Kliker.info

Upitan kako bi izgledao Treći svjetski rat, koji bi bio vođen nuklearnim oružjem, Einstein je odgovorio: “Ne znam, ali znam da bi Četvrti svjetski rat bio vođen kamenicama”. Crnohumorni odgovor genijalnog fizičara navodi na zaključak da bi masovna upotreba nuklearnog arsenala značila kraj civilizacije koju su ljudi stvarali stoljećima.

VREBAJU DVIJE OPASNOSTI

A jedno od njenih dostignuća je i atomska energija. Kakav paradoks! Negdje u proljeće 1929. godine u Dubrovnik je sa suprugom Charlotte doputovao čuveni engleski pisac Bernard Shaw, koji je četiri godine ranije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Odsjeli su u Imperialu, tada najluksuznijem hotelu na istočnoj obali Jadrana.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Novinari vodećih jugoslovenskih listova sjatili su se oko Shawa kao ni oko jednog stranog gosta prije njega. Bili su impresionirani ne samo svježinom njegovog duha već i njegovom fizičkom kondicijom. Jedan od njih je napisao: “Gospodin Shaw ima 73 godine i čovjek mora da se divi kad vidi s kakvom lakoćom pisac skakuće uz stepenice, kao da nema više od dvadeset godina”. Svejedno, Shaw o novinarstvu nije imao bogzna kakvo mišljenje. Rekao je: “Ljudi svakodnevno čitaju novine samo zato da bi se ponovo uvjerili da u njima nema ništa”. Zanimljiva su još neka razmišljanja koja je tom prilikom iznio, a naročito sljedeće: “Prvi svjetski rat je gotovo uništio našu civilizaciju, a vodili su ga ljudi sa univerzitetskom diplomom. Dvije opasnosti vrebaju današnji svijet: napola obrazovani ljudi uništili su polovinu civilizacije, a sasvim obrazovani umalo ne uništiše cijeli svijet”.

Shaw je živio pune 94 godine, dočekavši i Drugi svjetski rat. Vodili su ga, između ostalih, Hitler, Staljin i Mussolini. Dobro, oni nisu bili intelektualci u akademskom smislu riječi, ali mnogi drugi akteri tog pakla – državnici, ministri i generali jesu. Tvorci prve atomske bombe, Robert Oppenheimer, Enrico Fermi, Richard Feyman, Otto Hahn i drugi, sve sami nobelovci, bili su genijalni naučnici svoga vremena. Njihova bomba, prva u istoriji čovječanstva, bačena je na veliki lučki grad Hiroshimu 6. avgusta 1945, u 8.15 ujutro. Utvrđeno je da je u trenu usmrtila oko 70.000 ljudi. Do kraja godine umrlo ih je još toliko. Smrt je još dugo nakon toga uzimala svoj danak. Naredbu da se na Hiroshimu i Nagasaki bace atomske bombe potpisao je američki predsjednik Truman. Feyman je nakon nuklearne kataklizme u Japanu pao u depresiju, dok je Otto Hahn nakon rata učestvovao u protestima protiv daljnjeg razvoja nuklearnog oružja. Međutim, velike sile su se, po običaju, služile političkim koferima sa duplim dnom – upućivale su svijetu umirujuće poruke u vidu raznih deklaracija i ugovora o kontroli takvog oružja, a s druge strane intenzivno su radile na njegovom usavršavanju. Hladni rat se održavao na ravnoteži straha.

Bilo je nakon Hiroshime i Nagasakija situacija kad je izgledalo da je propast svijeta došla po svoje. Najspektakularniji hladnoratovski dan do danas osvanuo je 12. oktobra 1962. godine, kada je Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik koji nije postao Staljin, zaigrao ruski rulet i brodovima dopremio na Kubu sovjetske rakete sa nuklearnim glavama, uperivši ih prema svega 150 milja udaljenoj američkoj obali. Prethodno je Amerika instalirala slične rakete u Italiji i Turskoj. Svijet se našao na ivici zastrašujućeg rata. Eho dalekih događaja dopirao je i do nas Jugoslovena. Bio sam mladi novinar mostarske Slobode i sjećam se da su pola sata prije početka TV Dnevnika ulice u centru Mostara već bile poluprazne. U kafanama je Kubanska kriza bila jedina tema alkoholom podgrijavanih razgovora. Tada nismo znali da je Kennedy mrzio Fidela Castra, ali ipak nije poslušao jastrebove među svojim generalima koji su smatrali da Ruse treba napasti nuklearnim bombama, niti smo znali da je sovjetski vođa tih noći spavao u svom kabinetu u odijelu. Ili, da je Castro u jeku krize telefonirao Hruščovu i rekao mu: “Tavariš Hruščov, pritisni to dugme i pokaži Jenkijima šta možemo”! “Nisam bio glup da svoj narod odvedem u propast”, komentarisao je Hruščov tu epizodu u svojim memoarima. Ipak, Rusi su pristali da demontiraju svoje rakete i vrate ih u SSSR. Tih trinaest dana straha obilježilo je čitavu jednu epohu.

Dok su Kennedy i Hruščov pregovarali, duboko u vodama Atlantskog okeana odvijala se velika drama o kojoj oni nisu znali ništa. Tog kritičnog 27. oktobra 1962. američka mornarica je otkrila sovjetsku podmornicu 8-59 koja je zaronila tako duboko da je ostala bez ikakve komunikacije sa vanjskim svijetom. Amerikanci su uzbunili svoj nosač aviona i flotu od 11 razarača i počeli gađati misterioznu podmornicu bezopasnim dubinskim bombama kako bi je natjerali da izroni. Međutim, sovjetska posada je mislila da je počeo Treći svjetski rat. U svom arsenalu imala je i jedan nuklearni torpedo. Dvojica od trojice oficira na dužnosti u pomornici, kapetan Savicki i politički komesar Masljenikov bili su za to da se torpedo ispali na američki nosač aviona, ali je komandant flote, 36-godišnji Vasilij Arhipov bio protiv. Podmornica je izronila na površinu i napustila kubanske vode. Četrdeset godina kasnije, direktor Arhiva nacionalne sigurnosti SAD-a Thomas Blanton otkrio je tajnu: “Momak po imenu Vasilij Arhipov spasio je svijet”! Arhipov je u Sovjetskom savezu umro prešućen i zaboravljen. Na pedesetu godišnjicu ove planetarne drame BBC je o Arhipovu snimio dokumentarni film “Raketna kriza – čovjek koji je spasio svijet”.

Ali, istorija ne miruje. U ranu zoru 24. februara 2022. novi ruski car Vladimir Putin, obožavalac Petra Velikog, pokrenuo je svoju armadu pravo na glavni grad susjedne Ukrajine Kijev, dokaz da želi voditi rat protiv civila – pobiti što više muškaraca, žena i djece, zauzeti Kijev i prisiliti Zelenskog na kapitulaciju. Ali, nije sve išlo kako je zamišljeno. Osamdeset godina ranije, Hitler se zaglavio u ruskoj zimi, a sada se Putin suočio sa fanatičnim otporom Ukrajinaca. Pobješnjeli gospodar Rusije postajao je sve svirepiji, sravnjujući ukrajinske gradove sa zemljom. Milionske kolone izbjeglica bježale su na zapad. Putin od tada ne prestaje da zvecka nuklearnim bombama i bombicama. Blef ili ozbiljna prijetnja? “Nije blef”, upozorava diktator. Stručnjaci ističu da nije riječ o strašnim “atomkama”, već o malim monstrumima sposobnim tek da unište manji grad i usmrte nekoliko hiljada ljudi. Kao da je to neka utjeha!