Kliker.info

Raspad Jugoslavije i početak ratova na ovim prostorima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća natjerao je desetine hiljada ljudi da spas od stradanja potraže daleko od svojih domova.

Stotine bosanskih izbjeglica otišlo je prema Danskoj i drugim skandinavskim zemljama. Tokom 1992. godine u Kopenhagenu je stari brod Flotel Europa služio kao privremeni izbjeglički centar za stotine bosanskih izbjeglica. Među njima je bio i 12-godišnji dječak iz Sarajeva Vladimir Tomić.

Tomić je kasnije postao uspješan dansko-bosanski umjetnik, koji je svoja izbjeglička iskustva s broda pretočio u umjetnička djela za koja je dobio neke od najvažnijih evropskih nagrada. Diplomirao je na Odsjeku za medije na Kraljevskoj danskoj akademiji likovnih umjetnosti.

Vladimir Tomić debitirao je kao redatelj 2009. godine dokumentarnim filmom Moja izgubljena generacija, koji je djelimično i autobiografski. Tomićev treći dokumentarac Flotel Europa prikazan je na festivalu Berlinale 2015. godine, gdje je film dobio i nagradu čitatelja novina Tagesspiegel. U septembru 2022. debitirao je romanom Flotel Europa u kojem je opisao lična iskustva iz četverogodišnjeg perioda provedenog na istoimenom brodu.

Zbog ličnog izbjegličkog iskustva i profesionalnog rada, koji se temelji na borbi za ljudska prava, danski mediji ga smatraju važnim glasom na polju integracije stranaca, glasom novih izbjeglica koje pokušavaju u Danskoj ostvariti svoja ljudska prava.

U intervjuu za Al Jazeeru Balkans Tomić kaže kako situacija s izbjeglicama koje dolaze u Dansku nije najbolja, jer se krše mnoga njihova prava.

• Nakon dokumentarnog filma Flotel Europa, koji je prikazan 2015. godine, prošle godine ste objavili i istoimeni roman. Kakvi su utisci i koliko ste zadovoljni prijemom knjige kod danske publike?

– Vlastiti rad je uvijek teško ocijeniti jer onaj koji ga pravi je rijetko dovoljno objektivan. Rekao bih da sam još uvijek u procesu, recimo tako, varenja vlastitog dijela, mada sam i ja najveći kritičar svog rada, tako da u stvari nikada u potpunosti nisam zadovoljan. Moja urednica kaže da je zadovoljna romanom i kritikama koje su došle od novina i publike. Ovo je moja prva knjiga tako da nisam baš upoznat sa tim svijetom, a iz iskustva znam da je svaka umjetnost često ispunjenja jednom vrstom borbe i procesa stvaranja, pa onda svih tih nemilih poslova poput promocija…

Ne zanemarujući kvalitet rada, što je osnovna stvar da jedan rad bude uspješan, svejedno je popularnost nešto što ovisi i o vremenu i mjestu, tako da je često i relativan. Međutim, to što mi je poznato je da nakon filma Flotel Europa 2015. godine, pa čak i nakon dodjeljivanja dviju nagrada na Berlinaleu iste godine, i mnogim nagradama na drugim festivalima širom Evrope, film u Danskoj nije doživio veliki uspjeh, niti je bilo velikih kritika u novinama. Barem ne prvih nekoliko godina. Interesantno.

• Imate li nekih kontakata s izdavačima s Balkana, postoji li mogućnost da uskoro dobijemo prijevod knjige na naš jezik?

– Imam kontakte u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a na drugima radim. Trenutno se radi probni prijevod na engleski.

• U svojim javnim nastupima u danskim medijima često koristite lično ratno iskustvo iz Bosne i Hercegovine kako biste upozorili građane Danske šta se može desiti kada vlast u ruke dobiju nacionalisti. Koliko Danci mogu shvatiti takve poruke i upozorenja?

– Iz nekog razloga mi se čini da mnogi ljudi sa naših područja teže shvataju takve poruke (o nacionalizmu), nego recimo mnogi Danci iako bi valjda trebalo biti obratno nakon rata devedesetih. Sve mi to govori da su nacionalisti u stvari dobili dobrim dijelom ono što su htjeli. Svoje lično iskustvo, u stvari, koristim i u mnogim filmskim i drugim radovima koje stvaram, tako da nastupati u medijima, za mene je obično onako kako bih otprilike napisao priču za roman, osim ako se radi o intervjuu kao recimo ovdje. Najbolje poznajem lični materijal i takav izraz. Zato mi je i poteško odgovarati na pitanja iz ovakvog ugla gdje se trebaju uzeti cijela istraživanja jednog društva i šire. Zato ću probati što više ostati pri ličnom iskustvu.

• Jačanje desničarskih i nacionalističkih stranaka u Evropi posljednjih godina ponovo je u trendu. Kako gledate na to i kojim putem ide EU?

