Željko Ivanković : Politika – sveopći vašar
– Evo, dva dana nakon nas i naše kave, i Zorana Milanovića je ono AP iz poruka u hadezeovskim mobitelima, asociralo na Antu Pavelića – smijući se kaže Mido.
– Njegovi su partizanska familija – kaže moj drug – pa mu je trebalo malo vremena da skonta.
– Moj mi je dedo pričao kako su oni za Drugog svjetskog rata često imali lozinku ili kako li se to tada zvalo – AP ili ŽAP. Ono ”Stoj. Stao sam. Tko ide? Ophodnja. Lozinka? AP. Odziv: ŽAP!”
Piše : Željko Ivanković (Autograf)
– Šta ti je to ŽAP? – pita nevino moj drug.
– Pa, Ante Pavelić i Živio Ante Pavelić, jebo ga ti. Da i tvoj dedo, kao Milanovićev, nije bio partizan?
Ja se smijem njihovu zezanju, a sjećam se da se i kod nas kad smo bili u vojci znalo dogoditi da lozinka bube AP-ovka, a odziv PAP-ovka, pa im to i kažem.
– E, jest ti asocijacija – kaže moj drug. – Pokvari nam priču. Zato ćeš ovaj put, preko reda, platiti kavu – cereka se jer je red bio na njega.
– Ma, pusti me, sav sam ti u Krleži. Nešto sam se podsjećao na neke njegove tekstove u povodu ove naše situacije i, vjerujte, ništa mi nije bilo primjerenije ovom našem vremenu i našem prostoru od ”Banketa u Blitvi”.
– Zar Krležu još itko čita? A to s ”Banketom”, ja nikad nisam odmakao dalje od treće strane – iskren je Mido. – S Latinoviczem još i nekako, ali…
– Pravo ti je pitanje – kaže moj drug gledajući u Midu, i smjesta ode u verbalnu opoziciju, ali pokazuje da je spreman slušati.
Pogotovo kad sam ja krenuo s Krležinom teškom artiljerijom, podsjećajući čime me to Krleža, ponovno zaintrigirao i koliko se time pokazao aktualnim.
– Hej, a to je napisano i objavljeno prije više od osamdeset godina – dodaje Mido, jer toliko o tome ipak zna.
– Ma kao da neki naš ovdašnji suvremenik piše nekim ezopovskim jezikom s očitim aluzijama na Hrvatsku, Srbiju, BiH i Crnu Goru – govorim. – Da se zadržim samo na ovom našem jezičnom prostoru.
– Uz blagi popust za Hrvatsku, koja je od ove druge tri itekako odmakla – dodade Mido.
– Da, jašta. Na vanjskopolitičkom planu, ali unutra… Unutra je katastrofa, sa svim onim sanaderima ili AP-oima – ojačava moj drug.
– No zato su ovi naši i AV-ovi…
– Misliš na Vučića? Samo da budem siguran… – upade moj drug.
– Da, oni su baš školski primjeri Blitve, Blatvije i njihovih političkih predstavnika… Školski primjer koliko je politika najobičniji vašar, gdje čelnici ”mnogo i neprekidno” lažu…
– I ne samo čelnici – Mido će. – Njihovi mediji.
– Naravno, nestrpljiv si – kažem mu. – Krleža stvar radikalizira pa za sve kaže ”kod nas se samo laže, podmićuje i potkupljuje, brblja se, nitko ništa ne radi”.
– A ako i radi, to su zavjere, komploti, društvene destrukcije…
– Pa ovih je dana objavljeno da je BiH prva u Europi po korupciji…
– Ne damo mi prvog mjesta nikome!
– A srpska intelektualna oporba kaže da nikad nisu na čelu države imali takvog i tolikog lažova kao sad.
– Ima još – nastavljam. – Tu je i priča kako se radi na tome da se Blitva europeizira.
– Kao što smo i mi na euroatlanskom putu. Desetljećima već i svaku večer na tv-kanalima. A od europuta ni 100 kilometara autoputa ne možemo završiti za trideset godina.
– A kad smo mi bili Europa, hvale se i naši političari i još više njihovi kupljeni tobožnji intelektualci, ustvari trabanti, poluinteligenti, propagandisti i mediji…
– Ali nas ta Europa neće, jer smo muslimani. Ili jer smo pravoslavni, jer smo Srbi. Čuvari starih tradicija pred iskvarenom Europom…
– Tako da nam, Krleža bi rekao, ”Blitva nalikuje više na neuspio
pobačaj, nego na normalan porođaj”.
– Uh, gdje nas nađe. To je čak gore i od onog Milanovićeva ”šaka jada” ili ”shit država”…
– Ne spominji ga opet. Mislit će da si njegov eksponent u BiH. Vidiš kako su sad udarili i na Dragana Markovinu. Govore da je i on ustaša…
– Da, svi su to već bili. Zašto bi to njega mimoišlo? Ustvari to i nije govor o njemu, nego o onima koji etiketiraju… Čak netalentirano etiketiraju. Čuj mene, kao da se to može raditi talentirano…
– A malo tko hoće ili želi vidjeti da ”Barutanski tjera Blitvu u propast”! I to uz fraze kako se nije Blitva ”vjekovima borila za svoju slobodu zato da padne žrtvom kriminalnih tipova”.
