Kliker.info

S promjenom vlasti u BiH učestali su i susreti i razgovori hrvatskih i bh. dužnosnika na najvišoj razini. Nakon posjeta predsjedateljice Vijeća ministara Borjane Krišto i šefa diplomacije BiH Elmedina Konakovića službenom Zagrebu, postavlja se pitanje možemo li očekivati poboljšanje odnosa između naše dvije države.

O tome, ali i o odnosu najviših državnih dužnosnika RH, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini, perspektivama budućnosti BiH te odnosu velikih sila prema toj državi, razgovarali smo s hrvatskim stručnjacima za međunarodne odnose i političkim analitičarima koji pomno prate situaciju na Balkanu.

I DALJE SE INSISTIRA NA ODREĐENIM PITANJIMA

Dr. Senada Šelo Šabić s Instituta za međunarodne odnose, dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije (https://inegs.com/pandemija-covid-19-i-rat-rusije-protiv-ukrajine/) i Davor Gjenero, nezavisni politički konzultant, slažu se da je otvoreni dijalog ključan za razvoj dobrosusjedskih odnosa, da prepucavanjem oko BiH Plenković i Milanović, prije svega, hrane domaću političku scenu, ali ne gledaju jednako na perspektive BiH i politiku Hrvatske, odnosno politiku velikih sila prema toj zemlji.

Kad je riječ o poboljšanju dobrosusjedskih odnosa, Gjenero je izrazito optimističan, Milardović je umjereno optimističan, a Šelo Šabić umjereno pesimistična.

Gjenero smatra da posljednji posjeti bh. dužnosnika Zagrebu ukazuju na odmrzavanje odnosa s Predsjedništvom BiH i da je očito premijeru Plenkoviću izrazito stalo da pokaže kako je njegova politika prema BiH superiorna u odnosu na politiku Zorana Milanovića.

„Stalo mu je i da pokaže da politika uokvirena u europeizam i euroatlantizam daje puno bolje rezultate nego nacionalističke proste petljavine koje zastupa Milanović. Jasno je da mu je manevarski prostor prilično ograničen, već i zbog činjenice što relevantan dio njegove stranke smatra da je politika koju zagovara Milanović primjerenija od umjerene politike na kojoj inzistira Plenković. Silno mu je važno da pokaže da je ta umjerena politika uspješna“, ističe Gjenero.

Kad je riječ o Konakovićevom susretu s Milanovićem, kaže da to ne treba predstavljati problem za javnost u BiH s obzirom na Milanovićeve stavove o Srebrenici i uvrede na račun bivše vlasti u BiH.

„Nije on bio kod Zorana Milanovića, nego kod predsjednika Republike i ne vidim u tome ništa više od protokola. Ne treba očekivati da će se uskoro promijeniti Milanovićev odnos prema BiH, ali to nije ni važno. To je zapravo unutarnje pitanje odnosa hrvatske vlade i predsjednika. Vanjsku politiku vode Ministarstvo vanjskih poslova i premijerov ured“, napominje Gjenero.

Šelo Šabić smatra kako s hrvatske strane dolazi vrlo konkretan i vrlo tvrdoglav, čvrst stav koji u odnosima s BiH inzistira samo na određenim pitanjima, poput izbornog zakona, te da Hrvatska ne doživljava BiH kao ravnopravnog partnera.

