Kliker.info

Andrej Nikolaidis jedan je od onih ljudi čiji se glas čuje. Novinar i književnik rođen u Sarajevu s mjestom prebivališta u Ulcinju već dugi niz godina u svojim kolumnama analizira procese koji se odvijaju u regiji. I u njima je mikroskopski precizan. Treba se samo vratiti u 2004. godinu i sjetiti njegovog članka „Dželatov šegrt“, objavljenog u podgoričkom sedmičniku Monitor, u kojem reditelja Emira Kusturicu jasno označava kao nekoga ko se dosljedno držao ideja jedne od najkompleksnijih ličnosti francuske književnosti 20. stoljeća Andréa Gidea, koji je tvrdio da je dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Što je i Emir Kusturica, jasno je, učinio za vrijeme agresije na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako je Andreja Nikolaidisa Emir Kusturica tužio zbog ovog teksta, svojim kasnijim postupcima i istupima u javnosti potvrdio je svako napisano slovo našeg sagovornika u ovom broju Stava.

Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu. Nakon što je izbila agresija na BiH, seli se u Ulcinj, gdje i danas živi s porodicom. Od 1994. godine piše za regionalne medije, kao i za kulturne časopise. Mnogi ga smatraju jednim od najutjecajnijih intelektualaca mlađe generacije na ovim prostorima, koji je poznat po svom antiratnom aktivizmu i borbi za prava manjina. Osim po angažmanima u regionalnim, pisao je i za strane medije, među kojima se ističe britanski The Guardian.

Kada je riječ o njegovom književnom djelovanju, neke od najvažnijih knjiga koje je napisao jesu romani „Sin“, „Dolazak“ (koji s „Devet“ čine trilogiju „Djeca“), „Mimesis“, „Odlaganje“, „Parezija“ i esejistička knjiga „Homo Sucker: poetika Apokalipse“. Romani su mu objavljeni u 16 izdanja na raznim evropskim jezicima, pored ostalih, na engleskom, njemačkom, italijanskom i turskom jeziku. Njegova proza uvrštena je u antologiji „Best European Fiction“ iz 2012. godine. Esej „The Silence of Lamb-eaters“ objavljen je u zborniku „Welcome to the Desert of Post-Socialism“ u izdanju „Verso Books“.

Od 2009. do 2014. godine bio je zaposlen kao savjetnik za kulturu i slobodnu javnost u Parlamentu Crne Gore (savjetnik tadašnjeg skupštinskog predsjednika Ranka Krivokapića).

Vodeći se sposobnošću Andreja Nikolaidisa da precizno analizira društveno-politička gibanja, kontaktirali smo ga i zamolili za intervju. On je rado pristao tako da u nastavku možete pročitati njegove stavove u vezi s trenutnim događanjima u našoj državi i u Crnoj Gori, ali i u ostatku našeg i crnogorskog okruženja.

STAV: Svaki medijski radnik koji se iole ozbiljnije bavi političkom analizom u nekoj je mjeri i aktivista. Koliko je u društveno-političkoj stvarnosti koju živimo smisleno biti aktivista?
NIKOLAIDIS: Jasno: u nešto vjerujemo i naši tekstovi, na ovaj ili onaj način, reflektiraju ta uvjerenja. Međutim, novinar nije društveno-politički radnik. Ja, recimo, vjerujem i u to. Novinar ima „svoju stvar“ – čovjek bez uvjerenja, i to uvjerenja za koja je se spreman boriti, tek je krpa. I manje od toga. Međutim, valja paziti da se ne upadne u zamku služenja „našoj stvari“. Tu završava novinarstvo i počinje propaganda. Meni je, recimo, iritantno kada političari od nas traže rješenja. Kada kažu: „samo kritizirate i ne nudite rješenja“. Ozbiljno? Novinar ne traži mandat od građana, ne obećava i ne nudi rješenja. To prosto nije naš posao. Napokon, novinar, za razliku od političara, ne krade. Ako laže, to ga brzo uništi kao novinara, jer novinar bez kredibiliteta je otužna i, u krajnjem, za one na poziciji moći neupotrebljiva kreatura. Političar, pak, koji laže: eh, to je druga stvar. Taj je udario dobre temelje duge karijere.

