Kliker.info

Dana 2. februara  obilježena je 80. godišnjica završetka jedne od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata i najkrvavije bitke u ljudskoj povijesti – one staljingradske! Tada su se, naime, postrojbe njemačkog Wermachta – preciznije, čuvena 6. Armija generala Friedricha von Paulusa (slika ispod) proslavljena još 1940. osvajanjem Francuske – i službeno predale lokalnom zapovjedništvu sovjetske Crvene armije usprkos zapovjedi Adolfa Hitlera da kapitulacija ne  dolazi u obzir.

Bitka za Staljingrad počela je 23. oktobra 1942., a u smrt je na kraju odvukla, prema ruskim izvorima – čak oko 550 000 njemačkih i oko 450 000 sovjetskih vojnika, dok točan broj poginulih civila vjerojatno nikada neće biti utvrđen. Ta je bitka bila psihološka prekretnica jer je definitivno srušila mit o nepobjedivosti njemačke vojske koji je do tada vladao diljem Europe ali i među sovjetskim stanovništvom s obzirom da je Wermacht prethodno došao gotovo do predgrađa Moskve u čuvenoj operaciji Tajfun – najvećoj u čitavoj povijesti – i bez obzira što je u njoj doživio poraz.

Jer s krvavim žrtvama i razaranjima staljingradske bitke jednostavno se ništa ne može usporediti. Možda još jedino gotovo trogodišnja opsada Lenjingrada (slika 4) u kojoj je od gladi umrlo oko milijun stanovnika, a poginulo oko 300 000 sovjetskih vojnika i neutvrđen broj njemačkih. Troma sovjetska birokracija opsadu Lenjingrada nikada nije proglasila genocidom, pa zato to isto upravo sada najavljuje učiniti ruski državni vrh.

Zanimljivo je da se završetak staljingradske bitke gotovo pa vremenski poklapa s dolaskom na vlast u Njemačkoj Adolfa Hitlera, 10 godina prije toga (30.januara. 1933.).

Povijest se ponavlja, kažu mnogi, pa se, tako, navedena okrugla obljetnica završetka staljingradske bitke čudnom igrom okolnosti na ironičan način „poigrala“ sa zbivanjima i u aktualnom ukrajinskom ratu. Naime, na tamošnjim će se bojišnicama – nakon Wermachtovih tenkova – „Pantera“ i „Tigrova“ – opet pojaviti suvremeni njemački tenkovi „Leopardi“ koji će ubijati Ruse. Upravo na taj način ruski političari i mediji interpretiraju nedavnu odluku službenog Berlina da Kijevu isporuči svoje tenkove Leopard 2A6, a da ostalim državama koje ih imaju u sastavu svojih oružanih snaga daje dozvolu da ih dostave Ukrajini.

Neočekivana motivacija

Ako je išta uspjelo dodatno motivirati Ruse u njihovoj želji za pobjedom u ukrajinskom ratu kojem se kraj ne nazire, onda je to sigurno ova odluka njemačke vlade, usvojena, to ipak treba naglasiti – nakon burnih prepucavanja Berlina sa svojim saveznicima, kao i potresima na njemačkoj unutarnjoj političkoj pozornici – čak i u vladinoj koaliciji. Razlog tog otpora predvođenog samim kancelarom Olafom Scholzom i više je nego razumljiv: snažna simbolika vezana uz gore opisane događaje iz Drugog svjetskog rata; i strah da se Njemačka ne nađe neposredno uključena u rusko-ukrajinski rat na strani Kijeva.

Naime, oni koji u Njemačkoj to trebaju znati, dobro znaju za čuvenu Hitlerovu zapovijed – za koju, naravno, znaju i Rusi. Evo što o njoj piše u Wikipediji: „Prije početka operacije Barbarossa, u Objavi o vojnim sudovima (Kriegsgerichtsbarkeitserlass) od 13. svibnja 1941. godine Hitler je odobrio svakom njemačkom časniku da prema svojoj prosudbi može odrediti strijeljanje bilo kojeg sovjetskog građanina, ukoliko procijeni da taj predstavlja prijetnju po njemačke snage; te je izričito propisao da će svaki njemački vojnik biti izuzet od kazne za kaznena djela koja – u suprotnosti s njemačkim zakonima – počini u Sovjetskom Savezu. Njemačke vojne snage su doista postupale izrazito brutalno, ubijajući i paleći na sve strane.“

