Kliker.info

Uvjerenje da bi svima bilo bolje da nema Rusije nije od jučer. Ipak, to nikad nije bila “mainstream” ideja, a zemljopisno se – među ozbiljnim političarima – uglavnom rasprostirala po zemljama koje dijele granicu s Rusijom pa stoga žive pod neprestanom prijetnjom njezine agresije već desetljećima, ako ne i stoljećima. Tako je bilo dosad – konstatira Mihail Hodorovski za Politico, a on je svakako jedan od Rusa čije se mišljenje uzima u obzir.

Nekadašnji oligarh, izvršni direktor naftne kompanije Yukos, a potom žestoki Putinov protivnik i bivši politički zatvorenik, autor je knjige “Ruska zagonetka: Kako je Zapad nasjeo na Putinov gambit moći – i kako to popraviti”. Na tom tragu je i njegova nova analiza u kojoj se bavi vremenom nakon – raspada Rusije.

To mišljenje kako bi svima bilo bolje da Rusije nema – nastavlja on u Politicu – sada je izišlo iz svoje uobičajene niše i postupno pronalazi zastupnike u akademskim, diplomatskim i političkim krugovima Zapada – primjer za to je nedavni članak Janusza Bugajskog “Prednosti nadolazećeg raspada Rusije”, objavljen upravo u Politicu.

Hodorovski dalje razmatra koji točno prioriteti u odnosu na budućnost Rusije imaju najviše smisla za Zapad, kako sa strateškog tako i čisto pragmatičnog gledišta.

Kao lider zapadnog svijeta, SAD bi svoj pragmatičan stav prema budućnosti Rusije trebao temeljiti na teorijski mogućim scenarijima koji će dugoročno najviše pridonijeti stabilizaciji i onemogućit potencijalno formiranje protuzapadnog saveza predvođenog Kinom i uključujući Rusiju ili njezine povijesne ogranke – uvjeren je Hodorovski, koji napominje kako je utjecaj Zapada na trenutnu situaciju u Rusiji danas ograničen, a izravan utjecaj gotovo nemoguć.

Ali, to bi se moglo radikalno promijeniti u trenutku kada režim padne, a Hodorovski dodaje da se to čini praktički neizbježnim; samo je pitanje vremena. E, tada bi se uloga Zapada, ali i šireg stranog utjecaja na sudbinu Rusije, mogla pokazati doista vrlo velikom. Kao što je, uostalom, to bio slučaj početkom 1990-ih, a samo nekoliko godina ranije činilo se nemogućim. I bit će vrlo važno koliko će Zapad racionalno koristiti takav utjecaj.

Zapadne zemlje će svakako morati odlučiti hoće li poduprijeti snage koje će se zalagati za očuvanje Rusije unutar granica njezinih međunarodno priznatih granica ili uglavnom unutar tih granica, ali uz prilagodbe za one teritorije  koji bi odlučili nastaviti sami na svom povijesnom putu, a to se prije svega odnosi na republike sjevernog Kavkaza. Ili će Zapad pak podržati one koje će se zalagati za stvaranje nekoliko neovisnih država na teritoriju Rusije.

Ovaj drugi scenarij danas ima nemali broj pristaša, ne samo u Ukrajini, već i u većini zemalja koje neposredno graniče s Rusijom, a koje strahuju da ne postanu sljedeće žrtve agresije. Štoviše, taj scenarij nalazi svoje zagovornike čak i među ruskom demokratskom oporbom – napominje Hodorovski.

Odgovori na mnoga druga pitanja koja se tiču budućnosti Rusije ovise o ovom temeljnom izboru, smatra on, a mnogo je onih kojima se čini da bi svijet bio mnogo sigurniji i bolji kada bi Rusija doživjela sudbinu SSSR-a. Takvo je uvjerenje, primjerice, iznio i George Soros.

Hodorovski odmah kaže da se kategorički ne slaže s ovim mišljenjem jer strogo hipotetski, čak i ako pretpostavimo da bi takav plan bio lako i mirno provediv, teško da bi olakšao život čovječanstvu u cjelini, a posebno zapadnom svijetu.

Raspadom Rusije, upozorava Hodorovski, istok zemlje bi praktički bio osuđen da postane satelit Kine, njezin sirovinski i vojni privjesak, trajno uništavajući ravnotežu u srednjoj Aziji. Nikakav napor Zapada ne bi mogao spriječiti takav razvoj događaja i Kina bi počela napredovati prema Europi, najmanje do Urala.