– A ti kriminalni tipovi su, pretpostavljam, oni koji misle drukčije? Koji neće u tor?!
– Da. No postoji i za njih rješenje. Rješenje je polupati štamparije, izdevetati piskarala. Barutanski je za sve imao lijek.
– U našem slučaju, pretpostavljate, to se odnosi na slobodnomisleće ljude i nerežimske novinare. Dakle, one ustaše. ”Strah u kostima građana najbolji je eliksir”, poantira Krleža. A, k tomu, to je puku i zabavno, a puk, zna se odvajkada, voli zabavu.
– Uvijek isto.
– Da. I za strance se našlo mjesta. Jer, ovi koji dolaze izvana, ta zapadnjačka gospoda koja dolazi iz ”parfimiranog dekadentnog inozemstva” obični su ”trčilaže i smutljivci” koji trče na bankete, po medalje, odlikovanja…
– Doduše, mnogo je njih bilo i takvih – kaže moj drug koji je kod njih godinama zarađivao kruh.
– No ništa od toga neće učiniti da Blitva ne ostane najzaostalija zemlja u sjeveroistočnoj (u našem slučaju: jugoistočnoj) Europi… A i kako bi kad je se hrani nacionalizmom? Ovi narodi stoljećima, a danas ništa manje – ubacujem svoje riječi – svoje su političke poglede, ideale i uvjerenja gradili na uzajamnim negacijama.
– Mi samo živimo od negacije. Nigdje afirmacije…
– Misliš – šalim se i uhvatim se onoga što Mido voli. – Rješenje nude neki crkvenjaci koji misle da u tom kaosu treba moliti 33 Zdravomarije…
Svi se nasmijemo rugalački.
– Pa to kao oni na Trgu bana Jelačića… – dodaje Mido nakon što na tren zaustavi smijeh.
– Da, prijatelju. Da. – Podsjetih ga na Krležine riječi: ”Progresa nema, boga nema, čovječnosti ni čovjeka nema, a parole o ‘progresu’ obične su fraze”.
– Jer mi još uvijek vodimo rat… – moj će drug.
– Da, ako je ratu, kako kaže Krleža, jedina svrha – smrt protivnika.
– Istina, i pored svih prijetnji, manje je pucanja i barutnih terorističkih prepada, ali barutanskih još uvijek ima…
– Time se sad bavi Putin… Istina manje barutom, više otrovima i izbacivanjima kroz prozor…
– Ih, tih ti trovanja i defenestracija ima i u Blitvi… Napretek!
– Joj, dobro ti je ovo barut i Barutanski – probudi se moj drug iz neke svoje zamišljenosti. – Dobro mu je ime dao Krleža…
– Dakle, mi smo još uvijek u ratu. Jer mi se još uvijek krvavo ubijamo. I ne samo metaforički. I ne samo ratnim narativima. Negacija genocida, skrivanje podataka o nestalima, još uvijek je krvavi rat. I ne samo to. Čujmo dalje Krležu, jer govoreći o Blitvi opet govori o nama: ”Mi vodimo borbu protiv jezika naroda koji deset stoljeća tu živi…” Ako ovo nije kao negiranje hrvatskog ili bosanskog jezika koje svako malo dolazi iz Beograda ili Banje Luke…
– A narod i dalje svojski, birači baš svojski uz sve to stoje – rezignira Mido. – Narod voli svoje lopove, kriminalce, ubojice… I ne samo na izborima, nego i na muralima i drugim brojnim manifestacijama trogloditske mržnje…
– I nema veze što nas je sve manje na sve većim pustim prostorima…
– Svatko i dalje bira i birat će svoga Barutanskoga… Još je Barutanski, zahvaljujući Krleži, intelektualac za razliku od ovih naših… Ne znam ni kako ih nazvati.
– A pred izbore, vidjeli smo, svi se kunu kako Barutanskog neće slijediti nitko tko ima barem malo pojma o zapadnoevropskoj civilizaciji… Pazite, još uvijek smo u diskursu ”Banketa u Blitvi”…
– I svi, pritom, tvrde da su Europa oduvijek, od stoljeća sedmog, od prije nego je ovdje došla majka Turska, od Nemanjića koje je okrunio Rim…
– A onda ipak svatko slijedi svoje lokalne barutanske i svoj put u bolju prošlost…
– Jer mu bolju sadašnjost ne mogu ponuditi…
– I dobro narod pritom pazi da im ne padne koja vlas s glave. Pa ma kako se oni zvali: AP, AV, ili ma kako se potpisivali u svojim stvarnim ili tobože kriptiranim porukama jer na kraju su svi oni samo ”Ja. I?”, kako reče jedan naš, na putu kojim svoje birače, krležijanski rečeno, vode iz sveprisutnog marazma prema ”rubu pameti”…
– A Krleža je svoj roman objavio 1938./39., a mi smo sad, sudeći po recentnim zbivanjima, u takvim nekim, ili sličnim godinama…
– Godinama Sudeta, Anschlussa, ili prijetnji Varšavi, Londonu…
Komentari