Kliker.info

Gradonačelnik Banjaluke se nerijetko potvrdi kao solidan kandidat za SANU, Odsjek Teletabisi. Matija Bećković prati podmladak. Prije dvije godine Akademik se u takvoj ulozi iskazao izjavom:

Da Dritan Abazović dođe u Beograd srbijanska omladina bi ga nosila na rukama.

Piše : Boro Kontić 

Dritan je tada lukavo reagovao po principu „Nije još vrijeme“. Pa se Akademik povukao. E da bi se ovih dana, kada je već nestao onaj snijeg koji je pao da svaka zvijer pokaže trag, Akademiku zgoda ukazala sa Svetim Savom. Doprinoseći Svetosavskoj akademiji, u emisiji „Berane online uživo“, živahno je izjavio da nije promijenio dlaku. To jest, da nije promijenio mišljenje o Dritanu Abazoviću. S olimpskim visina Alademik je velikodušno prešao preko povrijeđene taštine:

„Abazović se brzo ogradio od moje pohvale kada je formirana prva slobodna Vlada u Crnoj Gori nakon izbora 2020. godine, ali ja nisam mišljenje o njemu promijenio. Pažljivo pratim šta on govori… i nijedan od ovih Crnogoraca i crnogorskih junaka nije takve riječi rekao glavnome bosu što mu je rekao Dritan Abazović u Skupštini. To je bilo nešto što nije očekivao s te strane, pogotovu što ga je Dritan lišio tog oružja da ga zove velikosrbinom i srpskim šovinistom.“

Da Akademik „pažljivo prati“ jasno nam je i da ne reče. Drugo nešto u ovoj izjavi je za propitivanje. Po Akademikovoj računici se, primjerice, ni već notornom Arno Gujonu, direktoru srbijanske uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, ne može reći da je velikosrbin i srpski šovinista. „Lišio nas je tog oružja da ga zovemo velikosrbinom i srpskim šovinistom“ jer je rođen u francuskom gradu Grenoblu, a od francuskih roditelja? Grenobljanin se ipak nije sjetio da na društvenim mrežama koje svojski koristi za „srpsku stvar“, reče koju povodom činjenice da je 2023. godina u kalendaru kulturne Evrope Stendalova godina. Punih 240 godina slavnog francuskog pisca koji je baš u Grenoblu rođen. Presudilo je kod Arno Gujona možda to što je Stendalov rođendan ublizu, tek 4 dana razmaka, sa Savindanom. U to vrijeme je sva velikosrpska elita, te i on u njoj, strateški raspoređena i uposlena. Akademije, recitali, nagrade … Utrostručena cifra što je Srbija ove godine izdvaja za Srbe izvan Srbije, nahranila je i Savindan. Anri Gujon se uputio u Rumuniju. Patrijarh Porfirije u Ameriku. Između ostalog, služio je liturgiju u konačno obnovljenom njujorškom hramu nazvanom po Svetom Savi. Interesantno je kako velikosrpski narativ voli neke glagole naglasiti, neke prešutjeti.Tačno je da je hram „ onomad izgoreo“. Ali ne reče se zašto. Da ne bude na pustu radost onima koji bi rado potrčali u pretpostavku „ustaša potpalio!“ recimo da u zaključku njujorških forenzičara stoji: neko od „bogoslužnika“ je poslije vaskršnje večernje liturgije nepropisno ostavio upaljene svijeće. A ne bijaše nikoga da „pažljivo prati“.

