Kliker.info

U francuskom i nekim drugim jezicima poput mog slovenačkog postoje dvije riječi za „budućnost“ koje se ne mogu adekvatno prevesti na engleski: futur i avenir. Futur označava budućnost kao nastavak sadašnjosti, kao punu aktualizaciju već prisutnih tendencija, dok avenir ukazuje na radikalni prekid, diskontinuitet sa sadašnjošću – avenir je ono što dolazi (à venir) a ne samo ono što će biti. Da je Trump pobjedio Bidena na izborima 2020, on bi (prije izbora) bio budući predsjednik, ali ne i predsjednik koji će doći.

Piše : Slavoj Žižek (Jacobin)

U trenutnim apokaliptičnim prilikama, krajnji horizont budućnosti jeste ono što filozof Jean-Pierre Dupuy naziva distopijskom „fiksnom tačkom“, nultom tačkom nuklearnog rata, ekološkog sloma, globalnog ekonomskog i društvenog haosa itd. Čak i ako je odložena na neodređeno vrijeme, ta nulta tačka je virtuelni „atraktor“ ka kome teži naša stvarnost, prepuštena sama sebi. Protiv buduće katastrofe treba se boriti postupcima koji ometaju naše plutanje ka ovoj „fiksnoj tački“. Tu se vidi dvosmislenost slogana „nema budućnosti“: na dubljem nivou, on ne označava nemogućnost promjene, već upravo ono čemu treba da težimo – da raskinemo stege u koje nas je zarobila katastrofalna „budućnost“ i tako otvorimo prostor za nešto novo „što dolazi“.

Dupuyeva poenta glasi da, ako želimo ispravno odgovoriti na prijetnju katastrofe, moramo uvesti novi pojam vremena, „vrijeme projekta“, zatvorenog kruga između prošlosti i budućnosti: budućnost je kauzalno proizvedena našim postupcima u prošlosti, dok je način na koji djelamo uvjetovan našom anticipacijom budućnosti i našom reakcijom na to iščekivanje. Katastrofu prvo treba da doživljavamo kao svoju sudbinu, kao neizbježnu, a zatim, projektujući se u nju, usvajajući njeno stanovište, treba retroaktivno da u njenu prošlost (prošlost budućnosti) ubacimo kontračinjenične mogućnosti („Ako bismo uradili to i to, katastrofa u kojoj se sada nalazimo se ne bi dogodila“) po kojima možemo djelati danas.

***

Nisu li upravo to uradili Theodor Adorno i Max Horkheimer u svojoj knjizi „Dijalektika prosvetiteljstva“? Dok nam je tradicionalni marksizam nalagao da se angažiramo i djelamo kako bismo realizirali ono što neophodno slijedi (komunizam), Adorno i Horkheimer su se projektirali u konačni katastrofalan ishod (dolazak „administriranog društva“ totalne tehnološke manipulacije) kako bi nas prinudili da djelamo protiv takvog ishoda u našoj sadašnjosti.

Ironija je da to važi i za sam poraz komunizma 1990. Iz današnje perspektive je lahko ismijavati „pesimiste“, od desnice do ljevice, od Alexandera Solzhenitsyna do Corneliusa Castoriadisa, koji su kritizirali sljepilo i kompromise demokratskog zapada, njegov nedostatak etičko-političke snage i hrabrosti za obračun sa komunističkom prijetnjom. Predviđali su da je zapad već izgubio Hladni rat, da je komunistički blok već pobjedio, da je slom zapada neizbježan. Ali upravo je taj stav najviše doprinio kolapsu komunizma. U Dupuyevim okvirima, upravo su ih njihova „pesimistična“ predviđanja na nivou mogućnosti, linearne historijske evolucije, mobilizirala da se tome suprotstave.

Treba, dakle, preokrenuti opće mjesto koje kaže da aktuelni historijski proces doživljavamo, kada u njemu učestvujemo, kao obilje različitih mogućnosti, a sebe kao aktere koji su slobodni birati, dok nam se taj isti proces, retroaktivno, čini krajnje determiniran i nužan. Naprotiv, angažirani akteri u sadašnjosti doživljavaju sebe kao zahvaćene Usudom, dok, retroaktivno, sa stanovišta naknadnog osvrta, u prošlosti uočavamo alternative, mogućnosti da događaji krenu drugim putem.

Drugim riječima, prošlost je otvorena za retroaktivne reinterpretacije, dok je budućnost zatvorena jer živimo u determinističkom univerzumu. To ne znači da ne možemo promjeniti budućnost; to samo znači kako, da bismo promjenili našu budućnost, prvo treba (ne „da razumijemo“ već) da promjenimo svoju prošlost, reinterpretiramo je na takav način da se ona otvori ka drugačijoj budućnosti od one koju implicira preovlađujuća vizija prošlosti.

