Kliker.info

Znate onu djecu što im roditelji kupe kola od 5 hiljada kubika? Ono, prvo auto porše? Onu djecu što će vazda biti nezadovoljna i sve će im biti malo? Tako je, ona auta napravljena za autoput i pistu, što ih oni otvorenog prozora, brzinom od 20 na sat, tako da ih svako vidi, po čitav dan vozikaju kroz one dvije ulice, koliko ima svaki veći grad u Crnoj Gori. Pa troše tanker nafte dnevno. Što nije problem: jer ne mogu oni potrošiti nafte koliko tajo od države može napljačkati.

Piše : Andrej Nikolaidis  (CDM)

Na tu sliku liči Crna Gora. Ovo hoću reći: koji je smisao suverene i nezavisne države ako u njoj nema suverenih i nezavisnih građana? Radi zastave, himne, fudbala i rukometa? To, prosto, ima smisla koliko i đirati Bulevarom Svetoga Petra u bolidu Formule 1.

Evo ovako, da se ne lažemo. Ako je demokratija „vladavina naroda“, onda je direktna demokratija jedina demokratija.

Takozvana „reprezentativna demokratija“ je nešto posve drugo: vladavina gornje klase nad narodom, u ime naroda. To je ovaj sistem u kojem je građanin navodno nosilac suvereniteta, u kojem je sve navodno tu zbog građana, u kojem su političari, kako vele, „sluge građana“. Sistem, dakle, u kojem oni koji gospodare tvrde da je građanin kralj – samo što tog kralja niko ništa ne pita.

Sa stanovišta direktne demokratije, građani ove zemlje su posljednji put o bilo čemu odlučivali 2006.

Sa druge strane, ideja da svi odlučuju suprotna je ideji grčke demokratije. Ovo što mi zovemo demokratijom sa izvornom demokratijom ima veze koliko ja sa Aristotelom.

Poštapalice poput „Glas naroda je glas Boga“ i one postizborne „Narod je rekao svoje“ su jednako podmukle koliko i notorna budalaština. Narod ne govori. Narod vrišti.

Ako hoćete takozvani „glas naroda“ bez distorzije i demokratskih parazita, takozvane političke elite, koji taj glas kanališu – to vam je onda revolucionarni teror. Pa izvolite.

Ako hoćete direktnu demokratiju, to vam je onda niz referenduma i njihovih anti-prosvjetiteljskih, anti-modernih rezultata koje će ozbiljno ograničiti prava mnogih. Pa izvolite.

Ako ne to, preostaje ovaj sistem. O kojem Rossiter piše: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Jer demokratija je, kao što je opštepozato, najefikasnije brani nedemokratskim sredstvima. Stabilna demokratija počiva na dva stuba: na prosvijećenom građaninu i tenku.

Elem, da se vratimo na famoznu „suverenost“ i „nezavisnost“ naše „demokratske države“…

Primjera je bezbroj, no najsvježiji, jučerašnji takoreći, tiče se bivše ministarke Jovane Marović.

“Crnogorski parlament bi trebalo da slijedi primjer albanskog i što prije ratifikuje tri sporazuma o Zajedničkom regionalnom tržištu koji su potpisani u novembru u okviru Berlinskog procesa. U vezi sa ovim bi trebalo da postoji konsenzus, makar je tako bilo u dosadašnjim izjavama”, navela je Marović na Tviteru.

Postoji konsenzus – koga? Partija, naravno. Pošto građane, kao ni o bilo čemu drugom, niko ništa nije pitao.

To bi trebalo ratifikovati – zašto? Zato što postoji konsenzus partija? A taj konsenzus postoji – zašto? Na osnovu koje analize? Šta to znači za crnogorsku ekonomiju? A šta za građane? Na osnovu kojih podataka i kojih očekivanih benefita? Na osnovu čega osim floskula o „regionalnom povezivanju“ i „slobodnom tržištu“?

Marović je izradila analizu koja se ticala pristupanja Crne Gore Otvorenom Balkanu i rezultat je glasio – ne. A gdje je analiza Berlinskog procesa?

To je dobro – zašto? Jer se zove „Berlinski“? Posve je jasno da u Otvoreni Balkan ulazimo zato što tako kaže Beograd i kaže Eskobar, a da smo u Berlinskom procesu zato što tako kaže Brisel. Ali kakve to, i jedno i drugo, veze ima sa demokratijom, suverenošću i nezavisnošću?

Šta sve to znači za crnogorske privrednike? A za poslove crnogorskih radnika? Za malu zemlju male privrede, koja ionako sve uvozi, šta to znači?

Na osnovu kojega znanja, kojeg autoriteta i kojeg demokratskog legitimiteta bilo ko, uključujući Marović, zahtijeva takve stvari?

Proces pretvaranja crnogorske nezavisnosti, suverenosti i demokratije u praznu ljuštutu je očit i odmakao. I nije od juče. Problem je što u tom procesu jednako učestvuju Beograd, Brisel i Vašington. A najveći problem što u tome sa najvećim entuzijazmom učestvuje Podgorica. Ne od juče, kažem. Ne od Dritana i Zdravka. Nego mnogo prije toga.

Na koncu… Kada se DF pobuni protiv „miješanja zapadnih ambasada“, on to ne radi u ime suverenosti, nego zato što je njihovo tvrdo uvjerenje da Crna Gora treba slušati ne Brisel i Vašington, nego samo Beograd i Moskvu. Ako je – a jeste – odgovor na to politika koja podrazumijeva da umjesto Beograda i Moskve treba slušati samo Brisel i Vašington… Onda stignete do ovoga što imamo danas. Da jedni slušaju jedne i druge, a drugi treće i četvrte.

Ovo ne može završiti dobro. Ne postoji varijanta u kojoj ovaj proces, koji je u svojoj suštini proces obesmišljavanja same politike i njenog svođenja na sluganstvo, zvali taj proces Berlinskim, Beogradskim ili Podgoričkim, može završiti dobro.