No vratimo se banjalučkom gradonačelniku od kojeg se, pominjući Savindan, nismo ni odmakli. Kad je ustoličen nerijetko su ga pitali: kada će se ženiti i kada će fakultet završiti. Prvo ostaje na uvid žutoj štampi, na drugo pitanje zvaničnog odgovora još nema.U međuvremenu: ništa ni od samoobrazovanja. Kad Gradonačelnik kao maksim po diviziji mlati po, recimo, temi „ crnogorski jezik „ bliža okolina prešutno aminuje. Vjerovatno bi i Akademikovom uhu ovo bilo ugodno. Ali kada se ispostavi da Gradonačelnik mlati i „svetinje“, nađe se neko da ga blago koriguje. I to baš kad se Gradonačelnik, kao revnosan đak, potrudi. Nisam siguran da učitelji takve obavezno vole,ali im upišu: ističe se. Kao takav se Gradonačelnik i za Savindan namjestio.
-Mudre riječi našeg prvog srpskog arhiepiskopa, svetitelja i prosvetitelja i danas nas uče da ne skrećemo sa pravog puta, a to je upravo put svetosavlja. Ponosni smo što smo uspjeli u namjeri da Banja Luka na sve važne datume za naš narod bude drugačija i posebna, jer takvi mi i jesmo.

Zahvaljujući Gradonačelniku banjalučki „mi“ i poneki preostali banjalučki „ne-mi“ je u Aleji Svetog Save na Savindan imao priliku omudrati uz „motivacione poruke Svetog Save“. Avaj, našao se neko da ustanovi kako mnoge od poruka nisu iz Savine glave. Za jednu se utvrdilo da je iz glave aktuelnog srbijanskog ministra odbrane. Da li je srbijanski ministar Miloš Vučević, za ljubav glavi banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića, rad da misao iz svoje glave trajno ustupi glavi Svetog Save, nije rečeno. Ali, da čitaočeva glava ne ostane uskraćena, evo misli: “Ili ćemo biti svoji, ili nas neće biti”.

A glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Kozarac, Amir Mahić, je nakon Savindana pozvan u Policijsku upravu Prijedor. Preciznije: Odjeljenje za borbu protiv terorizma, ekstremizma i istrage ratnih zločina. Imam Amir Mahić je na jednoj od uobičajnih hudbi petkom izgovorio o Svetom Savi riječi koje su tamo gdje se riječi, rečeno riječima Akademika „pažljivo prate…“ , ocijenjene kao razlog policijskom propitivanju. U pozivu stoji: Radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenog zbog osnova sumnje da je izvršio KD izazivanja i javnog podsticanja nasilja i mržnje iz člana 359 stav KZ RS.

Događaj je ovo koji može, zapravo – MORA biti „izazov“ ekspertima za ljudske slobode, prava…itd. Usuđujem se za sada reći da je od toga šta je imam Amir Mahić rekao o Svetom Savi, po normalan život u Bosni i Hercegovini pa i regionu, neuporedivo važnija činjenica da su ga „na saslušanje“ pozvale osobe koje mirne duše rade i građane na raport p(r)ozivaju sa adrese: Akademik Jovan Rašković 4. Iz internetske vječnosti ovaj Akademik slikom uglavnom iskrsava sa isturene obje ruke upriličene u „tri prsta“. Neupućenima nije teško da sami istraže koliko jei kako Jovan Rašković, inače psihijatar, doprinio krvavim devedesetim, a kojih je i budući imam Amir Mahić bio žrtva. Tada desetogodišnjak. Reći ću tek da su u kvazinaučnom velikosrpkom buncanju Akademika Jovana Raškovića podvučene teze o Srbima, Hrvatima, Muslimanima koje, kao naročito skaredne u trećem dijelu, ne želim citirati. Akademiku se dokumentovano pripisuje izjava: Srbi su lud narod. Ne dao Bog da je imam i hafiz, Amir Mahić, ovu rečenicu izgovorio !

Okoristio sam se za naslov ovom tekstu naslovom Čehovljeve pripovjetke . Iskrsla mi je u sjećanju kad sam uočio da poziv naslovljen na „građanina Amira Mahića“, a upućen sa adrese Akademika Jovana Raškovića, precizira da se „osumnjičeni“ javi u kancelariju broj 6. Radnja turobne Čehovljeve pripovjetke se odvija u improviziranom „psihijatrijskom odjelu“ provincijske bolnice kojom rukovode dunđer-ljekari opako namjerni da od normalne osobe proizvedu ludaka.