„Ako otvarate pitanje izbornog zakona, onda treba otvoriti i kompleksnost ustavnih promjena i zadovoljenja i svih drugih građana, a ne samo građana hrvatske nacionalnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Iz ideološke vizure mogu shvatiti da Hrvatska ima nacionalistički ili etnički determiniran pogled na stanje u BiH, ali kao netko tko zagovara progresivne, liberalne vrijednosti u smislu pluralnih, otvorenih, dinamičnih, inkluzivnih i multikulturalnih društava, koja jesu europska i koja garantiraju prava ljudima i na marginama bilo koje vrste, naprosto ne mogu prihvatiti da hrvatska vlada ima takav parcijalni, rigidan stav kad su u pitanju izmjene zakona u susjednoj zemlji. Time pokazujemo da BiH ne tretiramo kao ravnopravnu državu, a i sami imamo problem s izbornim zakonodavstvom u svojoj zemlji. Zamislite da Slovenija uzme Hrvatsku kao temu vanjske politike ovako kako smo mi uzeli BiH i da nam sugeriraju što trebamo raditi“, upozorava Šelo Šabić i dodaje da Hrvatska ne tretira BiH kao ravnopravnu državu te da to naši političari ni ne skrivaju.

ULOGA CHRISTIANA SCHMIDTA

Naglašava da Hrvatska problem Izbornog zakona u BiH razmatra samo parcijalno, ali slaže se da se izborni zakon treba mijenjati. Međutim, upozorava da je taj zakon, prije svega, diskriminacijski prema građanima BiH koji nisu pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda.

„Taj zakon diskriminira Rome, Židove i sve druge koji nisu ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci, a podrazumijeva se da svi pripadnici ta tri naroda glasaju isključivo za nacionalne opcije. Problem sa Schmidtovim intervencijama u izborni zakon je taj što je dodatno etnički polarizirao politički prostor, a u smislu funkcionalnosti je upitan. Na državnoj razini jest formirana vlast, ali tek ćemo vidjeti kako će to ići u Federaciji BiH. Sad se zapetljavamo u neki proces u kojem će se tražiti stalne intervencije visokog predstavnika da bi se deblokirali politički procesi, a da nisu dovoljno duboko ni dovoljno široko sagledali kompleksnost intervencija koje su napravili. Da su intervenirali na dan izbora, mijenjali ustav bez volje građana i implementirali izborne rezultate temeljem izmijenjenih odluka u bilo kojoj drugoj zemlji, to bi izazvalo raspad političkog sustava“, zaključuje Šelo Šabić.

Za razliku od Gjenera, Milardović je uvjeren kako euroatlantska budućnost BiH prvenstveno ovisi o građanima koji žive u BiH te da joj Hrvatska ne može pomoći, odnosno može biti tek pomoćna odskočna daska, država koja neće stvarati probleme i spremna je asistirati.

„Mi ne možemo sebi pomoći, a kako bismo tek pomogli BiH. Hrvatski vladar Andrija Veliki priča da smo stvorili nekakav strateški okvir za nešto, ali što će mi okvir za sliku, ako slike nemam?! Od okvira se ne živi nego od slike to jest sadržaja i mi to dobro vidimo na našem životnom standardu, a i na našoj poziciji u EU. Pa mi smo treći straga ili – kako ja to volim reći – treća liga zapad. Kako treća liga zapad može pomoći BiH?!“, pita se Milardović.

Konakovićev susret s Milanovićem smatra dobrim jer je riječ o novoj ekipi, s novim okvirom rada i normalno je da razgovaraju s predsjednikom Hrvatske jer je to jedini način za unapređenje odnosa. Posebno je pohvalio Konakovićevo suprotstavljanje ruskom ambasadoru.

„Svidjelo mi se kako je ministar vanjskih poslova Konaković rekao ruskom ambasadoru, koji je prijetio BiH, da se makne. Pa tko je on da prijeti, što si on umišlja? Zato mi se sviđa kako je Konaković rekao popu po, a bobu bob – ruski ambasador može huškati u Moskvi, ali ne i drugdje. Neka se proba prema svojoj ženi ponašati kao što se ponaša prema BiH pa će vidjeti što će biti“, kaže Milardović.

Gjenero je uvjeren da ključ uspješnosti hrvatske politike prema BiH predstavlja činjenica da je hrvatska politika bila usuglašena s onim što je napravio visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Christian Schmidt.