Oni koji misle da je Kina demokratskija i daleko manje prijeteća diktatura od Rusije predsjednika Vladimira Putina mogli bi se naći jako razočarani takvim ishodom, jer će značajan dio Euroazije tako vjerojatno završiti pod vlašću totalitarnog despotizma stare škole, dok bi se Zapad našao licem u lice sa znatno jačom Kinom, praktički pred svojim vratima.

Pretpostavka da bi se raspad tako složene političko-kulturne cjeline kao što je Rusija mogao provesti mirno i na uredan način, po mišljenju Hodorovskog samo je pusti san.

Ako se doista uzme u obzir velika etnička i vjerska raznolikost Rusije, razmjer svih problema koji su se u njoj već nagomilali, kao i broj naoružanih pojedinaca s borbenim iskustvom koji će postojati u zemlji do trenutka kada ovo pitanje postane relevantno – brzo će postati jasno da je podjela Rusije po neproblematičnom čehoslovačkom modelu praktički nemoguća.

To znači da ćemo se, u slučaju da Rusija doista bude podijeljena, s velikom sigurnošću naći pred skupinom pseudodržavnih tvorevina koje će biti jedna drugoj “do grla”, nastojeći prisvojiti nuklearni arsenal i drugo oružje pod svojim skutima.

Čak su i mnoge, već uspostavljene granice između bivših republika SSSR-a postale “užarene” tijekom posljednjih 30 godina, dok su granice unutar današnje Rusije administrativne prirode i stoga daleko manje jasne. Pritom pitanje nuklearnog razoružanja uopće nije “na stolu”.

Takav razvoj događaja teško da bi svijet učinio sigurnijim – upozorava Hodorovski u Politicu.

Konačno, u mjeri u kojoj će pogubnost nekontroliranog raspada Rusije svima odmah postati očigledna, pojavit će se i nova potreba za prisilnim ujedinjenjem glavnog teritorija Rusije, što bi bio posao za novog ruskog diktatora. U tu svrhu pokrenuo bi se novi totalitarni ciklus u Rusiji, uz neizbježnu degeneraciju društva, militarizam i neprijateljstvo prema Zapadu. Samo što bi la ovaj put to biti još opasnija verzija “putinizma”, s manje legitimiteta. Svijet će se tako vrlo brzo naći na rubu novog rata, samo u još kompliciranijim uvjetima – upozorava jedan od najvećih Putinovih oponenata.

Bez obzira na činjenicu da je trenutno svaki razgovor o budućnosti Rusije vrlo emocionalno nabijen, premisa da bi svijetu bilo bolje bez nje čini se dvojbenom – iako će svijet bez sumnje biti bolje mjesto bez Putinove Rusije.

Iz tog razloga, moja vizija buduće Rusije je vizija ujedinjene države, više-manje unutar granica određenih nakon raspada SSSR-a. Međutim, Hodorovski priznaje da će očuvanje Rusije kao gigantske države zahtijevati duboke političke reforme kako bi se spriječila njezina brza i neumoljiva transformacija u novu militarističku državu, koja uz pomoć grube sile drži goleme teritorije pod svojom kontrolom. Prednost naše generacije u odnosu na prethodne u tome je što se možemo osloniti na jedinstveno povijesno iskustvo postkomunističkog ruskog demokratskog projekta. Na žalost, izuzetno tužno iskustvo.

Ali već znamo da sve dok Rusija ostaje nedjeljivo unitarno carstvo s jedinstvenim središtem upravljanja u Moskvi, nikakva količina demokratskih obećanja ne može spriječiti zemlju da sklizne u totalitarnu diktaturu. Buduća Rusija stoga mora biti decentralizirana – ujedinjena, ali djeljiva. U biti, jedino rješenje za nju je federacija, što u praksi Rusija nikad nije bila – ni pod carevima, ni pod Sovjetima, ni nakon njih, a pogotovo ne pod Putinom, usprkos službenom imenu Ruska federacija.

To nije jednostavan zadatak, ali Rusija se ne može pretvoriti u stabilnu, mirnu i, u određenoj mjeri, demokratsku državu bez jačanja neovisnosti lokalne samouprave i istovremenog formiranja nekoliko političkih subjekata koji posjeduju značajnu političku i gospodarsku neovisnost u odnosu na centar moći u Moskvi.

Također je važno prepoznati nužnost transformacije Rusije iz predsjedničke u parlamentarnu dražvu jer samo će kao takva moći osigurati zastupanje političkih interesa vrlo različitih skupina dok ove nastojate pronaći za svih korisna rješenja. Federalizacija, snažna lokalna samouprava i parlamentarna republika tri su strateška cilja za buduću Rusiju – zaključuje Hodorovski u Politicu.

(Slobodna Dalmacija)