STAV: Rođeni ste u Sarajevu, ali već godinama ste vezani za Ulcinj. Koliko sličnosti, a koliko različitosti imaju BiH i Crna Gora? Kako kroz historiju, tako, svakako, i u sadašnjem trenutku.
NIKOLAIDIS: U ovom trenutku Bosna i Hercegovina i Crna Gora su spojeni sudovi. Velikosrpski nacionalizam, kao egzistencijalna prijetnja Bosni i Hercegovini, nipošto nije jednako opasan sa i bez Crne Gore kao dijela mikroimperijalne, ubistvene mašinerije koju taj nacionalizam pokreće. Taj nacionalizam je, jednako tako, i egzistencijalna prijetnja Crnoj Gori. S tim što je Bosna i Hercegovina na taj nacionalizam kudikamo otpornija od Crne Gore. U zadnjih četvrt vijeka taj je nacionalizam dva puta pregazio Crnu Goru, no nije uspio pregaziti Bosnu. Cijena odbrane Bosne bila je stravična, no Bosna nije pala. Crna Gora jeste. Dva puta, bez ozbiljnog otpora. Reklo bi se kako svako najviše priča o onome šta mu najviše fali: Crna Gora o junaštvu, recimo.
Svejedno: čini mi se očiglednim da za Bosnu i Hercegovinu nije svejedno da li je Crna Gora građanska, multietnička država, članica NATO i ozbiljan aspirant za članstvo u Evropskoj uniji, ili dio „srpskog sveta“, srpska Sparta takoreći.
S druge strane, posve je jasno i ovo: da je Bosna pala, danas Crna Gora ne bi postojala kao nezavisna država. Posebna je priča što je od 1989. do 1996. godine Crna Gora uradila sve što je mogla da Bosna padne.

STAV: Kada konkretno govorimo o političkoj situaciji, nemoguće je ne primijetiti da se i Bosna i Hercegovina i Crna Gora u dobroj mjeri nalaze u svojevrsnom limbu, vakuumu. U Crnoj Gori još uvijek je u tehničkom mandatu vladajuća struktura predvođena Dritanom Abazovićem, dok u Bosni i Hercegovini jedna, možda je možemo tako nazvati, „big tent“ koalicija nazvana „osmorka“ po svaku cijenu nastoji uspostaviti vlast po vertikali – od državnog do lokalnog nivoa. Čini se da i jedna i druga država čekaju potez međunarodnih zvaničnika i razrješenje pat-pozicije. Kako Vi gledate na političke procese u ove dvije države?
NIKOLAIDIS: Boravak u limbu, o kojem govorite, i upravu ste – odužit će se. Ne može ga okončati ništa što je dnevno-politički proces. Vlast će se konstituirati brže ili sporije i činit će je ove ili one stranke. OK. No nije to to.
Lutanje limbom produžava zabluda da će neko sa strane pomoći. Oni od kojih mi očekujemo pomoć nisu dobrotvorno društvo nego imperija. U jednom trenutku učini nam se da je imperija uz nas i mi smo sretni kao dijete čiji je otac upravo išamarao nasilnike koji su ga zlostavljali u školskom dvorištu. No već u sljedećem trenutku naši su interesi i politike smetnja imperiji i onda imperija šamara nas. Vi znate da je Immanuel Kant neprosvijećenost definirao kao samoskrivljeno nepunoljetstvo. Čini se da je to naše stalno stanje. Meni to zvuči kao sama definicija limba. Imperij, očito, nema nikakav interes da Balkan bude stabilan. Da je imao, stvar je mogla biti vrlo lahko riješena. Naše su zemlje već mogle biti u EU, što bi, barem dok EU postoji, zatvorilo svaku mogućnost velikodržavnih politika u regionu. Umjesto toga, imperij danas podstiče te politike i direktno asistira u njenim sprovedbama, preko raznih svojih, viših ili nižih predstavnika i izaslanika. Umjesto kulturrasističkih narativa o „vjekovnim balkanskim mržnjama“ i našem „primitivizmu“, imperij je mogao zabraniti ideologiju koja je dva puta u pedeset godina u Bosni počinila genocide: velikosrpski nacionalizam, naime. Dok je taj nacionalizam ideologija Srbije, nema mira na Balkanu. Velikodržavna ideologija odgovorna za genocide, koncentracione logore i podugačak spisak zločina mora biti zabranjena. Sve ostalo je, kako se kaže u Crnoj Gori, „prdnjava starog svata“, pod čim se misli na šuplju priču starca koji na svadbi drži zdravicu i mlati li – mlati. Umjesto toga, imperij velikosrpsku politiku ne samo da tolerira nego je, kako sam rekao, u ovom trenutku koristi u cilju preslagivanja regiona koje upravo provodi.