Novi paket američke vojne pomoći

Odobrenje za slanje njemačkih Leoparda Kijevu nedvojbeno je izvršeno pod američkim pritiskom, pri čemu se primarno nastojalo očuvati jedinstvo Zapada po pitanju daljnje pomoći Ukrajini – i, ne manje važno – potvrditi američko predvodništvo Zapada oko kojeg ne smije biti nikakvog propitivanja.

Međutim, neovisno što njega, nakon brzog slamanja slabašnog njemačkog bunta više nitko dugo neće dovoditi u pitanje, prošlog je tjedna stigla vijest iz Mađarske i Austrije kako te zemlje Ukrajini više neće slati nikakvo oružje. S druge strane, Grčka, koja nakon Njemačke u sastavu svoje vojske ima najveći broj Leoparda, izjavila je kako te tenkove neće slati Ukrajini jer bi joj mogli trebati u eventualnom sukobu s Turskom kojeg ne može isključiti.

Ali dok je god Bidenove administracije Kijev se ipak ne bi trebao brinuti oko oružja, neovisno što mu je (za sada) sam Biden onemogućio isporuke američkih zrakoplova F-16, a što su odmah potom kao mogućnost odbacile i Njemačka, Poljska i Velika Britanija. Naime, kako doznaje Reuters, SAD su već odobrile novi paket vojne pomoći Ukrajini vrijedan više od 2 milijarde dolara. On bi, kao novost, trebao uključivati i rakete s još većim dometom od onih koje su do sada isporučivane i koje su dosezale 80 kilometara. Nove bi mogle dosezati do 150 kilometara.

Moralno opravdani maksimalizam Zelenskog morat će se svesti na pragmatični realizam

Ukrajinski rat odvijat će se svojom logikom ali će prije ili kasnije završiti za pregovaračkim stolom. Tu ću navesti dva ključna elementa koja se u tom smislu nameću kao presudna, a o kojima se nerado govori i u analitičkim krugovima:

1. Sjedinjenim Državama nisu bitne konačne ukrajinske granice koje će se pregovorima formirati, već joj je najvažnije da ne dođe do njene „demilitarizacije“ i „denacifikacije“– da Ukrajina u onom obliku, o kojem se to dogovori, nastavi postojati unutar interesne sfere Zapada. Pri tom je najvažnije za promjenu granica pridobiti službeni Kijev. Naime početni, strahom nakon ruske invazije izazvani pregovarački pragmatizam i spremnost na ustupke Volodimira Zelenskog, u međuvremenu je zamijenio njegov moralno opravdani maksimalizam, koji, međutim, u sebi nosi i velike rizike u slučaju po Ukrajinu negativnog scenarija na bojnom polju kojeg više ne isključuju ni zapadni analitičari;
2. Rusija pak ultimativno zahtjeva dobivanje zapadnih „armiranobetonskih“ strateških sigurnosnih jamstava za sebe i kategorički neće dozvoliti da se na pregovarački stol stavi pitanje o ukrajinskim teritorijima anektiranim u sastav RF u listopadu prošle godine (o Krimu da se i ne govori). Upravo je to prošloga tjedna kazao zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov zadužen za sektor odnosa sa SAD-om. Rjabkov je izjavio kako Rusija od Zapada, nakon dobivanja sigurnosnih jamstava, više „ne treba ništa osim da ju ostavi na miru“. Drugim riječima Moskvi je neprihvatljivo „zamrzavanje“ stanja na terenu bez čvrstog sporazuma, jer bi, kako smatra, nakon ekonomskog i vojnog oporavka Zapad opet vrlo lako mogao „odmrznuti“ sukob. Osim toga zamrzavanje sukoba Rusiji ne bi omogućilo potpuno fokusiranje na Istok već bi je primoralo na stalno praćenje stanja duž granice sa sebi neprijateljskom Ukrajinom.

