Kliker.info

Snežana Čongradin je nagrađivana novinarka i kolumnistkinja dnevnog lista Danas u Beogradu. Ona je britko pero u državi u kojoj vlada neprestani lov na neistomišljenike, nezavisne intelektualce, novinare, umjetnike i aktiviste, te je zbog svojih napisa i izjava pod konstantnom artiljerijskom paljbom mržnje i nasilja. Može se slobodno reći da je takvo varvarsko ponašanje normalizovano prema onima koji ne spadaju pod svesrpsku nacionalnu liniju. Na pitanje kakve su posljedice takvog stanja, ona za Slobodnu Bosnu kaže kratko i jasno, a to je “izolacija i depresija”. “Možda čak i izostrešnija misao. Hrabrost. Čini mi se, sad kad o tome mislim, sve kako jeste, dobro je. Samo da ne boli mnogo, jer to umije da boli – kad boli”, rekla je ona.

U Vašim kolumnama se može osjetiti dosta empatije koje gajite prema žrtvama kako ratnozločinačke prošlosti, tako i prema žrtvama postkonfliktno–tranzicione sadašnjice. Kakvo je Vaše viđenje odnosa okruženja prema njima?

S druge strane, također često spominjete da u Srbiji političke elite, u istom kontinuitetu, već trideset godina rade jednu te istu stvar. Možete li da zamislite kraj njihovoj vladavini?

Kako, ako već traje 30 godina? Da bih mogla da zamislim takav poželjan ishod, morala bih da imam premise koje ne odgovaraju činjeničnom stanju. Uverena sam da sa nasiljem ovakve vrste, vrlo specifičnog, kao što je slučaj sa svakim drugim, pogotovo ovolikih razmera, nije moguće izaći na kraj – srećnim krajem. Toliko ubijenih, pokradenih, proteranih… To je jedina preovlađujuća odlika ovdašnjih društava u regionu. Srbija je izvršila agresiju na narode bivše Jugoslavije. To je početak i kraj. Ali nismo stigli ni do početka, a kraj je evidentan. Truli i smrdi na smrt i siromaštvo.

Često ljudi porede ovo i Miloševićevo vrijeme, te djeluje da su stvari crne i bijele, ali ne može se izostaviti činjenica da su mnogi antiratni intelektualci imali faustovski pad, te su prešli na Vučićevu stranu. Kako to objašnjavate?

Ne umijem da objasnim. Nasilje ratnih zločinaca i profitera je ogromno i zastrašujuće. Ko se tome odupre, pa svaka mu čast. Neki posustaju i udaljavaju se od osnovnih ljudskih načela i uvjerenja, jer su poludeli od pritiska. Treba živjeti u teškim privilegijama u Srbiji pa biti pametan i dobar, ostati dobar čovjek. Neki drugi imaju osvetničke namjere prema drugim političkim akterima od kojih su očekivali promjene poslije petooktobarske revolucije, pa namjerno podržavaju ratnog profitera i propagandistu Aleksandra Vučića, jer su ti „drugi” ispali, zamislite, još veći nacionalisti i propagandisti mržnje na osnovu nacionalne i verske pripadnosti. Takmičenje je u toku. Ko se zbog toga iznenadio, srećno mu bilo u budućnosti.

Posljednjih par mjeseci u srbijanskim medijima je Kosovo fokusna tema, a ovih par nedjelja predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, može se primjetiti, pokušava da provuče takozvano rješenje tog skoro vjekovnog pitanja. Kako Vi vidite da neko ko je bio saučesnik u miloševićevskom teroru vladavine, sada je jedan od bitnih faktora u očima Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država za rješavanje Kosova? 

Vidim Srbiju kao imperijalističku koloniju. Ne verujem ni u kakve vrednosti koje Zapad navodno pokušava da ovde uvede. Sve se sastoji u profitu i gašenju požara kad već kuća izgori, a ukućani su na ulici, goli i bosi. Odakle bilo kome ideja da postoji Bog zvani Zapad koji u bilo kojoj državi hoće da poboljša život građankama i građanima a da nema vrlo konkretan finansijski interes?

Srbija je navodno imala dvanaest godina demokratije, nakon Petog oktobra, što se često može čuti, međutim, u Vašim izjavama i tekstovima, Vi i ne vidite mnogo razlike. Zašto je to tako?

Srbija je imala par meseci ili godinu dana demokratije kada je otkopala grobnice sa telima koje je Miloševićev i Šešeljev režim razbacao po našoj zemlji. U našu zemlju. I to je sve. Onog koji je te grobnice otkopao ubili su. I njegovi i naši i njihovi. Da se razumemo, Srbija ima političku i intelektualnu elitu koju ne zaslužuje. Obični ljudi su dobri svuda. Ovi o kojima pričamo, vladari, to su, ponoviću, nasilnici, ubice, kukavice i idioti. Samo onaj koji je u stanju, pa makar i imao mračnu prošlost, izađe i jasno se pokaje za zlo koje su te hulje učinile prema drugima a time i prema nama samima, ima šansu. Da preživi strašan sud.

Uprono pišete i podsjećate na sve ratne zločine koje je činila vojska i policija u ime građana i građanki Srbije po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu, ali pomislite li ponekada da Vas niko više u Srbiji ne čuje?

Čuju me. I tebe čuju. Ponekada mi se čini da samo nas i čuju, s obzirom na to na kakav javni linč nailazimo. Pa, ko bi od ovisnika od režimskih medija ikada čuo za nas da nas po njima ne linčuju. Nemaju koga drugog oni. A, neprijatelja moraju da imaju. Sreća pa smo sada samo mi, Srpkinje i Srbi, njihove žrtve. Gadnije je bilo devedesetih – ipak.

Osjetno je da u srbijanskim medijima više i nema mjesta za suočavanje sa prošlošću, zbog čega je to tako?

Zato što smo sve dublje u kapitalizmu. Sve je manje hrane, vazduha, vode, a od nečega mora da se živi, diše… Sve smo dalji od bilo čega izvedenog, osim osnovnog. I to je razumljivo. Čak nije ni za osuđivanje, s obzirom na to da je realnost pukog preživljavanja – jedina izvesnost.

Šta Vam ulijeva nadu da nastavite pišete o takvim temama?

Ništa. Nadu mi uliva to da ju je besmisleno imati.

Opozicija koja to nije

Opozicija u Srbiji održava Vučića na vlasti. Neće se pojaviti niko. To je prevaziđeno očekivanje. Taj neko bi trebalo bar deset minuta da bude dosledan u dobroti i nepotkupljivosti. A, to se, izgleda, ne događa.

Nikola Krstić (Slobodna Bosna)