STAV: Predugo se govori o tome da je u Crnoj Gori ubjedljivo najnapetija situacija na teritoriji Zapadnog Balkana. Dakle, napetija i od stanja na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, pa i u odnosu na ono što se zbiva u Sjevernoj Makedoniji. Slažete se s ovim? Gdje vidite moguće razloge?
NIKOLAIDIS: Ne slažem. U Crnoj Gori nema potrebe za nasiljem zato što je velikosrpski nacionalizam ostvario, i ostvarit će, sve svoje ciljeve nenasilnim sredstvima. Crnogorska politička elita, ona koja je sada opozicija, pokazala se apsolutno nesposobnom i nehrabrom. Da pojednostavim: u pokušaju da spasi vlastite stražnjice, ta je elita neadekvatno, zapravo mizerno reagirala na gaženje države koju je do jučer vodila. Preciznije: koju je 2006. stvorila ili obnovila, svejedno. Posve sam siguran da su sve napravili krivo. Ne samo da je stradala Crna Gora nego će stradati i oni.

STAV: Kako otpetljati Gordijev čvor na političkoj pozornici Crne Gore? Uskoro bi, ako sve bude po planu, trebali biti održani izbori.
NIKOLAIDIS: Izbori neće promijeniti ništa. Ti će izbori biti provedeni pod punom kontrolom Beograda. Kako bih vam rekao: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik, kako je neko odlično primijetio.

STAV: Isto tako, upozorava se i na štetnost utjecaja iz Srbije na zemlje koje su joj u bliskom susjedstvu. Značajan je broj i onih koji projekt „Otvoreni Balkan“ izjednačavaju s nikad umrlom idejom tzv. velike Srbije. Je li uopće moguće „obuzdati“ iredentističke težnje, nažalost, većine parlamentarnih političkih stranaka u Srbiji? Ako jeste, na koji način?
NIKOLAIDIS: Jeste. Zabranom ideologije koja je odgovorna za najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kao što sam rekao. No… Šta imamo umjesto toga? SAD, koje su toliko zadovoljne postojanjem i funkcioniranjem Republike srpske da insistiraju da još jedna bude osnovana na Kosovu. Pritom, brutalno pritišću premijera Kosova, koji se tome, zasad, uspješno opire samo zbog jedne stvari: jer nije lopov. Albin Kurti vam je dokaz zašto je za male narode od najvećeg značaja da imaju nekorumpirane lidere, ili barem razumno korumpirane, da budem ironičan. Zato što samo takvi mogu reći „ne“.

STAV: Prije nekoliko dana na sjednici Narodne skupštine Republike Srbije, na kojoj se većinski diskutiralo o statusu Kosova, kojoj je prisustvovao i Aleksandar Vučić, skoro je došlo do fizičkog obračuna između suprotstavljenih nacionalističkih blokova. Šta se to tamo zbiva?
NIKOLAIDIS: Ništa. To je performans. To su mala neslaganja među istomišljenicima. Sa stanovišta Bosne i Crne Gore, svejedno je ko je na vlasti u Beogradu. Srbija nema drugu politiku osim velikosrpske politike. Ta ideologija je potpuno premrežila tamošnje društvo, ona je u obrazovnom sistemu, medijima, institucijama, svejedno da li crkvenim, državnim, naučnim ili sportskim. Ja znam da je lakše i ugodnije praviti se da to nije tako. Neću da se igram toga.

