Faruk Kajtaz : Da li je, nakon Dodikovog, došlo vrijeme i za američki „Endgame“?
Sve ono što se događa zadnjih dana u odnosima Dodika i SAD je svojevrsni „Endgame“ (kraj igre op.aut.). Barem, što se tiče Dodika, koji je istresao sve što je mislio da treba i pored činjenice da su SAD (pre)dugo „očijukale“ sa njim.
Na kraju krajeva, Dodik je pravo „američko dijete“, koje se nakon što je stalo na noge i osamostalilo okrenulo protiv vlastitih političkih stvoritelja, bez čijih tenkova i diplomatije nikada ne bi ni došlo na vlast!
Da nije bilo tadašanje otvorene podrške Amerikanaca Dodik bi vjerovatno i dalje glumio nekakvog ljevičara na marginama političke scene u RS i BiH. Sa par delegata u skupštinskim klupama…
Amerikanci su mu vjerovali, ali nisu znali (ili nisu htjeli znati!) da je Dodik samo vješta zamjena za izanđalu i kompromitiranu politiku SDS-a. Sve te ratne zločine i genocid. Etnička čišćenja i ratna razaranja bez presedana…opsadu Sarajeva.
„Ukrajinu“ prije Ukrajine…
Dodik se tada činio kao „dobra alternativa“, a tako je i zvučao. Danas, gotovo nestvarno, zvuče Dodikove izjave od prije skoro 20 godina, kada je pozivao na suživot, jačanje BiH i procesuiranje ratnih zločina.
Jednom bilo…u entitetu zvanom RS.
Ono što Amerikanci, vođeni svojom pragmom nisu vidjeli ili im se, u njima poznatoj brzini da „završe stvari, nije uklapalo u „poželjni model“ je da je Dodik bio strateška i dobro odigrana „zamjena igrača“. Novi „lik“ na političkoj sceni, koji je nastupa bez preteškog bremena ratnih zločina.
„Nacrtan“ po željama da zadovolji tek minimalne uslove Zapada, „dok Moskva i Beograd ne ojačaju“.
Njegova kasnija transformacija u „najvećeg Srbina“ i rusofila na Balkanu, nije tek puka politička činjenica, već sasvim opipljiv dokaz kako je Dodik bio pažljivo „uplaniran“ da zamjeni Karadžića i da, u suštini, nastavi provoditi istu politiku. Da prođe vrijeme i zaborave se „neke stvari“.
Da se slegne prašina.
Onima, koji malo bolje poznaju prilike u BiH od prvog trenutka je bilo jasno da u toj Dodikovoj političkoj bajci nešto debelo ne štima. Ali, diplomatski kameni točak se okrenuo i američka kuglica se zaustavila na Dodikovom imenu i tu više nije bilo mogućnosti da se nešto ozbiljno mijenja. Obećao je. Oni su mu povjerovali i pogurali ga.
Vrlo brzo, a posebno nakon katastrofalnog poteza Sarajeva da odbije američki „aprilski paket“!? Dodik je pokazao svoje pravo lice.
Nije žurio…polako je skidao veo po veo svoje navodne građanske vanjštine ispod koje se…prvo…jedva primjetno, a kasnije sasvim izvjesno počelo ukazivati ono isto lice politike, koja je i dovela do rata u BiH i koja je, da se ne lažemo, zapravo – suštinski nagrađana. Ako ništa „vlastitim“ entitetom!? uz blagoslov Washingtona i zahtjeve iz Moskve.
Nagrađena više puta i bez obzira na stalna dociranja o agresiji NATO-a i „otimanju Kosova“. Zbog čega. Zbog ratova, koji se „nisu dogodili“ ili baš upravo zbog njih?
I tako, kada se političko dijete osamostalilo, a na Zapadu se povjerovalo da su na Balkanu glavne stvari završene (Pax Americana!), te da sada treba samo „fino podešavanje“, Dodik je uz pomoć Beograda i Moskve upalio svoju „mašinu“, koja uredno brunda do danas.
Zapad mu je i dalje vjerovao! Pa čak i kada je postalo posve jasno da Dodik oštro (za)okreće prema Moskvi. Washington je, pokazaće se, vrlo naivno vjerovao da se i sa takvom politikom može napraviti neki deal.
I trajalo je to neko vrijeme…sve dok Dodik nije toliko „zaribao“ da se očigledna istina više nije mogla skrivati. Udario je po ugledu na Putina na građansko društvo i novinare…odlikovao ruskog predsjednika i prekinuo sve odnose sa Amerikancima! Napravio „malu Rusiju“ na Balkanu!
Tek tada je Washington „sabrao dva i dva“ i konačno u istu rečenicu stavio Dodika i Putina! Doduše na Twitteru…
Jasno ih povezao, iako je odavno sve već bilo kristalno jasno. Ali takva je diplomatija. Igra se igra, dok joj – iz nekog razloga ne dođe kraj. Sve vrste okolnih sgtrategija su sada postale nevažne i najvažnije je pitanje kako će se Amerikanci postaviti prema Dodiku, nakon nekoliko njegovih grubih startova?
Svako oklijevanje, Dodik će naravno protumačiti kao slabost, te će sigurno još jače upaliti svoju „rusku mašinu“. Još dublje gurnuti prst u oko Zapada.
Nema Dodik više nikakvog izbora. „Prekucao“ je igricu. Endgame!
Na kraju krajeva ovo je test i za najmoćniju svjetsku silu, koja je znala polomiti i puno jače igrače od Dodika. Pitanje je samo ima li za tako nešto pravog interesa ili Dodik i dalje (uspješno) igra na kartu regionalnog paketa, svjestan da Zapad želi baš takvo rješenje. Koga nema bez Dodika i njegove uloge.
Ili barem on tako misli…
I to ne zato jer je nešto posebno jak, već zato jer ga „stoje“ Moskva i Beograd! Kao svojevrseni zalog vječne krize, ne samo u BiH, već i na Balkanu. Sve dok ne stigne vrijeme za nove realnosti pod pritiskom rata na istoku Evrope i mogućih promjena u vladajućim strukturama na Zapadu.
Dakle: Da li je, nakon Dodikovog, došlo vrijeme i za američki „Endgame“?
Komentari