To su ključne pretpostavke koje će se morati uzimati u obzir ako će se željeti dugoročno rješenje sukoba, a odnose se prije svega na Moskvu i Washington. Ako se oni dogovore dvi će se tome, prije ili kasnije morati prilagoditi.

Bidenova složena i rizična strategija za sada je uspješna. Ali…

Za sada to još izgleda vrlo daleko. O tome svjedoče i riječi zapovjednika Združenog stožera američke vojske generala Marka Milleya sa sastanka država sponzora Ukrajine 20. januara, (izvor: The Washington Post) gdje on kaže kako je Bidenov prvi i najvažniji zadatak “podržavati i provoditi međunarodni poredak temeljen na pravilima” protiv zemlje s jedinstvenom nuklearnom sposobnošću (Rusije) “bez ulaska u Treći svjetski rat”.

Pri tom je Milley predložio četiri moguća odgovora: ne izazivati kinetička neprijateljstva između američke vojske ili NATO-a s Rusijom; ograničiti sukob unutar geografskih granica Ukrajine; ojačati i održati jedinstvo NATO-a; osnažiti Ukrajinu i osigurati joj sredstva za borbu.

Međutim, ograničiti sukob postaje sve teže s obzirom kako je Biden po svim navedenim točkama već došao do tzv. crvenih crta, pa čak ih i „nagazio“. Na to je još krajem godine upozorio ruski šef diplomacije Sergej Lavrov kazavši kako se NATO opasno približava neposrednom sukobu s Rusijom i Trećem svjetskom ratu (u međuvremenu je uslijedila odluka o slanju zapadnih tenkova Kijevu što je i sam Zapad ranije odbacivao i smatrao visokorizičnim po eskalaciju).

Bidenova intencija sada je, prema brojnim utjecajnim američkim analitičarima, zapravo provedba taktike „eskalacije radi deeskalacije“. Njom se želi izvršiti dodatni pritisak na Moskvu jačanjem ukrajinskih snaga (moguće i nekom njihovom novom uspješnom vojnom operacijom iako ih i sam Milley smatra malo vjerojatnim i svodi eventualno samo na taktičke pobjede) i izazvati strah koji bi ju onda konačno primorao na politički dogovor ali pod zapadnim uvjetima. Pri tom nitko od tih analitičara više-manje niti ne spominje ruske uvjete.

Nema „plana B“

Međutim problem je kod te strategije što zapravo nema „plana B“ ako ne uspije tj. ako Ukrajina ne bude u mogućnosti ostvariti uspjeh na bojnom polju ili, još gore, njena vojska doživi poraze. Ili pak ako ruski državni vrh ne iskaže očekivani strah i bude odlučan za dugotrajni nastavak rata. Znači li to onda da će Zapad morati priznati poraz ili da će, u suprotnom, morati pokrenuti Treći svjetski rat svojim neposrednim sukobom s Rusima, na što upozorava američki general Mark Milley kao po Bidena nedopustivo? Sve su to krajnje važna pitanja na koja još nitko ne može dati odgovor.

Jer, da se opet vratim na sam početak teksta: Putin je u svom prošlotjednom govoru u Volgogradu (bivšem Staljingradu) u spomen-muzeju opet izrekao nešto što je snažno odjeknulo svijetom. Iako je nedvojbeno bio ponesen emocijama,  Putin je govor čitao tj. bio je pripremljen ranije kada su emocije još sigurno „pod kontrolom“. Tako je kazao da onaj tko (opet) uvlači Njemačku u rat s Rusijom i očekuje pobjedu ne razumije da će takav rat s ruskom stranom biti drugačiji.

“Nevjerojatno je, ali njemački tenkovi Leopard, na kojima su iscrtani križevi, ponovno nam prijete. I još jednom, Hitlerovi nasljednici žele se boriti s Rusijom na ukrajinskom tlu. … Oni koji uvlače europske zemlje, među njima Njemačku, u novi rat protiv Rusije i to neodgovorno prikazuju kao gotov čin i oni koji misle da će pobijediti Rusiju na bojnom polju, očito ne razumiju da će suvremeno ratovanje s Rusijom biti potpuno drukčije“, kazao je Putin podsjetivši na staljingradsku bitku kako na …. simbol “neuništivosti našeg naroda”. “Mi ne šaljemo naše tenkove na njihovu granicu, ali imamo čime uzvratiti i to neće ostati na uporabi oklopnih vozila”, kazao je Putin, nedvojbeno aludirajući na nuklearno oružje.

