Sarajlija Srđan Jevđević, vođa kultne američke grupe ‘Kultur Shock‘: Prerano smo otpisali naciste i radikalnu desnicu
Kad je početkom 90-ih u Sarajevu pod granatama režirao antiratni mjuzikl “Kosa”, Srđan Jevđević teško da je mogao slutiti da će u to ratno Sarajevo banuti slavna američka kantautorica Joan Baez i toliko se oduševiti njegovim radom da će ga krajem rata izvući iz opkoljenoga grada i pomoći mu da dođe u SAD i tamo ostvari karijeru koja je šokirala sve koji su ga znali iz Jugoslavije.
Jer Jevđević je osamdesetih u Jugoslaviji bio poznat kao vođa sarajevske pop-grupe “Gino Banana”, čiji je najveći hit bio sladunjavi pjesmuljak “Mače moje čupavo”. A dolaskom u Seattle, prijestolnicu američke underground scene, Jevđević doživljava radikalnu transformaciju (koja se zapravo začela u ratnom Sarajevu) i osniva međunarodni bend “Kultur Shock”, koji čine glazbenici s raznih kontinenata i čiju je glazbu teško opisati, osim da nema nikakve veze s muzikom grupe Gino Banana.
U SKLOPU AKTUALNE EUROPSKE TURNEJE ‘NO NOSTALGIA‘, ‘KULTUR SHOCK‘ U PETAK 14. VELJAČE NASTUPA U SPLITSKOM KLUBU ‘KOCKA‘
S definiranjem glazbe koju izvodi Kultur Shock muče se i okorjeli američki i europski glazbeni kritičari, a jedino se slažu da je ime benda (“Kulturni šok”) dobro pogođeno. Ta unikatna kombinacija žestokog zvuka, furioznog ritma i narodne glazbe Balkana najčešće se krsti kao “gypsy punk”, “gypsy punk-rock”, “gypsy punk-metal” ili “Balkan pušten s lanca”. A ako o tome pitate samog Jevđevića, koji je većinski autor glazbe i stihova na svih 13 albuma, on će samo prezirno reći: “Jebe se meni za žanrove.”
Kako bilo, u underground krugovima Seattlea – a potom, kroz godine, i čitave Sjeverne Amerike, Europe i Istočne Azije – ova transžanrovska grupa i njen neobični, karizmatični pjevač stekli su kultni status, kao glazbeni prvoborci suvremenog anarhizma.
U sklopu aktualne europske turneje “No Nostalgia”, Jevđević će sa svojim bendom u petak 14. veljače nastupiti u splitskom klubu “Kocka”. S njim smo razgovarali u kratkoj stanci između koncerata u Solunu i Skoplju.
Aludirajući na radikalnu glazbenu i fizičku transformaciju koju ste doživjeli nakon rata u Sarajevu i odlaska u SAD, jedan vaš obožavatelj je o vama rekao: “Nekad je pjevao ‘Mače moje’, a sada jede mačiće za doručak”. Imate li komentar?
– Jedan moj prijatelj je rekao da, kada sagleda sve što se desilo ranije i što je ispalo od mene, ispada da sam ja ustvari svih prevario s tom pjesmom i da sam zapravo mislio reći: “Mače moje čupa vo.” Kontate?
Ne kontam.
– Ama, vo maltretira mače i čereči ga rukama. Vo, domaće govedo.
‘BOŽE, PITAJU LI ONE RATNE KRIMINALCE U HAAGU ZA NJIHOVA NEDJELA OVAKO ČESTO KOLIKO MENE ZA ‘MAČE MOJE ČUPAVO’!‘
Aha, hoćete reći vol?
– Da, vo. To sam i rekao. A što se tiče usporedbe moga prijašnjega života i ovoga u kojem sada živim, malo je to kompleksnije od jedne pjesme i analiziranja jednog čitavog života kroz nešto što si uradio u jednom momentu. Često pomislim: “Bože, pitaju li one ratne kriminalce u Haagu za njihova nedjela ovako često koliko mene za ‘Mače moje čupavo’.”
Ljudi, a pogotovo ljudi kod nas na Balkanu, vrlo su brzi u formiranju svoga mišljenja o svemu i svačemu, a pogotovo o nečijoj ličnosti. Definiraju te i projektiraju sudbinu na osnovu njihove definicije. A onda, ako se to što su prorekli ne desi, čudom se ne mogu načuditi kako to da su se intelektualni giganti poput njih mogli prevariti.
Dugo niste svirali u Splitu. Što spremate splitskoj publici?
