratove 1990-ih u Jugoslaviji nad kojom se ponovo nadvio velikosrpski monstrum zla. Nije bilo teško preći iz jednog kolektivizma u drugi – samo je potreban jedan korak i jedna nova riječ. Zato je dobra “slika” u govoru nene Humuše u kojoj se ljude poredi s Mjesecom – jedna strana im je osvjetljena, a druga je u tami!

Humo pokazuje znanje i sposobnost da razumije i analizira društvene pojave i povijesne procese u kojima se te pojave javljaju. Na tom valu analizira fenomen nacije na našim prostorima prateći ga iz ugla marksističko-teorijske osnove. On čak polazi iz vlastitog geografskog ambijenta, Cima kod Mostara gdje njegova porodica ima imanje, i uočava činjenicu da je religija identificirana s “nacijom”, pa tako biti katolik znači biti Hrvat. On pokazuje da iz religijske razlike potiče “nacionalni” identitet, odnosno,  razumljivim jezikom rečeno, razlika između etničkih društvenih grupa. (H. Humo, Moja generacija, str. 220.) To kazuje da religijske institucije rade na konstruiranju društvene diferencije između različitih religijskih grupa, a što će u jednom času povijesti postati etnička razlika, a onda će se od “etničke zone” praviti administrativna granica. Pretenciozni ekspanzionistički nacionalizam je od religijskih grupa napravio “nacije” da bi mogao na tlu Bosne uspostaviti sopstvenu hegemoniju. Po toj zamisli srpska i hrvatska nacija prelaze prostor Srbije i Hrvatske i sudaraju se na teritoriji Bosne koju “nacionaliziraju” i pretvaraju u predmet vlastitog hegemonijskog razgraničavanja tokom cijelog 20. stoljeća.

U okviru jugoslavenske političke prakse sama ideja socijalizma je prilagođena i potčinjena nacionalnim ideologijama srpstva i hrvatstva, pa je moguće razumjeti kako se iz “komunističke paradigme”, koju navodno provodi agrarna i nerazvijena zemlja na jugoistoku Evrope, tako lahko prelazi u nacionalističku ili, tačnije rečeno, etničko-religijsku koja pokazuje na dubinsku dominaciju tribalističkog političkog držanja religijama razdijeljenih kolektiviteta. Ovovrsna konstrukcija “komunizma” potpuno se nadopunjava političkim tribalizmom, demagogijom malograđanskog etnicizma i svešteničkog religijskog nacionalizma kao forme kolektivističke ideologije.

Udar na bosansko biće

U posebnom razumijevanju pravoslavnog stanovništva Bosne i Hercegovine, Humo je uočavao jedan vrlo nesretan proces! Pogubna ideja po bosanskohercegovačke pravoslavce, nacionalnim programom iz Srbije oblikovane u Srbe, jeste ona ideja koja ih nagovara da oni trebaju da se spoje sa Srbijom i da zauvijek ugase u sebi ili definitivno zaborave Bosnu radi mitskog ujedinjenja u “veliku srpsku državu”. Očito je da morbidnost te ideje ne proizlazi iz bosanskog bića nego je suštinski izvanbosanska i antibosanska tvorevina koja se svojom razornom snagom prvo proširuje unutar pravoslavlja-srpstva, a onda postaje agresivno-militarna sila koja udara na Bošnjake u Bosni i regionu. Srbijansko-srpski nacionalizam u Bosni zaokružuje se u pervertiranom odbijanju pridjeva “bosanski” uz etničku oznaku “Srbi”!

Kosovski mit koji podgrijava Crkva Srbije osnova je te pervertirane ideologije o ujedinjenju svekolikog srpstva. Iz njega proizlazi stav o nemogućnosti zajedničkog života muslimana i pravoslavaca, različitih etničkih grupa, posebnih jezičkih zajednica, interesnih grupa i tome slično. To znači bijeg od svijeta i raskid veza s drugim grupama u nikada završenom kosovskom boju! U sklopu te ideje Crkva Srbije pojavljuje se kao ideološko-duhovna potpora uvjerenju da je nemoguć život s muslimanima, kako to kazuje Gorski vijenac nudeći model “istrage poturica” kao jedinu mogućnost svetosavskom mentalitetu. Otuda ide bjesomučno opanjkavanje muslimana da su izdali “pradedovsku veru” i da su oni zapravo “Srblji”, samo što su to zaboravili. Crkva Srbije nikada nije priznavala Vlahe kao stari balkanski narod i sve je učinila da ih asimilira i potčini velikosrpskom principu. To isto je bila namijenila Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima i dijelovima pravoslavnih Albanaca. Iz toga su proizašle najodvratnije laži svetosavskog velikosrpskog hegemonizma o drugim narodima i njihovim povijesnim procesima.

Velikosrpska kvaziznanost ne uspijeva razlikovati bosanske krstjane od pravoslavaca. U tom okviru se pojavljuju mnoga djela u književnosti, kakvo je, naprimjer, Devosilje, ciklus pjesama Jove Jovanovića Zmaj, koji smatra da su muslimani napustili svoje “ikone”, ali da ih još uvijek pamte i čuvaju, pa im se eto trebaju vratiti. To je oko 1900. bila glavna ideja nacionalizirajućeg srpstva da nekako privoli muslimane u Bosni i svrsta ih na svoju stranu da bi zaposjelo Bosnu kao svoj posjed. S tom idejom srpstva nisu se slagali brojni bosanski intelektualci i djelatni političari, kulturni radnici, pisci, trgovci. Iz tog velikosrpskog/svesrpskog izmišljanja naknadno su razvijene najopskurnije historiografske laži u okviru “srpske znanosti” po kojima je Bosna “centralna srpska zemlja” što je ukazivalo na srpski projekt osvajanja i potčinjavanja koji se posebno ekspandirao tokom Balkanskih ratova, Prvo i Drugog svjetskog rata, a svoju definitivnu realizaciju doživio je 1990-ih u vrijeme agresije na internacionalno priznatu Republiku BiH.

Tek na kraju 20. stoljeća velikosrpski projekt je mogao pokrenuti definitivni obračun s Bosnom i iskoristiti tehnološku razvijenost epohe, odnosno koristeći mehanizam i resurse zajedničke jugoslavenske vojske koja je devedesetih pretvorena u “srpsku vojsku”, čime su se stvorili uslovi da Miloševićev režim i država Srbija pokrenu genocidno istrebljenje Bošnjaka, te konačno osvajanje i potčinjavanje Bosne kao “srpske zemlje”. U procesu asimilacije i srbiziranja različitih etničkih grupa srpstvo je slijepo i uporno etiketiralo sve druge kao Srblje, Srbende ili Srbe stvarajući predstavu da su od početka svijeta oni bili u srpstvu. Za nešto takvo, naravno, nije bilo valjanog razloga i sve su argumentacije bile plitke i prevarantske s ciljem da se preko priče o srpstvu od 19. stoljeća dođe do teritorija na kojima bi se uspostavila Srbija!