STAV: Uočljivo je i to da Aleksandar Vučić već neko vrijeme balansira između Rusije i zapadnog bloka. Koliko dugo će to moći činiti? Kakav će biti epilog tog njegovog, može se reći, vrlo opasnog levitiranja?
NIKOLAIDIS: To levitiranje je opasno, ali ne za njega, nego za vas i mene. Dokle god on od imperija dobija ustupke i ima zeleno svjetlo za provođenje velikodržavnog projekta drugim sredstvima (rat mu u ovom trenutku nije dozvoljen, što ne znači da sutra neće biti – njemu ili sljedećem tamošnjem lideru), koja bi budala prekinula s politikom koja daje rezultat? Beograd uspješno razara BiH i Crnu Goru, koja postoji još samo kao prazna ljuštura suverene države. I dalje igra na Kosovu. Čitam, s vremena na vrijeme, smiješne najave o skorom Vučićevom kraju… Slobodan Milošević nije pao zato što je provodio velikosrpsku politiku nego zato što tu politiku nije uspješno proveo. Dok god Aleksandar Vučić to uspješno čini, za njegovu vlast nema zime. Uostalom, kao što sam rekao, problem nije Aleksandar Vučić personalno. Isto važi i za Milorada Dodika.

STAV: Hipotetički, ako Srbija prizna nezavisnost Kosova, da li to znači da će doći do značajnog smirivanja tenzija na prostoru Zapadnog Balkana? Ili postoje remetilački faktori i osim lidera naprednjaka?
NIKOLAIDIS: Ovdje postoje tri velikodržavna projekta. Srpski, albanski i hrvatski. Imperij je odlučio da region uredi oko osovine Beograd – Tirana – Zagreb. Rekao bih kako smo u toj konstelaciji „remetilački faktor“ mi koji se takvoj politici protivimo.

STAV: Kakva je uloga Hrvatske u regiji? Ima li njenog udjela u dešavanjima u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori?
NIKOLAIDIS: Dijelom sam odgovorio na to pitanje. Politike Beograda i Zagreba su u BiH u sinergiji. I ne prvi put. Kao što su na Balkanu u ovom trenutku u sinergiji i politike Moskve i Washingtona. Razumijem da je mnogima to teško prihvatiti. Ali kako nisam na američkim parama i nisam prisiljen da ponavljam budalaštine kojima me brifuju iz američkih ambasada i fondacija, za mene je očito – očito, pa o tome kao o očitom i govorim.

STAV: Mogu li „mali narodi“ i „male države“ opstati bez ulaganja u identitet?
NIKOLAIDIS: Ne. Kao što često ne mogu opstati ni uz ulaganje u identitet. O identitetu mislim ovo. Od svih stvari koje ne postoje identitet stvara najveći nered na svijetu.
Da budem posve precizan. Kada kažem kako identitet ne postoji, hoću reći: ne postoji kao nešto čvrsto, unaprijed zadano, ne postoji kao nešto nepromjenjivo. Identitet, dalje hoću reći, nije ništa uklesano u kamen, vječno, nasljedno, ništa pod čijim teretom smo dužni grcati čitavog života, ništa ni nalik na ono kako identitet definiraju tradicionalisti. No on nije ni fluidan, bezobličan te otud sveobličan, pa da čovjeka učini sličnim vodi – da mijenja oblik shodno posudi u koju ga naspeš. Identitet nije ni ono kako ga definiraju ultraliberali.
Eto još jedne stvari koja ne postoji – kolektivni, identitet „nas“. Svako od nas je radikalno slobodan u izboru svog identiteta. Jer identitet nije određen pitanjem „ko smo ili nismo mi“, nego tek običnim „ko sam ja“. Iz ovoga je jasno da sam skeptičan spram tzv. državnog bildanja identiteta. Međutim, kada se, kao u slučaju Bosne i Crne Gore, desi permanentan i masivan identitetski napad, istovjetan odgovor napadnutog je neminovan. I napad i odbrana ostavljaju ozbiljne posljedice.
Osim toga, današnja politika na Zapadu nije drugo do katalog identitetskih politika. U tom smislu, moj stav je apsolutno neprogresivan, anahron.

STAV: Postoji li utočište od često brutalne stvarnosti, vrijedi li uopće bježati? Je li utočište umjetnost?
NIKOLAIDIS: Ambrose Bierce je, neko je primijetio, svijet opisivao onakvim kakav jeste, a ne o onakvim kakav bi trebao biti. To sam pokušavao, to pokušavam, svojom malenom snagom. Čini mi se da se u umjetnosti niko nikada nije sakrio. Umjetnost svaku našu manu i slabost učini bolno vidljivom. Mislim da stvarnost-umjetnost nije opozicija. Šta opozicija jeste? Stvarnost-ideologija.

Mirza Abaz (Stav)