„Čini mi se da je premijer Plenković svjestan da njemu ne odgovora i da nije pametno ni dobro pretjerano vezivati Scmidtove oluke uz hrvatski utjecaj, iako te dvije politike jesu usklađene. Schmidt kao akter jako dobro surađuje s američkom administracijom i nešto bolje stoji u Briselu nego u Berlinu jer je politika Berlina bitno drukčija. Plenkoviću je važno da sa ovim tipom međudržavnih odnosa, koji je počeo s Bećirevićem, na neki način štiti leđa Schmidtu koji je trenutno po izrazito snažnim pritiskom dijela javnosti u BiH koja ga optužuje da je BiH vladu izručio dvjema političkim opcijama koje mogu biti izrazito opasne i destruktivne za BiH“, ističe Gjenero.

NOVA AMERIČKA POLITIKA PREMA BALKANU

Dodaje da se ne želi vidjeti da bismo bez njegove intervencije u izborni sustav i ustavni okvir danas svjedočili blokadi političkih institucija i zaoštravanju krize. Opasnosti od zaoštravanju krize i blokadi političkog sustava obol je dala i ranija politika Dragana Čovića i sve ono što je predsjednik Milanović radio, prije svega, u odnosu na inicijativu koju je u BiH za promjenu izbornog sustava provodio Matthew Palmer s Angelinom Eichhorst, u ime Europske komisije, nastavlja Gjenero.

Šelo Šabić je izrazito kritična prema Schmidtovom djelovanju i promjeni američke politike prema BiH i Balkanu.

„U BiH koja ima nadvlast i međunarodni protektorat toleriraju se intervencije poput Schmidtovih, ali problem je ako te intervencije vode dodatnoj polarizaciji. Međunarodna zajednica ne prihvaća tu vrstu kritike, a i sama se polarizirala. SAD, Velika Britanija i Hrvatska su jedine podržale Schmidtove intervencije, a Brisel je ostao suzdržan i to ne zbog sadržaja intervencija, nego čisto ideološki oni ne žele nikakve intervencije jer smatraju da je ured visokog predstavnika suvišan, odnosno da treba biti što tiši i djelovati na marginama. Na toj razini ne postoji konsenzus ili razumijevanje što nam je sljedeći korak“, naglašava Šelo Šabić.

Jako je kritična prema novoj američkoj politici prema Balkanu, odnosno Crnoj Gori, Kosovu i BiH,koja igra prvenstveno na kartu Srbije, kao najjače zemlje Balkana.

„Ide se prema zadovoljenju interesa Srbije, kako bi se ona odvukla dalje od Rusije, a ja smatram da je to pogrešna računica. Želim da Srbija bude dio europske obitelji, ali mora sama odlučiti kamo želi ići. To nuđenje stalno većih ustupaka stvara uvjerenje u Beogradu da može manipulirati različitim igračima i za sebe izvući maksimalno bez da snosi cijenu za destabilizaciju u regiji – u Crnoj Gori ili na Kosovu. Ne znam zašto je Amerika krenula tim putem, možda su procijenili da smo mali, nevažni dio svijeta; sva rješenja uvijek vide u članstvu u EU, kao da to rješava sve probleme i kao da se žele riješiti brige o Balkanu i što prije ga prepustiti Europskoj uniji. Razumijem tu poziciju, ali za nas nije dobra“, kaže Šelo Šabić.

Gjenero se slaže da Amerika daje izdašne koncesije Vučiću i da se Beograd udaljava od Rusije, a podsjeća i da je na posljednjim izborima bilo vidljivo Vučićevo naglo distanciranje od Dodika. Misli da se Dodiku bitno sužava manevarski prostor da dalje nastavi petljati s Rusijom, a mogao bi mu se i „dramatično suziti“ kad Beograd donese konačnu odluku o europskim integracijama. To za Čovićaznači da gubi najvažnijeg saveznika, Dodika, i da bi to „bratsko savezništvo“ vrlo skoro moglo doći u pitanje.