Ni malo ne čudi da je samo dan kasnije glasnogovornik njemačke vlade Steffen Hebestreit izjavio kako kancelar Scholz idućih tjedana namjerava telefonirati ruskom predsjedniku Putinu neovisno o brojnim različitim političkim pogledima i stavovima.

Promjena narativa o tome kome više odgovara dugotrajni rat

Zanimljivo je naglasiti kako se proteklih tjedana vidljivo mijenja, čak i u američkim liberalnim medijima narativ o dugotrajnom ratu u Ukrajini kao poželjnom za SAD (i Zapad) s obzirom da bi trebao potpuno iscrpiti Rusiju uz dodatne moguće političke posljedice po Putina i zemlju u cjelini. Može se vrlo lako dogoditi da na taj način Putin, osim Ukrajine, „demilitarizira“ i sam NATO. Štoviše, sada se otvoreno navodi kako dugotrajni rat može više koristi Rusiji zbog njenih golemih resursa, dok Zapadu može prouzročiti još veće štete s obzirom na vrlo složene ekonomske probleme i visoku inflaciju. (Ovdje treba dodati kako se proteklih dana opet pojavljuju, kao dominantne, teze da je dugotrajni rat povoljniji po Zapad – pa sad budimo pametni)

U tom je smislu zanimljiva i prošlotjedna korekcija prognoze MMF-a o rastu gospodarstava, gdje se za Rusiju za 2023. prognozira rast preko 2%, a u 2024. još i veći. Taj je rast bio pozitivan i u prošloj godini usprkos „totalnim“ sankcijama, a očito je kako sada MMF-ovi stručnjaci procjenjuju da od njihovog razornog utjecaja neće biti ništa, odnosno da je Moskva uspjela amortizirati snažni sankcijski udar, ali i izvršiti (iako još nikako ne do kraja) bolnu transformaciju svoje ekonomije i tržišta sa Zapada na geopolitički Istok.

Kobna međusobna podcjenjivanja protivnika

Dodao bih: Zapad je podcijenio Rusiju ništa manje u odnosu na koji je Rusija podcijenila Ukrajinu uoči vojne invazije. I jedno i drugo predstavljaju potpune promašaje njihovih obavještajnih struktura i stratega. Promašaje – zbog kojih i jedna i druga strana sada grozničavo traže najbezbolnije načine da se iz svega ovoga izvuku, jer je svima jasno kako u ovom slučaju ne može biti po onoj da će „vuk biti sit a koze cijele“. Drugim riječima neće biti ništa od holivudskih „hepienda“ gdje svi na kraju moraju biti sretni. Negativne posljedice svojih odluka morat će još dugo snositi i Zapad i Rusija, a o Ukrajini da i ne govorimo.

O ruskim podbačajima na vojnom polju i promašenim strategijama već je puno pisano. Zapadni promašaji tek sada izlaze na vidjelo. I to u sve manje stidljivom obliku.

Tako je jedan od najzanimljivijih tekstova na sličnu temu koji su se u međuvremenu pojavili i onaj britanskog The Economist-a, koji se odnosi na rast ruskog izvoza nafte usprkos naftnom embargu od strane Zapada.

U tekstu od 29. januara pod naslovom „Kako Rusija izbjegava naftne sankcije u industrijskim razmjerima“, između ostalih zanimljivih stvari The Economist navodi i slijedeće:

„Ruski izvoz (nafte) pretrpio je ozbiljni udarac od “prve paljbe” Europe u prosincu (kada se odrekla ruske nafte koja stiže tankerima, op.ZM.). No, dva mjeseca kasnije već se vratio na razinu koja je posljednji put zabilježena u lipnju. Količina nafte morem – koja ima tendenciju rasta kada je tržište u problemima – vratila se na normalnu razinu. Kao što se i očekivalo, Kina i Indija uzimaju većinu barela pod embargom. Ali pojavila se još jedna neočekivana okolnost: volumen tereta nepoznatog smjera naglo se povećao. Ruska nafta, koju je nekada bilo lako pratiti, sada putuje kroz više “sjenovitih” kanala.“