– Balkan je ogledalo Evrope. Sve što na području Balkana bukti, na Zapadu tu i tamo tinja, ali za veću vatru potreban je i veći sklop okolnosti. U mnogim slučajevima je u bogatim zemljama Zapada, demokratija kao forma uprave pokazala da je moguće izbjeći nacionalističke ekstreme, međusobne ratne konflikte ili barem građanske ratove, time što se fokusiralo na višepartijske sisteme, poštivanje pravosuđa i zakona, investicije i fokusom na školovanje, socijalno osiguranje, prosperitet i ekonomiju (rezultate). To što su izbjegli pokolj kod kuće ne znači da su zapadni demokratski sistemi samo dobri i da mnogi ljudi nisu ostali zapostavljeni.

Najveći problem kod nacionalističkih stranaka je taj što oduzimaju mnogo više jednom društvu nego što nude. Zato i mogu da opstanu samo u jednoj vrsti haosa. One se održavaju u životu gajeći strah i mržnju prema drugima, a društvo koje se formira u strahu i mržnji nije progresivno društvo ni na koji način. Međutim, mnogo je interesantnije zapitati se kako dolazi do formiranja takvih stranaka u demokratskim, poprilično bogatim, zapadnim zemljama.

Ono čega nismo dio i što isprva ne utiče mnogo na naš život, lako zaboravljamo da uopšte i postoji. Pri tome se mnogi čude zašto socijalne četvrti Pariza gore, zašto pobjeđuju nacionalisti nekim dijelom Evrope i zašto se tu i tamo formiraju grupacije koje nas podsjećaju na fašističke pokrete iz Drugog svjetskog rata… Jedan od više okolnosti je da se srednja klasa u mnogim zapadnim zemljama ekonomski relativno obogatila i otisnula od donje klase koja je ostala bez mogućnosti za progresom, pa zatim i nadom. Klasa, koju je klasa bogatih uvijek ignorirala i iskorištavala, danas je ignorirana i omalovažena od onih kojim je najbliža, srednjoj klasi. Njihovu beznadežnost pritom iskorištavaju demagozi i oportunisti, populisti raznih vrsta.

Kojim putem ide EU, ne mogu da odgovorim, ali mogu reći da su krize kao Brexit i one poslije, stavile mnoge stvari u perspektivu. Ako zamišljamo kolektivizam u Evropi, moramo da ga zamislimo sa onima koje smo zaboravili i sa novim reformama koje će da se okrenu ka cijeloj zajednici, ne samo odabranim grupama i pojedincima. Uz to, Evropa nije sama na svijetu. Bez rada na sporazumima globalno, postoji velika šansa ne samo da odemo u treći svjetski rat, već kolektivno svi nestanemo sa ove planete, bilo to zbog nuklearne, klimatske ili neke pete kataklizme.

• Desnica je u usponu i u skandinavskim zemljama, pogotovo u Švedskoj, gdje danas imamo Švedske demokrate kao neizbježan faktor u vođenju zemlje. Do prije nekoliko godina mnogi su tvrdili da takav razvoj situacije nije moguć u tako razvijenim i liberalnim državama. Kako je do toga došlo?

– Naravno da je moguć. Danske nacionalističke partije su u velikom usponu još od devedesetih. Naročito je u usponu Danska narodna partija (DF), koja je sjedila u samoj vladi više godina, ali nikada nije uzela odgovornost upravljanja državom. Jednostavno je našla „fotelju“ i držala se nje. Tek ovih godina vidimo raspad i krize u tim nacionalističkim partijama kao DF, ali ne zato što njihova politika nije popularna u narodu, već zato što su velike partije kao Socijaldemokrati i drugi preuzeli gotovo u potpunosti njihovu, dobrim dijelom ekstremnu politiku. Time su velike partije gotovo eliminirale parlamentarnu ekstremnu desnicu, ali su pri tome same napustile neke od svojih ideala i postale ekstremnije što se tiče politike prema izbjeglicama, strancima, pa čak i Dancima sa roditeljskim porijeklom iz drugih zemalja.

Dok je Danska već decenijama prolazila kroz te promjene i faze, u Švedskoj je bio drugi odnos prema nacionalistima – nešto kao nulta tolerancija prema desničarskim ekstremima. Međutim, to se očigledno nije podudaralo s tim što se godinama istovremeno događalo u društvu. Za mene pojava njihovih nacionalista u politici nije došla kao šok, kao što je došla za mnoge. Došla je više kao nemila vijest koju sam iščekivao.

• Kako gledate na budućnost Evrope i u kojem smjeru će otići ova situacija u kojoj imamo sve jače retrogradne snage?

– Situacija će otići u smjeru u kojem kolektivno dozvolimo da ode. Imamo iskustva sa tim šta se desilo zajednici kao Jugoslavija. Raspala se na najgori mogući način, jer smo kolektivno to dozvolili. Brexit i krize poslije su nas podsjetile baš na to. Za jedinstvo se mora boriti.

• U knjizi Flotel Europa opisujete svoja izbjeglička iskustva po dolasku u Dansku. Vidite li neke sličnosti u postupanju prema izbjeglicama u Danskoj danas u odnosu na period kada ste Vi stigli?