KAKVO JE RJEŠENJE ZA BIH

Kad je riječ o perspektivama budućnosti za BiH, Šelo Šabić ističe da se mora naći alternativni model za BiH jer je nakon 28 godina jasno da se Daytonskim sporazumom ne može izboriti funkcionalna, stabilna i održiva BiH.

„U BiH je građanski model države pretpostavljen etničkom i tu je najveći problem. Protivim se takvoj interpretaciji – ne zato što bi BiH demografskom ili ovom ili onom većinom trebala biti država jednih, drugih ili trećih. Nikome njegov identitet ne treba oduzeti, ali smatram da treba tražiti rješenje koje omogućava uklapanje svih tih identiteta u zajedničku cjelinu, koliko god bilo teško. Treba garantirati punu ravnopravnost, osigurati partikularne identitete koji su zaštićeni i nekim drugim pravima, i treba omogućiti da primarni politički kapacitet kojeg unosite – svoj demokratski politički glas unosite kao osoba, a ne kao grupa, kao što je sad slučaj u BiH. Sve funkcionira na razini grupe, pa kad grupa unutar sebe ne može postići dogovor, onda drugu grupu optužuje za neuspjeh“, kaže Šelo Šabić.

Rješenje za BiH je, prema njezinom mišljenju, intelektualno, a ne pragmatično pitanje, a svakako nije pitanje političkih osobnosti, kako se to sad predstavlja.

„Neće se problemi riješiti samo ako se makne Dodik, ili Čović ili Izetbegović. Vjerujem da u BiH postoji kapacitet među građanima da nađu drugi način uređenja svoje države i da žive siguran i, koliko je moguće, sretan život kao i drugi građani Europe. No, to im je onemogućeno činjenicom da imamo sistem koji briše sve druge vaše karakteristike osim etničke. Pripadnost etničkoj zajednici je jedina bitna – kad se zapošljavate, kad se selite, kad mijenjate prebivalište, kad se liječite… To je redukcionistički i nije u skladu s europskim vrijednostima i svijetom moderne demokracije, i zato ne iznenađuje što smo stalno u nekoj vrsti konflikta. I nije to zato što se ljudi mrze, nego zato što ih sistem dijeli, ali nije se još pojavio nitko tko bi to mijenjao“, zaključuje Šelo Šabić.

Milardović na kraju poručuje da je kompleksnost strukture države, u kombinaciji s interesima velikih sila koji se susreću na Balkanu, veliki problem za budućnost zemlje.

„Rusija nije baš sretna da BiH ide euroatlantskim putem, što se može zaključiti iz istupa ruskog ambasadora u BiH i poruka da mogu očekivati ukrajinski scenarij krenu li tim putem. Dovoljno je da jedan član tročlanog niza blokira euroatlantske integracije da BiH nikad ne vidi Brisela. Ako se Hrvati, Srbi i Bošnjaci između sebe ne dogovore oko ulaska u EU, nikad u nju neće ući, kao ni u NATO. Za BiH je najbolje da se kao država konsolidira i da bude konsolidirana demokracija koja sama odlučuje u kojem će pravcu ići“, naglašava Milardović.

Za budućnost BiH vidi tri modela: optimistični, pesimistični i katastrofalni.

„Ako BiH u postizbornom razdoblju uspije doći do konsenzusa, ako se uspije demokratski konsolidirati i ako se usuglase unutar kuće oko strateških ciljeva – ulazak u EU i NATO, imat ćemo optimističan model BiH. Drugi, pesimistični model, koji se temelji na opisu unutarnjih uzroka, donijet će jačanje unutarnjeg konflikta i jednostavno će onemogućiti optimistični model. A postoji i treći model, povezan s modelom broj dva: ako se velike sile, odnosno Rusija uključi u situaciju u BiH, Bosne i Hercegovine će biti kaotična država. Mislim da su ta tri modela realistična, a otvoreno se zalažem za prvi model“, zaključio je Milardović.

Helena Puljiz (Inforadar)