S druge strane britanski Financial Times (FT) i američki POLITICO prošli tjedan pišu kako mnoge zapadne tvrtke i dalje nastavljaju poslovati u Rusiji kao da se ništa nije dogodilo. Tako FT u tekstu Anne-Sylvaine Chassany navodi kako je „krajem prošle godine, manje od 9% od 1404 iz EU i G7 tvrtki napustilo Rusiju nakon što su trupe ušle u Ukrajinu“, …  „Osim toga, neki su vođe voljeli žonglirati moralnim argumentima. Pitaju se što je gore: nastaviti plaćati porez u Rusiji kao da se ništa nije dogodilo ili joj ostaviti imovinu vrijednu milijarde dolara, koja će zauzvrat otići na financiranje ratnih napora? Taj argument inače koriste konkurenti protiv francuske banke Société Générale, koja ne samo da je prodala svoj udio u Rosbanku tvrtki prokremaljskog milijardera Vladimira Potanjina, koji je kasnije završio na američkoj listi sankcija, već je pretrpjela gubitak od 3,1 mlrd. eura u procesu.“

Sve su ovo problemi Zapada a da oni pravi – s Kinom, zapravo još nisu ni počeli. Pri tom su kinesko gospodarstvo i globalni ekonomski utjecaj nemjerljivo veći od ruskih.

SAD otvaraju dva nova globalna fronta

A Sjedinjene Države upravo otvaraju, osim s Rusijom – i nova dva globalna fronta: onaj dalekoistočni, protiv Kine; i bliskoistočni, protiv Irana.

Otvaranje prvog simbolizirali su prošlotjedni posjeti (odvojeni ali zapravo itekako sinkronizirani) glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga i američkog ministra obrane Lloyda Austina Južnoj Koreji i Japanu. U oba je slučaja zatražena (to za Tokio više i nije potrebno jer je na to pristao još i prije ruske invazije na Ukrajinu) nedvojbena potpora američkim sigurnosnim i ostalim vizijama svijeta. Od Seula je Stoltenberg zatražio oružje za Ukrajinu i priključenje „azijskom NATO-u“, dok je Austin tražio njegovu jasnu protukinesku i proturusku orijentaciju, navodeći pri tom kako će mu SAD pružiti svu moguću zaštitu, uključujući i onu nuklearnim oružjem u slučaju agresije Sjeverne Koreje.

Naime, iako se Seul brzo priključio Zapadnim osudama Rusije nakon invazije, njegove tvrtke uglavnom ne prekidaju unosne poslove s tom zemljom, prije svega u automobilskoj i brodograđevnoj sferi. S druge strane Kina je za Južnu Koreju daleko najveći trgovinski partner i u sferi visoke tehnologije, a Seul, ionako nervoznu Sjevernu Koreju, ne želi dodatno provocirati razmještajem novih američkih baza i suvremenog naoružanja na svom teritoriju.

Peking na sve ovo gleda sa sve većom zabrinutošću i to ne krije, odašiljući sve češća upozorenja Washingtonu da je po Kinu neprihvatljivo pretvaranje regije u „azijsku Ukrajinu“, a NATO poziva da se vrati kući jer ni u Europi „nije sposoban jamčiti sigurnost“.

Ništa čudno za ovaj stav Pekinga. Pentagon je prethodno Kinu nazvao “trajnom prijetnjom” američkoj vojsci. Prema njegovom izvješću o vojnoj snazi ​​Kine za 2022., objavljenom u studenom, kineska ratna mornarica nadmašila je američku mornaricu još oko 2020. godine i trenutačno broji oko 340 ratnih brodova. A upravo je pomorska flota ključ projiciranja američke sile i interesa na globalnoj razini.

