Kliker.info

Prije dva dana, na ovom istom mjestu, objavio sam kratak komentar o dru[tvenim i politi;kim prilikama u našoj maloj zemlji sa velikom antifašističkom tradicijom i doista vrijednim tekovinama. No, evo već danas bih morao dodati još ponešto narečenom tekstu.

Naime,  riječ je o pitanju kojim je naslovljen ovaj „dodatak“. Ne radi se samo o tzv. kriminalizaciji klevete i predviđenim kaznama za neposlušne u medijima pa i za druge nepoćudne novinare i sve one koji misle drugačije. Stvari su daleko ozbiljnije.

Piše : Prof.dr. Miodrag Živanović 

Vlasti spremaju i zakone o nevladinim organizacijama, a očekujemo i propise o mišljenju, istini i svemu onome što u najdubljem smislu pripada čovjeku. Otuda i pitanje postavljeno u ovom naslovu i ovom prilikom.

Naravno, odgovori su sigurno brojni i raznorodni. Zato dozvolite, u tom pravcu, tek poneku napomenu. Ponajprije, pretpostavljam da je višedecenijska pljačka naših m,aterijalnih dobara, naše prirode i njenih bogatstava  – konačno završena. Dakle, sve je opljačkano, pokradeno i uništeno. I kao takvo, nije više interesantno gotovo nikome. Osim  običnim ljudima što ovdje (jedva) žive.

Otuda, vlasti su se, kako vidimo prvenstveno u Republici Srpskoj, promtno okrenule pljačkanju i otimanju onih najviših ljudskih vrijednosti, poput slobode mišljenja i govora, istine, nade, otvorenosti življenja, a ne samo umiranja i svekolikih poniženja.

Dakle, fašizam na djelu. I da dodam, ono što rade Milorad Dodik i njegova bratija, pa i još poneki političari i još neke partije nije čak ni oblik, naprimjer, nekog novog fašizma, dakle, nije čak ni neofašizam.  Ne… To je ništa drugo do već davno viđena varijanta primitivnog fašizma, sa njegovih početaka, od prije kojih stotinjak godina.

Ne bih se iznenadio da i ovdje, ponovno vidimo sabirne centre ili radne logore (stariji čitaoci znaju šta to znači) za one koji nisu „podobni“, koji drugačije misle ili drugačije vide našu (i ne samo našu) budućnost. Jer, da budem i ciničan,to bi se fizički dalo relativno lako i brzo izvesti: sve više je neobrađene zemlje, a sve manje ljudi, tako da su uslovi za ono što nam se sprema – gotovo idealni.

Iskreno bih volio da se ova moja cinična i vjerovatno karikirana slutnja ne ostvari, čak ni u snu. No, zašto onda svi ćute? Ćute oni koji bi ponajprije trebali već i morali morali govoriti, akademije nauka, univerziteti, fakulteti, šef države, nebrojeni politički funkcioneri, mladi… Doduše, jedna trećina šefa naše države, obratila se javnosti i podržala je pomenute zakone.

Doista žalosno, da ne kažem doista tragično.