Kliker.info

Među najutjecajnije umjetnike savremene svjetske likovne scene, Slobodan Braco Dimitrijević svrstan je još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sin je čuvenog slikara i intelektualca Voje Dimitrijevića, prvu izložbu imao je sa nepunih deset godina, a Hajrudin Šiba Krvavac je o njemu – kao čudu od djeteta – snimio film.

Deceniju kasnije je ciklusom Slučajni prolaznik zatekao svijet izvodeći umjetnost na ulice i uključujući obične ljude, sličajne prolaznike u čin stvaranja. Upravo ga je postavljanje velikih formata fotografskih portreta nepoznatih ljudi lansiralo u sami vrh tadašnje avangardne umjetničke scene.

U karijeri dužoj od pet decenija ostvario je više od 160 izložbi širom svijeta, ne postoji značajnija muzejsko-galerijska ustanova u kojoj nije izlagao, a njegova djela se čuvaju u više od 80 javnih kolekcija, među kojima su Guggenheim Museum, Museum of Modern Art New York, Musée Georges Pompidou Paris, Tate Modern London, Nationalgalerie im Hamburger Bahnhof Berlin, Museum Ludwig Wien i Köln.

Kao pionir internacionalne konceptualne umjetnosti snažno je utjecao na dvije značajne tendencije u umjetničkim diskursu današnjice – kritičke prakse u javnom prostoru i intervencije u muzejskim kolekcijama.

Za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti kao prostora humanističkog djelovanja i utemeljenju konceptualne umjetnosti kao najznačajnijeg pravca u umjetnosti druge polovine 20. stoljeća Univerzitet u Sarajevo mu je ove sedmice dodijelio počasni doktorat. Tim povodom Braco Dimitrijević za Al Jazeeru govori o svom radu, umjetničkim počecima i umjetnosti danas.

• Univerzitet u Sarajevu dodijelio Vam je počasni doktorat za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti kao prostora humanističkog djelovanja i utemeljenju konceptualne umjetnosti kao najznačajnijeg pravca u umjetnosti druge polovine 20. stoljeća. Kako se osjećate i šta Vam konkretno ovo priznanje predstavlja?

– Prema nagradama sam nekako manje emotivan nego za ovo što je vezano za Sarajevo i univerzitet. Kad spomenete Sarajevo, onda ide prvih dvadeset godina mog života, tako da prave se razne vrste rezimea, razne vrste sličica izlaze u prvi plan… Veoma sam emotivan, a posebno mi je drago što se to dogodilo 6. aprila, na datum koji ima veliku simboliku u mom odrastanju.

• Jedan ste od najuspješnijih savremenih umjetnika na svijetu, ne postoji značajnija muzejsko-galerijska ustanova u kojoj niste izlagali, a sve je počelo još u ranom djetinjstvu. Koliko je to što ste rođeni i odrasli u umjetničkoj porodici utjecalo na to da umjetnost bude Vaše životno opredjeljenje?

– Što se talenta tiče, Bog nije davao onima koji su stajali u redu, već onome koga je on hirovito izabrao. A tehnički, to što sam rastao u kući umjetnika je pomoglo da tako rano imam tu izložbu, sa devet i po godina. To je donosilo određene prednosti i određene nedostatke.

Rasti uz velikog oca, ako ste imalo svjesni, donosi stalno preispitivanje o vašoj ulozi, talentu, zaslugama, tako da je taj utjecaj zaista dvostruk, ima i prednosti i mane.

• Jeste li ikada pomislili da biste se mogli baviti nečim drugim?

– Ja sam se aktivno bavio skijanjem, imao sam neka nacionalna i međunarodna takmičenja, i tu čovjek vidi vlastite sposobnosti koje zapravo nemaju veze sa miljeom u kojem je odrastao.

Uvijek sam znao da ću se baviti nekim eksperimentom, a kasnije se ispostavilo da je to umjetnički eksperiment.

• Dug put ste prošli kao umjetnik – od mladog umjetnika koji formira konceptualnu umjetnost do afirmisanog umjetnika svjetskog glasa. Kako je izgledao taj umjetnički put i koliko se on razlikuje od puteva mladih umjetnika danas?

– Danas vladaju neki sasvim drugi kriteriji, vremena su jako obeshrabrujuća. U vremenu u kojem sam ja počinjao originalnost je bila bitan faktor i ljudi su bili u tom poslu bili su tu jer su voljeli umjetnost, jer su imali određeni talenat da umjetnost oslušukuju, primaju, skupljaju ili da je izlažu ako su bili dovoljno daroviti kustosi.

Međutim, danas su se u umjetnost upetljali neki ljudi koji su tu čisto iz špekulativnih razloga. Recimo, ja se sjećam da mi je bilo vrlo interesantno kad se na mojoj izložbi u Pekingu prije petanestak godina pojavio par Guerlain, koji je vezan za industriju luksuznih parfema i kozmetike. Meni se to učinilo simpatično jer sam mislio da su oni došli da istražuju novu kinesku umjetnost. Međutim, nedavno sam pročitao da su oni kupili 400 hektara zemlje na kojoj uzgajaju orhideje od kojih će praviti kozmetičke proizvode. Dakle, i ti ljudi koji su na prvi pogled izgledali zainteresirani za umjetnost su se našli u umjetničkom kontekstu zbog nečeg trećeg.