Napad na Iran dronovima

I samo ukratko o trećem frontu kojeg otvara Washington – Iranu. Tamo su prošlog tjedna najvjerojatnije izraelski dronovi izvršili napad na vojno-industrijski kompleks iranske vojske u Isfahanu gdje se proizvode suvremeni raketni sustavi. Izrael napade sličnog tipa ponekad vrši demonstrativno (poput onih u Siriji), a ponekad tajno (i jednih i drugih bilo je i ranije u Iranu). Ali neovisno o tome jasno je kako nisu izvedeni bez koordinacije sa SAD-o, o čemu pišu i brojni arapski mediji. Uostalom, nekoliko dana ranije u tijeku su bile izraelsko-američke vojne vježbe upravo na temu suprotstavljanja Iranu, a završile su 27. siječnja. Napad na iransko postrojenje u Isfahanu izvršen je 28. januara.

Poruka Washingtona Teheranu, dakle, i više je nego jasno upućena: iza ovoga ne stoji samo Izrael pa i ne pomišljajte na bilo kakvu odmazdu prema toj zemlji, već razmislite o svojim vanjskopolitičkim potezima.

A tu Washington, u prvom redu, s velikom nervozom gleda na iransko-rusko vojno približavanje u formatu koji bi, s obzirom na globalne geopolitičke okolnosti relativno brzo mogao prijeći u sferu strateške suradnje. O tome dovoljno svjedoče i iranske isporuke vojnih dronova Rusiji za borbu protiv Ukrajine (što je u suprotnosti s doktrinom Teherana da ne isporučuje oružje niti jednoj državi koja je u ratu), ali i prve nedavne potvrde Teherana da će Rusija uskoro (možda već u ožujku) početi s isporukama Iranu svojih suvremenih zrakoplova Su-35 4++ generacije.

Teheran je očito svjestan ozbiljnosti američkih upozorenja te u svojoj osudi Izraela nije bio histeričan, već odmjeren, ograničivši se na izjavu kako Iran zadržava pravo odgovoriti Izraelu na način i kada to njemu bude odgovaralo. Međutim, što se tiče zahuktale vojne i ekonomske (prije svega energetske) suradnje s Moskvom – stvari nikako ne stoje tako jednostavno i od toga ni Teheran ni Moskva sigurno neće tako lako odustati.

Opasni sudar dvaju trojnih saveza

Tim više što je tu itekako u igri i sveprisutna Kina – pa mnogi već i na Zapadu govore o moćnom azijskom trojnom paktu koji bi se trebao suprotstaviti trojnom paktu SAD-EU-Japan (uz eventualno druge, još kolebljive partnere SAD-a poput Južne Koreje). Indija će, prema svemu sudeći, u toj velikoj igri ostati izvan – bit će formalni američki sigurnosni partner kroz format Quad, i istodobni veliki ekonomski partner i Rusiji i Iranu, a od ove prve će i dalje kupovati i oružje i naftu.

I za sam kraj: upravo na završetku ovog teksta američki državni tajnik Antony Blinken odgodio je planirani put u Peking, zakazan za prošli petak. Razlog je, navodno, izvjesni kineski balon visoko iznad teritorija SAD-a koji bi se mogao baviti „špijunažom“. Prilično bizarno, s obzirom na Blinkenove i Bidenove planove s Kinom oko normalizacije odnosa u onim sferama koje su od zajedničkih interesa.

Zato smatram kako su razlozi puno dublji od jednog balona i da prije svega leže u nepopustljivosti Pekinga vezano uz zaštitu svojih nacionalnih interesa. Peking je očito odlučio prednost dati upravo njima u odnosu na ekonomske interese kroz suradnju sa SAD-om – ma koliko god ona unosna bila. Uostalom, nešto slično su već napravili i SAD i EU u odnosu na Rusiju – stavljajući geopolitiku iznad unosne ekonomske suradnje koju su naprasno prekinuli, nerijetko i na vlastitu štetu.

Stoga bi Blinkenov posjet Pekingu u ovim okolnostima bio promašaj. Pri tom bi ga američki suparnici sigurno prikazali kao poraz Washingtona, a ovome, tako nešto sada najmanje treba.

Američko-kineski odnosi ubrzano klize prema slobodnom padu: prema scenariju američko-ruskih. Svjesno puštene „zloduhe iz boce“ arogantne politike sve manje uspijevaju kontrolirati, i ako uskoro ne spoznaju svoju ograničenost svijet neće završiti dobro.

Zoran Meter (Geopolitika)