– Sličnost bi bila djelimično to što su bosanske izbjeglice bile pod za nas specijalno napravljenim zakonom tzv. zakonom za Jugoslovene, koji nas je stavio u jedan vakuum, jer smo živjeli u centrima odvojeni od društva i bez prava na bilo kakvu vrstu integracije. Takozvani paragraf 15a je značio da nismo imali prava na školovanje, rad itd. Međutim, svejedno su se neki političari poslije nekoliko godina izborili za naše pravo integracije.

Strašne stvari se trenutno događaju na tom frontu i to nije direktno ni sa strane ekstremne desnice, već sa strane centralnih partija Venstre (liberali) i Socijaldemokrata. Sirijci i mnoge druge izbjeglice svakodnevno bivaju deportirani, i to često na silu, u države iz kojih su pobjegli i za koje međunarodne organizacije za ljudska prava imaju dokaze da nisu sigurne, posebno ne za te izbjegle osobe koje su često opozicija vladajučih režima. Dok istovremeno primaju i direktno integrišu izbjeglice iz Ukrajine, što nije pogrešno, već je diskriminirajuće prema izbjeglicama iz drugih zemalja. Postoje izbjeglički centri za deportaciju gdje bukvalno osobe propadaju psihički i neki od njih pokušavaju da izvrše samoubojstva. Familije bivaju rasturene time što npr. jedan roditelj ili čak potomak dobije odbijenicu na produžen boravak.

• Dokumentarni film i knjiga objavljeni su u trenutku kada je Evropu potresala najveća migrantska kriza. Kako gledate na tu krizu i da li su evropske zemlje, prije svega one najbogatije zemlje Unije, odgovorile na krizu na pravi način?

– I dan danas se svakodnevno dave ljudi u pokušaju da pređu u Evropu. Šta reći više? Dok sam se prošlo ljeto vozio taksijem kroz Napulj na putu ka mondenskom ostrvu Ischia, gdje ću provesti raspust sa porodicom, nakon što smo posjetili venecijanski Bienale, gledao sam ljude kako spavaju po ulicama i parkovima u gomilama smeća, policiju kako ih hapsi, kako rove po kantama… I dok sam na telefonu gledao vijest o ubojstvu davljenjem jednog migranta od običnog italijanskog civila na ulici u po bijela dana, gadio sam se sam sebi. Taj osjećaj me prati već dugo, no u ovim situacijama je sve samo tako direktno i očito. Ne pokušavam se ovim ni izdići ni očistiti, samo konstatujem gdje smo. Na Balkanu, pa i u Danskoj, često sam bio u sličnim situacijama. Hoću da kažem: uvijek se može biti pragmatičan i argumentirati da Evropa jednostavno ne može da podnese tolike količine ljudi ili šta već, ali to dok izgovaramo istovremeno znamo da mi nismo ti ljudi o kojim govorimo i da se u stvari bojimo gubljenja našeg konformizma.

• Vaši dokumentarni filmovi Eho, Izgubljena generacija i Flotel Europa u Danskoj, ali i u nekim drugim zemljama doživjeli su sjajne reakcije kritike i publike, osvojili ste brojne nagrade… Zašto su takvi sjajni filmovi prošli slabo popraćeni na Balkanu, prije svega u Bosni i Hercegovini, iako je tema tih filmova direktno vezana za Bosnu i Hercegovinu?

– Flotel Europa je nagrađen u gotovo svakoj (republici) bivše Jugoslavije, danas zemlji, a prikazan je u svakoj, tako da je, iako gotovo nepoznat film u mainstreamu, opet uradio ono što je za mene velika stvar. Flotel Europa je ujedinio naše ljude, one naše prave ljude, ne nacionaliste – njih niko ne može ujediniti, zato i ne znaju voditi ljude i države. Samo zavoditi.

• Koliko uspješni i realizirani ljudi u inostranstvu, poput Vas, mogu učiniti na povezivanju balkanskih zemalja s najrazvijenijim evropskim zemljama, pogotovo na kulturnom i obrazovnom planu? Da li Vas je ikad neko iz zemalja bivše Jugoslavije pozvao da sarađujete ili pomognete na tom planu?

– Festival Pravo Ljudski u Sarajevu ima posebno mjesto u mom srcu. Ta ekipa me je stvarno ne samo oduševila, već vratila dio onog ratom izgubljenog grada u kojem sam se rodio i dobrim dijelom formirao. Imao sam privilegiju da predajem na više filmskih radionica koje su dovodile mlade iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, pa i šire, da se druže i uče kroz film. Nadam se da ću uskoro opet doživjeti tako nešto. Pri tome sjajni festival Dokufest iz Prizrena, gdje sam učestvovao u sličnim radionicama. Krak, Bihać je isto jedno mnogo dobro i progresivno mjesto. Ima tu još štošta na Balkanu.

Haris Ljevo (AJB)