– Baš se radujem, ne mogu vam reći koliko mi je drago. Kao i uvijek, svirat ćemo svaku pjesmu kao da nam je zadnja, ali svirat ćemo i barem dvije-tri nove pjesme. Mi smo od početka, otkako smo nastali prije 27 godina, rekli da je samo kreiranje novih umjetničkih djela razlog za opravdano postojanje jednog projekta kao što je naš. Zato nam se ova turneja i zove “No Nostalgija”. Nemam ništa protiv svojih prijatelja koji sviraju i predstavljaju svoj stari materijal, ali mi idemo dalje.
Naš singl za izdavačku kuću “Alternative Tentacles”, s dvije stare pjesme – kako reče Jello Biafra, “samo kao upoznavanje s punk-rock scenom” – izašao je prije tri dana. Na njemu su pjesme “Country Mohammed” i “King”, a naš novi singl s pjesmama “Snijeg” i “Tomorrow is a Better Day” istovremeno je izašao samo kao audio materijal. “Snijeg” je naš doprinos pravilnoj borbi za ljudska prava i LGBTQ zajednice na našim prostorima.
Samo da pojasnimo: “Snijeg” izvodite na bosanskom, a “Tomorrow” na engleskom jeziku?
– Da. Inače pjevam na više jezika, kako zatreba.
Turneju ste počeli 3. travnja u Solunu, a završavate 1. svibnja u Rimu. U ta četiri tjedna imate 22 koncerta u 11 zemalja. Budući da su vaši koncerti fizički dosta zahtjevni, a niste baš u cvijetu mladosti, jeste li prošli visinske pripreme uoči turneje?
– Evo sada se nalazim u Solunu, u hotelskoj sobi. Kad koncert počne, ja zaboravim koliko mi je godina, tako da mislim da se nisam ni u stanju kontrolirati, ali eto sretan sam pa se nisam toliko puta povrijedio koliko bi se to očekivalo kad to netko gleda iz publike. Što se tiče priprema, još uvijek uspijevam uraditi od 32 do 96 sklekova dnevno, mada sve češće 32, ha-ha.
Zašto baš 32, a ne 30 ili neku drugu okruglu brojku?
– Zato što mi je to idealna dužina od osam taktova u kojoj mogu otpjevati solo bilo koje pjesme, a ne moram da brojim i tako mi brže prođe. Kad stignem, još uvijek igram košarku i mogu vam reći da uspijem to raditi dva sata neprestano. Leđa su najveći problem. Tu se osjeti starenje. A hvala vam ovo za “cvijet mladosti”, što se mene tiče, ja se osjećam kao da mi je još uvijek devet godina. Bar u glavi.
‘SPECIJALNO ZA NASTUP U SARAJEVU NA DAN OSLOBOĐENJA 6. APRILA NAPRAVIO SAM MAJICU S VALTEROM‘
U rodnom Sarajevu svirali ste 6. travnja, baš na Dan oslobođenja Sarajeva. Je li to slučajno ispalo, ili…?
– Naravno da nije slučajno ispalo. Da bi postigli da na taj datum sviram u Sarajevu, i to u Skenderiji – mjestu na kojem sam počeo – moja braća i sestre iz benda ovaj put za mene su uradili najluđi detour. U srijedu navečer svirali smo u Sofiji, onda se vozili čitavu noć u Sarajevo, gdje smo svirali u četvrtak navečer, a onda Niš, pa Beograd. Eto. Pa vi sad meni recite jesam li ja u cvijetu mladosti, a još važnije je pitanje koliko ljubavi ima između nas u bendu da ti tako nešto ljudi omoguće. Za tu priliku sam specijalno napravio majicu s Valterom.
Dolazite na europsku turneju usred velikog europskog rata u Ukrajini, koji prijeti prerastanjem u svjetski sukob. Kako vidite taj rat?
– Pretpostavljate već da rat za mene ima malo drugačiji značaj, te da moj PTSP radi s flashback metodama svakoga dana. Reći ću vam ono što sam svima rekao, što svima govorim, obraćajući se ludom kriminalcu: prestani pucati, kretenu! Ovo je sve jedan deja vu. Ljudi ginu. Onako. Što se dešava u mentalnom sklopu osobe koja odluči početi akciju koja će ubiti tisuće i tisuće. Znate vi što ja mislim. Mislim da ne trebam više objašnjavati.
Vi zapravo već 20 godina u intervjuima upozoravate da će doći Treći svjetski rat. Kad ste mi to prvi put rekli, gledao sam vas malo čudno, ali sad ispada da ste možda bili zloguki prorok. Otkud vam te katastrofične vizije u vrijeme kad još nitko nije ni sanjao da se ovako nešto može dogoditi: je li to sarajevski PTSP ili što?
