Kliker.info

Referendum za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu jedan je od najjačih događaja u njenoj povijesti, referentno mjesto proizvodnje države, potreban i dovoljan uvjet za internacionalno priznanje. Apsolutna većina od 64% građana koji su izašli da svojim glasom potvrde bosanskohercegovačku državnu samostalnost, izdani su ratom protiv Bosne i Hercegovine, čiji su nasilni rezultati, iako je BiH Mirovnim sporazumom nastavila svoj prethodno priznati državni kontinuitet i suverenitet, relativizirali referendumsko pitanje u polju političkog iskustva.

Piše : Nerzuk Ćurak 

Naslanjajući se na figuru “rata koji se nije dogodio”, a koju će u svom antologijskom tekstu iz 1991. godine upotrijebiti francuski filozof paradoksa Jean Baudrillard, interpretirajući Prvi zaljevski rat američke vojne koalicije protiv režima Sadama Huseina zbog invazije i zaposjedanja Kuvajta, gradit ću argumentaciju o referendumu kao epohalnom činu koji se prvotno dogodio 29. februara i prvog marta 1992. a nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kao da se nije dogodio, budući da je povijesni rezultat referenduma nastavio da živi samo u simboličkoj sferi.

Reducirajući neporecivi normativni kapital Referenduma samo i samo na odbranu minimalne države u višedecenijskoj borbi s političkim akterima koji dominantno hoće i žele političku i kulturnu smrt Bosne i Hercegovine, samoproglašeni vlasnici Rezultata Referenduma zaboravili su na njegovo emancipatorsko vrelo sadržano u referendumskom pitanju, pa danas na početku četvrte decenije od međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, svjedočimo unutrašnjem rastakanju zemlje, između ostaloga, i zbog političkog zaborava Referendumskog Pitanja. Zaborav tog pitanja je zaborav bitka.

Cjelovito pitanje i polovični odgovori

Da li je, stoga, došlo vrijeme da integrirajući rezultati referenduma o nezavisnosti ponovno izbiju u prvi plan kao najsnažniji instrument političke bitke za reafirmaciju referendumske Bosne i Hercegovine u antibosanskom dobu? Da li Bosna i Hercegovina još ima šanse i u čemu se sastoji ta šansa motreno iz perspektive referendumskog pitanja? Podsjetimo se, kako je glasilo to temeljno pitanje mogućnosti i budućnosti Bosne i Hercegovine:

„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ U međuvremenu, Bošnjaci su subjektivizirali svoju etnonacionalnu nominaciju, pa bi prethodno pitanje danas glasilo ovako: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Bošnjaka, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“

Mišljenja sam da ovako formulisano pitanje i danas ima puno opravdanje, budući da iz stvarnosti Bosne možemo pokupiti močvaru argumentacije koliko smo daleko od opće ravnopravnosti i koliko smo u živom blatu negacije referendumskog pitanja, onog pitanja na osnovu kojega je 64% građana omogućilo domovini međunarodno priznanje i verifikaciju njene samostalnosti i suverenosti. To je veličanstven uspjeh prema kome se treba ophoditi sa suptilnošću i dubokim razumijevanjem zašto je baš ovako definirano pitanje, ponovimo još jednom, mogućnosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. Ako bih se prepustio egzaltaciji, predložio bih, kao prinos odgovornoj kulturi sjećanja, skromni spomenik ovom pitanju trajne zapitanosti i nade.

Svi politički i nepolitički akteri koji su doprinijeli stvaranju uvjeta za ovakvo referendumsko pitanje zaslužili bi zahvalnost građana Bosne i Hercegovine, da ih poslije, ti isti akteri nisu zavalili. Prvo su pomogli da snažno referendumsko pitanje prodre u političku povijest Bosne i Hercegovine, a onda su lukrativno, nadmeno, filistarski, opijeni integralističkim nacionalističkim vizijama pomahnitalog antibosanskog srpstva (to skretanje desilo se ipak mnogo prije samog referenduma), antibosanskog hrvatstva i reduktivnog bošnjačko-bosanskog građanstva, odustali od povijesnog smisla referendumskog pitanja proizvedeći tri artificijelne, izmaštane naracije koje ne vode nikuda, baš kao da se na čelu svake odlučivačke skupine nalazi triplicirani Domanovićev vođa.

Danas, odustajanje od sadržaja referendumskog pitanja u ravni je, primjera radi, odustajanja Republike Francuske od ideala francuske buržoarske revolucije. Sloboda, jednakost i pravda intencionalno su sadržani u ovom pitanju i samo od političkih aktera ovisi hoće li se intencija kad-tad pretvoriti u novi kvalitet. Nažalost, naša politička scena već godinama boluje od nesposobnosti pragmatične inkluzije, od nesposobnosti proizvodnje uvjeta da Bosna bude baš ono što jeste: sposobna da, bez obzira na sve unutrašnje razlike, proizvodi zajedničko gledište.