Ili recimo, ja znam ljude koji su kupovali umjetnost, moju ili mojih kolega, da bi mogli da se druže umjetnicima, da bi ih ugostili i da bi provodili noći u diskusijama o umjetnosti… Međutim, nedavno sam sreo dvojicu ljudi koji su imali nekoliko mojih radova, upoznali smo se na jednom otvaranju u Parizu, i kad smo se malo udaljili od posjetilaca, oni su rekli čovjeku koji nas je upoznao da je vrlo interesantno razgovarati s umjetnicima. Tu sam vidio da sam ja prvi savremeni umjetnik kojeg su oni sreli, bez obzira na to što su imali više mojih radova. Dakle, porivi današnjih učesnika u umjetnosti da budu u tom miljeu su sasvim drugačiji od onih kakvi su bili prije 30 ili 50 godina.

• Šta biste poručili mladim umjetnicima koji su danas na početku svoje karijere?

– Savjetovao bih da da se okupe u što većem broju, da kreiraju neki novi pokret i pokušaju što više utjecati na svoju sredinu, i kulturno i poltički.

• Početak je aprila, ovih dana je sve u znaku sjećanja na početak opsade Sarajeva. Kako ste Vi doživjeli rat u Bosni i Hercegovini, da li je i na koji način utjecao na Vaše stvaralaštvo?

– Meni je to najgori period u životu. Bio sam na 3000 kilometara odavde, već sam dvadesetak godina živio vani, međutim tek sam u tim trenucima, gledajući užasne snimke po svjetskim televizijama, vidio kolika je moja vezanost bila za Sarajevo.

Na svu sreću, za mene 6. april ima neke druge konotacije, a to je dan pobjede nad fašizmom, jedan veliki dan vezan za našu civilizaciju i naš grad.

• Kao jedan od razloga odlaska iz Sarajeva navodili ste ‘dežurne genije’, one koji su stručni za sve. Ekspanzijom društvenih mreža, kao da su dobili svojih ‘pet minuta’. Kako to komentirate?

– I dalje se užasavam dežurnih genija i tih konvencija malih sredina. Uvijek kažem da je lako biti veliki pisac u zemlji nepismenih, vi trebate biti veliki pisac u zemlji u kojoj su svi dobro načitani. Ima još jedna misao koja se nadovezuje na to, a to je da se bogatstvo jedne zemlje veže za količinu nepotrebnog znanja, sve što se u ovom problematičnom svijetu neoliberazlizma danas naziva nepotrebno znanje, odnosno. Mnoge se stvari rađaju iz upravo takvih stvari.

• Možemo li se osvrnuti na ciklus ‘Slučajnih prolaznika’ kojim je sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeo Vaš konceptualni umjetnički angažman i koji Vas je lansirao u vrh tadašnje avangardne umjetničke scene. Odakle uopće ideja za taj rad? I koliko je na tu usredotočenost na slučajne prolaznike, takoreći obične ljude, utjecalo to što ste zapravo kroz svoje odrastanje imali priliku družiti se sa nobelovcima i ljudima koji su obilježili historiju umjetnosti 20. stoljeća?

– Kad je rektor nabrajao počasne doktore sarajevskog univerziteta, ja sam znao više od polovine njih jer su bili kućni prijatelji, odnosno prijatelji mog oca i moje majke. Recimo, tu su nabrojani nobelovci Vladimir Prelog i Ivo Andrić koje sam sticajem okolnosti poznavao od rođenja, naravno i Meša Selimović koji je bio jedan od bližih prijatelja mog oca.

Nedavno mi je Danis Tanović poklonio pozivnicu za izložbu mog oca iz ranih šezdesetih koju je otvorio upravo Meša Selimović. Moja veza sa tim ljudima je bila primarna, oni su za mene bili samo obični interesantni ljudi koji su imali najveća svjetska priznanja i priznanja za svoje talente.

Sjećam se da mi je, kad sam imao svoju prvu novu izložbu 1969. godine, otac javio da je Meša Selimović u tadašnjem kulturnom listu Telegram pročitao prikaz i da ga je nazvao i da su komentirali to kao nešto novo i za mene pohvalno. Meni je to bila jedna vrsta podstreka da radim, jer sam vidio da su i ljudi koji imaju tako velike opuse iza sebe pokazali interes za to što rade i mlađi ljudi.

• Hoće li Sarajevo u skoroj budućnosti imati priliku vidjeti Vašu izložbu?

– Teško. Moje izložbe su se dešavale u muzejima na više hiljada kvadratnih metara, a mi nažalost nemamo takve prostore koji bi pogodovali kreativnom trenutku koji odgovara mojim instalacijama koje su zahtjevne vis a vis prostora i tih velikih volumena.

• U osmoj ste deceniji, no i dalje uveliko radite i stvarate. Razmišljate li nekad o penziji ili ona nije rezervisana za umjetnike?

– U Parizu se održavaje velike demonstracije, ljudi se bore da im se penzioni staž ne produži sa 62 na 64 godine, jer žele imati još nešto od života nakon što odu u penziju. Meni te godine koje se navode na tim protestima i koje im se osporavaju djeluju potpuno neka apstrakcija, jer ljudi kreativnh domena zapravo nikad ne odu u penziju.

Elma Ljubčić (AJB)