– Da, mene je prosto strah napisati pjesmu sada. Evo neki dan izdamo pjesmu “Snijeg” i snijeg počne padati u Sarajevu isto jutro. A proljeće je. Pjesmu “Build a wall” (“Izgradite zid”) napravili smo 2008. godine. Osam godina kasnije ludi Trump gradi zid prema Meksiku.
‘Ja smatram, obrnuto od religijskog učenja, da se ljudi rađaju dobri i pošteni, a onda okolnosti preuzmu, tako da nekad uspije a nekad ne uspije da im se otrgnemo i ostanemo čisti kakvi smo se rodili‘
Jeste li mislili da bi moglo početi baš u Ukrajini?
– Ne, za Ukrajinu nisam ništa prorekao niti sam mislio da će ovako krenuti. Međutim, jesam uvijek govorio da smo prerano otpisali naciste i radikalnu desnicu, za koju je netko pametno rekao da daje veoma jednostavne odgovore na veoma komplicirana pitanja, a uvijek im je za sve kriv netko drugi. To je jedna perfidna, ali vrlo sofisticirana taktika koja je prijemljiva i lako ju je prihvatiti. Često sam ljubomoran na jednostavnost kojom naš neprijatelj dolazi do svojih sljedbenika. Još uvijek njih nije puno, definitivno mnogo manje od normalnih ljudi, ali recimo ako ih je negdje 15-20 posto, to je i previše jer ostali nisu složni, bar ne u izboru da se antidemokratskim snagama onemogući pristup vlasti. Jednostavno, od 100 ljudi u grupi, ako 15 do 20 njih imaju oružje i znaju kako ga upotrijebiti, nije teško pretpostaviti tko će na kraju izaći kao pobjednik. Ovo su zastrašujuće statistike.
‘PUTIN JE DESNIČAR I NA OVOM SVIJETU SU ONI U ZALETU. PROŠIRI LI SE BOLEST, JA ZA MOGA ŽIVOTA MOŽDA VIŠE NEĆU VIDJETI DEMOKRACIJU‘
Strahujete li za budućnost demokracije?
– Putin je desničar i na ovom svijetu su oni u zaletu. Proširi li se bolest, ja za moga života možda više neću vidjeti demokraciju. Demokracija se uništava ne samo puškama, nego sad u ovom momentu lažima u javnosti. Laži u politici, kako 60-ih godina reče Hannah Arendt, nemaju za cilj da se u njih povjeruje, nego da se istina kao takva uništi tako da više nitko ne zna što je istina, a što je laž. U takvom društvu apsolutizam prirodno dolazi na vlast.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju ste prije više od 10 godina izjavili: “Žao mi je što će biti rata, a moje vojske neće biti.” Koja bi to bila vaša vojska?
– Pa ako krene ovaj put, bit će i moje vojske. To je ona koja se bori za slobodu mišljenja i održavanje vladavine kakve-takve većine. Demokracija nije perfektna, ali između fašizma i demokracije izbor je jasan.
Već ste skoro 30 godina u SAD-u. Jeste li postali Amerikanac?
– Ma što vam pada na pamet, ja sam Sarajlija po svemu. Možeš ti mahalca izvaditi iz mahale, ali nikada mahalu iz njega. Sarajevo je moje, ja sam Sarajevo, ali moji su i Split i Zagreb i Beograd i Skoplje i Ljubljana, pa i Prizren, tamo smo svirali prije par godina. Naravno, sve ove godine moja je familija, žena i sin, na sjeverozapadu Sjevernoameričkog kontinenta, tako da osjećam određenu lokalnu pripadnost i ljubav prema Pacifiku. I to je moj dom.
Kako bilo, moj život je u avionu između sredine svijeta – gdje je nekada Rimsko carstvo podijeljeno na Istočno i Zapadno – i kraja zapada, gdje je zapadno od mene Daleki istok, a istočno od mene, iza mojih leđa, jest Zapad. A ja letim nadajući se da ću, ako budem dovoljno brz, moći biti u isto vrijeme na dva mjesta.
Nakon mučkog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda u svibnju 2020., širom SAD-a izbili su veliki protesti koji su doveli do uspona BLM pokreta. Kakva je danas situacija, jesu li se rasne tenzije u SAD-u primirile?