Budućnost je naša stvar

Ako se ne vratimo proizvodnji zajedničkog gledišta, naša budućnost je trajna isključenost iz svijeta znanja, inovacija i mudrosti, uz opasni trijumf najgorih, onih koji od truna u tuđem oku, ne vide balvan u svom. Socijalne mreže i portali koje uređuje hajka umnogome su doprinijeli trijumfu najgorih, pa sad značajan broj konzumenata divljih medija i fejsbučkih minijatura stvarno vjeruje da je, dok je SDA bila na vlasti, Bosna i Hercegovina predstavljala tipski primjer Republike kojom caruje načelo jedan čovjek, jedan glas, a koje će sa novom izdajničkom vlašću nestati, Bosna će šaptom pasti, uništena od novih udarnika jogurt revolucije, bosanska edicija. A ako nova vlast ne bude znala proizvoditi zajedničko gledište, uz istovremeno stvaranje uvjeta za povratak u budućnost, za povratak u ono za šta je bilo 64 % građana Bosne i Hercegovine na Referendumu, zahvalit ćemo im se na izborima, s nadom da nas oni neće uvjeravati kako je dok su oni bili vlast, Bosna bila uzorna Republika a da nakon njih dolaze izdajnici. Bilo bi to baš jeftino, presvlačenje SDP-ove alijanse SDA-ovom retorikom ničega. No, ko zna – možda ovi što su napravili Republiku ipak ostanu vlast, pa ćemo rahat živjeti u građanskoj republici. O vremena, o običaji!

Upravo zbog toga što su dominantne etnonacionalne kao elite odustali od suštine referendumskog pitanja iz 1992. godine, mogla je i uslijediti organizirana eutanazija političkog sadržaja koji je racionalno zazivan Referendumom. Ni rat ni poraće nisu uvjerili nijednog relevantnog aktera u političkoj sferi da svoju politiku dubinski, programski, suštinski bazira na imperativu onoga što je zapisano u Pitanju kao mogućnost i budućnost Bosne i Hercegovine. Još uvijek To iz Pitanja je aksiom Bosne i Hercegovine. Nažalost, desio se od rata do danas potpuni izgon referendumskog pitanja od strane svih etnonacionalističkih struktura ali i uvjetno nazvanih, građanskih struktura

– Bošnjačke i uvjetno nazvane građanske stranke organizirano su zaboravili kompleksnost referendumskog pitanja i u njihovoj izvedbi ono bi sada glasilo otprilike ovako: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana?“

To je tek polovina prethodnog referendumskog pitanja o nezavisnosti. Na prvu divno, idealno, jer građanin supsumira sve: u tom pojmu su sadržani svi pojmovi derivirani iz njega pa tako i oni subjekti koji su nakon građanina pomenuti u referendumskom pitancetu, te sukladno političkoj teoriji građanstva, nema potrebe za posebnim isticanjem nekih društvenih grupa. Hm. Sanjajući, sve šanse građanstva smo prespavali. U građanstvo se ide s koferom svoje autentične povijesti, ono se ne izvodi iz pojma, već iz djelatne historijske prakse u kojoj postoji evidentna mogućnost postepene transformacije Bosne i Hercegovine u državu koja na principima liberalne demokracije, čuva, razvija i njeguje kolektivna prava. Na kraju krajeva, ako je Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a zagovaralo zajednički poduhvat izgradnje Bosne i Hercegovine kroz udruženo djelovanje predstavnika tri etnonacionalne zajednice čija je domovina Bosna i Hercegovina istovremeno i istoprostorno zajednička, onda je Drugo zasjedanja ZAVNOBIH-a otvorilo nišu građanstva, koja je svjesno zaboravljena u komunističkim i postkomunističkim nacionalističkim interpretacijama bosanske Magne carte libertatum a koja je beskrajno važna u zajedničkom poduhvatu izgradnje liberalne demokratske države, jer je pojam građanina stekao pravo da bude javni pojam u Bosni,  pa bi politike kojima je stalo do liberalne demokratske države trebale svoje programe zasnovati na povijesnoj proceduri a ne na ahistorijskim legitimacijama. Ovo mi se čini važnim pitanjem za uljuđenu debatu, koja nam hronično nedostaje, mada se neću iznenaditi ad hominem insinuacijama.

– Hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini su, analitički gledano, najviše odustale od referendumskog pitanja, iako su dale značajan doprinos njegovoj razumnoj artikulaciji. Današnja politička pozicija HDZ-a BiH i njegovih satelita je etnoteritorijalizacija Bosne i Hercegovine bez stvarnog razumijevanja liberalne demokracije, sa aksiomatskim ciljem da je politička pluralizacija moguća samo u zasebnom etnonacionalnom polju a da je sve ostalo delegitimizacija hrvatskog političkog subjektiviteta. Takva politika dovela je do situacije u kojoj stvarno politički (institucionalno još uvijek daleko od toga) HDZ proizvodi od bosanskohercegovačkih Hrvata nacionalnu manjinu Republike Hrvatske (što je opet degradacija referendumskog pitanja) a Republika Hrvatska se satra da svojom brigom Hrvate u BiH konstituira kao nacionalnu manjinu Republike Hrvatske sa unutrašnjim kapacitetom konstitutivnog naroda (što je također degradacija referendumskog pitanja i kriterija opće ravnopravnosti svih građana Bosne i Hercegovine.) Danas bi referendumsko pitanje u režiji HDZ-a najvjerovatnije glasilo ovako ili nekako slično: „Jeste li za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda Hrvata, Bošnjaka, Srba i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, sa tri suverene nacionalne republike konstitutivnog hrvatskog, konstitutivnog bošnjačkog i konstitutivnog srpskog naroda?“ Od ovog pitanja jedino je gora moja nada da je manje članova HDZ BiH za ovako intonirano pitanje a vjerovatno ih je više. O, kako bih volio da griješim i da ovakva izdaja referendumskog pitanja nema prođu u labirintima HDZ-ovog kovanja Bosne i Hercegovine. Današnja politika HDZ-a je na fonu prethodne pitalačke imaginacije. Sjetim se velikog Vitomira Lukića iz vremena HDZ-ovog bosanstva. Uh, kako bi rasturio ovu inkompetenciju.

– Srpske stranke u Bosni i Hercegovini, kao što nam je poznato, bile su u apsolutnoj mjeri protiv referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, zasnivajući svoj hegemonijski nacrt na produkciji kulture straha (zbog pretrpljenog genocida u Drugom svjetskom ratu) kao trajnog stanja i transgeneracijskog okidača za pokolje koji će uslijediti u Bosni u beogradskoj redakturi preemptivne strategije. Plebiscit organiziran u novembru 1991. godine bio je politički uvod u vojnu degradaciju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao završnog čina u proizvodnji bosanskohercegovačke samostalnosti. Potpuno odsustvo bilo kakve ideje Bosne i Hercegovine, osim morajuće, vjerovatno će se pokazati dobrom strategijom, uslijedi li globalni trijumf Rusije, ali pobijedi li, čak i minimalno, u ovom našem vremenu ipak Zapad, iracionalno srpsko odbijanje Bosne bit će geopolitički nonsens, više zasnovan na emociji nego na interesu.

Iako bi pretpostavljeno referendumsko pitanje o Bosni i Hercegovini za većinu srpskih stranaka u BiH isključivalo bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu, ako ona ne uključuje barem samostalni srpski entitet, pravo je vrijeme da se provocira pojava političkih i nepolitičkih aktera u Republici Srpskoj koji će Bosnu i Hercegovinu definirati kao svoju otadžbinu, ne reducirajući otadžbinski identitet na RS entitet. U tom kontekstu, pionirska pojava političkih i intelektualnih aktera koji baš tako vide Bosnu i Hercegovinu, zaslužuje punu podršku jer se radi o plemenitom poduhvatu koji se u punom smislu naslanja na volju onih velikih, impozantnih 64% građana BiH koji su svoj glas dali suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi. 

Nova politička volja

Iz prethodnih konotacija vidljivo je odustajanje većine relevantnih aktera od referendumskog pitanja. Zato kažemo da se referendum, nakon međunarodnog priznanja BiH više nije događao kao politički čin, izuzev simboličke inflacije za Prvi mart. Sve dominantne kao elite degradirale su na različite načine volju 64% građana. To je, aproksimativno gledano, dvotrećinska volja. To je ustavna volja koja se povukla pred životom ispražnjenim od sadržaja referendumskog pitanja. Tu volju treba vraćati u politički život na sličan način na koji su antireferendumske politike zagospodarile Bosnom i Hercegovinom, čineći od artificijelnih stvari stvarnost Bosne i Hercegovine. Današnja Bosna i Hercegovina sva je izmaštana predanim radom nacionalističkih politika. Ono što nije izmaštano – rezultati referenduma iz 1992. godine, – kao da se nikada nije dogodilo.

Vrijeme je za novo događanje referenduma na politički način. Vrijeme je za političke aktere koji hoće baš ovo što je sadržano u referendumskom pitanju. A u tom pitanju na prvom mjestu su građani. Golem je to kapital za one građanske politike koje svoj politički program ne zasnivaju samo na sekundarnim građanskim izvorima, kao što su odluke evropskih sudova, već prije svega na primarnim građanskim izvorima iz naše autentične historije, one njene dionice u kojoj je bratstvo među našim narodima stvorilo inicijalne uvjete za bratstvo među bosanskohercegovačkim ljudima.