– Situacija je malo kompliciranija nego što se to čini. Naime, nije samo u pitanju jedno ubojstvo ili izolirani događaj, u pitanju je trend i tendencija bijele, uskoro manjine – predviđa se da će u idućem desetljeću bijeli ljudi zapadnog porijekla biti manjina u SAD-u – da svaki put kada Afroamerikanci u bilo kojem smislu, politički ili kulturno, dožive neku ekspanziju, otpor se diže na razinu nacizma. Tada se pribjegava parolama tipa “Spasimo našu zemlju”, “Spasimo našu kulturu”, “Ne trebaju nikome neka specijalna prava”, pri čemu su “specijalna prava” sinonim za ljudska prava kada su u pitanju historijski obespravljene grupacije kao što su rasne manjine i LGBTQ.
Nakon oslobođenja afroameričke populacije od ropstva došlo je do formiranja terorističke skupine KKK – sjetimo se 60-ih i pokreta za ljudska prava Martina Luthera Kinga, te tadašnjeg povampirenja nacista – a danas je to u nekom smislu osveta za osam godina Baracka Obame. U sve i jednom od ovih slučajeva pribjegava se fizičkom nasilju – kao npr. kod nas protiv LGBTQ zajednice – u ime Boga, religije, tradicije, svega na ovom svijetu, samo ne ravnopravnosti, pravde i ljubavi.
Kod nas na Balkanu je ta nacistička logika u rukavicama. To je ono: “Da ti ja nešto iskreno kažem šta ja mislim o tome.” Moj odgovor je ovaj: nemoj mi ništa govoriti, ne zanima me što ti misliš o tome, nije tvoja stvar i tvoje mišljenje mjerodavno u ostvarenju nečije tuđe osobne slobode.
Kad vidimo što se sve događalo oko prošlih izbora u SAD-u, uključujući napad Trumpovih pristaša na Kapitol, ima li opasnosti od građanskog rata u Americi?
– Ima. Danas, u post-Trump periodu, postoje mladi nacisti unutar Republikanske stranke koji otvoreno pozivaju na fizičko obračunavanje s neistomišljenicima. Stari konzervativci tužno stoje uz njih i gledaju, jer se boje da će izgubiti tu glasnu “white supremacist” manjinu na svojim predizbornim kampanjama. Prava predratna atmosfera.
Ukoliko se to desi i ljudi se podijele, vidjet ćemo je li stvarna snaga Amerike u pravnoj državi. Ako do toga dođe, više me strah za čitav svijet nego za Ameriku, da vam pravo kažem. Jer onda će to biti dozvola svima koji imaju oružje, a to su oni na desnoj strani, da jednostavno uvedu diktaturu na planetu Zemlji po svojim moralnim osnovama i kodeksu, što je u principu već prikazano u mnogim filmovima i serijama kao što su “Sluškinjine priče”.
Da se vratimo na BLM proteste. Tada su u vašem Seattleu ljevičarski aktivisti zauzeli središte grada, postavili barikade s naoružanim anarhistima i proglasili “Autonomnu zonu”, okupiravši i policijsku stanicu. Jeste li bili tada u Seattleu, kako je to izgledalo?
– Da, bio sam. To je isprva izgledalo prelijepo romantičarski. Kao sve ono što smo u životu htjeli, ali smo mislili da se nije ostvarilo zbog zaostale razvojne razine svijeta, ili zato što svijetu trebaju sila i vlast da spriječi ponašanje koje bi ugrozilo druge.
‘U SEATTLEU SE PREVIŠE DOBRO ŽIVI DA BI SE SAD IZ NEKIH LUDIH NACIONALISTIČKIH RAZLOGA IŠLO NAZAD. NIJE TO POGODNO TLO ZA FAŠIZAM‘
A kako je kasnije izgledalo? New York Times je pisao da se u Seatlleu “dogodio eksperiment u životu bez policije”. Kako iz ove perspektive vidite rezultate tog eksperimenta?
– Pokazalo se da je ipak moguć anarhistički san, gdje jedna strana ne može govoriti drugoj što da radi i kako da se ponaša, i gdje na vlasti nisu autoriteti nego slobodna volja građana. Ali isto tako se pokazalo da je takav milje bio pogodno tlo za dvije druge grupacije: pojavili su se zlonamjerni desničari koji su ugrožavali mirne aktiviste, kao i kriminalci. Naravno, krivnja je pala na mirne građane i ljude koji su samo htjeli živjeti bez autoriteta. Ovaj koncept u EU nije stran, zove se “squatting”. Evidentno je da su Balkan i Amerika – ne po svijesti ljudi, nego politički – ispod te razvojne razine.
NYT je tada pisao i da se prosvjedi u Seatlleu razlikuju od drugih američkih prosvjeda, jer se ostali prosvjednici fokusiraju na probleme policijskog nasilja i rasizma, dok aktivisti u Seattleu “ciljaju korporativnu Ameriku zbog njene uloge u socijalnoj nejednakosti”. Otkud baš u Seattleu takvi protesti?
– Američki sjeverozapad je veoma karakterističan. Amerika čak i ne zna pripada li taj dio legitimno i moralno Sjedinjenim Američkim Državama ili Kanadi, niti je zanima. To bi bilo veoma teško prihvatiti i živjeti s time da američki sjeverozapad nema sve ono što ima i da nije fiskalno neovisan o svima ostalima. Recimo, kad bi se sada Oregon i Washington odcijepili, ne bi imali nikakvih problema da financijski opstanu.
Štoviše, standard bi bio neuporedivo bolji od prosjeka SAD-a. Postojanje korporacija naklonjenih svojim radnicima i stanovništvu koje živi oko njih – naravno, više-manje prvenstveno okrenutih svojim interesima, ali generalno mnogo više integrativno stanovništvu i njihovim radnicima nego ostatak svijeta – kao što su Microsoft, Boeing, Amazon, Google, Starbucks, Expedia i mnogi drugi, omogućava takvo razmišljanje i slobodu uma više nego u ostalom kapitalističkom svijetu.
A kad bi se kojim slučajem kompletna Zapadna obala odvojila, zajedno s Kalifornijom, kažu da bi ta država od Vancouvera do Meksika, takozvana Kaskadija, bila treća ekonomija trenutno u svijetu, s velikim šansama da vrlo brzo postane prva.
– Svojedobno ste izjavili da živite u Seattleu zato što je to “najljeviji grad na svijetu”? Možete li reći još nešto o tome kako ostatak SAD-a gleda na Seattle?
– Sa zavišću i strahom, upravo zbog razloga koje sam nabrojio. Na primjer, sportski timovi kao što su Seattle Seahawks vrlo su omraženi u srednjoj i istočnoj Americi, jer su im vlasnici nezavisni i imaju druge vrijednosti nego vlasnici ostalih timova. Samim time ne moraju se dodvoravati prosječnom stanovništvu umjetnim patriotizmom, kao što se desničarski centar američkog Kongresa dodvorava fašistima. U SAD-u se to najviše vidi na tome tko ima hrabrosti da podrži pokret Black Lives Matter.
Seattleom već 50 godina vladaju demokrati, ali kolike su šanse da u budućnosti pobijede republikanci?
– Ne vjerujem da postoje ikakve šanse. Previše se ovdje dobro živi i previše ima ljudskih sloboda, legaliziranja svega i socijalne medicine da bi se sad iz nekih ludih nacionalističkih razloga išlo nazad. Nije to pogodno tlo za fašizam.
Recimo da se ipak dogodi. Što biste napravili u tom slučaju?
– Ja sam se već našao u takvoj situaciji jednom u životu i odabrao sam da ostanem u Sarajevu, umjesto da bježim. Tokom svog života dosta sam vjeran svome mjestu pod suncem. Ja nikada nisam otišao iz Sarajeva, već samo po prirodi svoga posla moram biti na više mjesta u isto vrijeme, tako da ne vjerujem da bih otišao iz Seattlea. Definitivno ne bih pobjegao pred agresorom. U mirna vremena to je totalno nešto drugo. Nemam patriotizma u sebi ni miligrama, ali imam lojalnost prema okolini u kojoj živim u teška vremena.
Koliko ideje demokratskog socijalizma, koje utjelovljuje senator Bernie Sanders, imaju utjecaja na američku omladinu?
– Imaju, definitivno imaju. Vrlo sam pozitivno iznenađen koliko mladih ljudi tako razmišlja. Kao pragmatičar – što ustvari nisam, ali ima taj moj pragmatičarski demon koji mi stoji iza leđa i stalno govori da je u konačnici on najvažniji – mislim da je jedina opasnost u tome svemu što ovu socijalističku ideologiju, zahvaljujući vjekovnoj indoktrinaciji, s desne strane identificiraju kao nešto strašno. Desnica to koristi da bi prepadala biračko tijelu na centru, a njih je najviše.
Možete li svoju životnu filozofiju sažeti u jednu rečenicu?
– Moja životna filozofija jeste pomirenje naša dva naroda, sarajevskog i dalmatinskog, jednim jednostavnim dogovorom da mi više nikada nećemo more zvati “voda”, a vi nećete pitu sa sirom zvati “burek”.
Jedan komentar