Hoće li biti novog svjetskog rata? Odgovor može biti samo paradoksalan. Ako dođe do novog rata, on će biti neophodan: „Ako se dogodi neki izvanredan događaj, katastrofa, na primjer, ona se nije mogla ne dogoditi; ipak, ukoliko se to ne dogodi, nije neizbježno. Stoga je aktualizacija događaja – činjenica da se on dešava – ono što retroaktivno stvara njegovu neophodnost“. Jednom kada totalni vojni sukob eksplodira (između SAD i Irana, između Kine i Tajvana, između Rusije i Natoa…) izgledat će da je to bilo neophodno. Drugim riječima, mi ćemo automatski čitati prošlost koja je do toga dovela kao niz uzroka koji su nužno izazvali eksploziju. Ako se to ne dogodi, čitat ćemo je onako kako danas čitamo Hladni rat: kao niz opasnih prilika u kojima je izbegnuta katastrofa jer su obje strane bile svjesne smrtonosnih posljedica globalnog sukoba.

Kada je 1953. kineski premijer Zhou Enlai boravio u Ženevi na mirovnim pregovorima o okončanju Korejskog rata, francuski novinar ga je upitao šta misli o Francuskoj revoluciji. Ču je navodno odgovorio: „Još je prerano reći“. Na neki način je bio u pravu: raspadom istočnoevropskih „narodnih demokratija“ 1990-ih, ponovo se rasplamsala borba za historijsko mesto Francuske revolucije. Liberalni revizionisti su pokušali nametnuti ideju da se propast komunizma 1989. odigrala u pravom trenutku: označila je kraj ere započete 1789. godine, kao konačni neuspjeh revolucionarnog modela koji je stupio na scenu sa jakobincima. Bitka za prošlost se nastavlja i danas: ako se javi nov prostor radikalne emancipatorske politike, onda Francuska revolucija nije bila samo ćorsokak historije. U tom smislu, „sve dok budućnost ne postane sadašnjica, treba je misliti tako da istovremeno obuhvata i katastrofalni događaj i njegovo nenastajanje – ne kao disjunktivne mogućnosti, već kao konjunkciju stanja od kojih će se jedno ili drugo otkriti a posteriori kao neophodno onog trenutka kada ga sadašnjost izabere“.

Nije da imamo dvije mogućnosti (bilo vojnu, ekološku, društvenu katastrofu s jedne, bilo oporavak s druge strane) – takva je formula isuviše prosta. Imamo poklapanje dvije nužnosti. U našoj trenutnoj neprilici, neophodno je da dođe do globalne katastrofe, čitava savremena historija se kreće ka tome. I neophodno je da djelamo da bismo je spriječili. U kolapsu ove dvije superponirane nužnosti, samo jedna od njih će se aktualizirati, tako da je u svakom slučaju naša historija (bila) nužna. Potpuno je isto sa perspektivom nuklearnog rata. Prije mnogo godina, Alan Badiou je napisao da su konture budućeg rata već iscrtane: „Sjedinjene Države i njihova zapadno-japanska klika na jednoj, Kina i Rusija na drugoj strani, atomsko oružje svuda. Ne možemo a da se ne prisjetimo Lenjina: ‘Ili će revolucija spriječiti rat ili će rat pokrenuti revoluciju’. Ovako možemo definirati maksimalnu ambiciju budućeg političkog rada: po prvi put u Historiji, ostvarit će se prva hipoteza – revolucija će spriječiti rat – a ne druga – rat će pokrenuti revoluciju. Zapravo se druga hipoteza materijalizirala u Rusiji u kontekstu Prvog svjetskog rata, a u Kini u kontekstu Drugog. Ali po koju cijenu. I sa kakvim dugoročnim posljedicama“.

Ovde nailazimo na opscenu dvosmislenost nuklearnog oružja: zvanično je napravljeno da se ne koristi. Međutim, kako je Aleksandar Dugin (Putinov dvorski filozof) rekao u jednom intervjuu, oružje se u osnovi pravi da bi se koristilo. Neizvjesno je koliko su nuklearne prijetnje ubjedljive, što potvrđuje Dupuyevo retoričko pitanje: „Da li neko mora biti lud, ili da se pravi da je lud, da bi bio kredibilan?“ I ovdje je ključno dodati da je već prava katastrofa živeti u senci stalne prijetnje katastrofom.

Naravno, svaka strana u nuklearnom nadmetanju tvrdi da želi mir i da samo reagira na prijetnju koju predstavljaju drugi, ali to znači da je ludilo u samom sistemu, začarani krug koji nas zahvata čim stupimo u sistem. Struktura je ovde slična onoj kod pretpostavljenog vjerovanja: svi pojedinačni učesnici djelaju racionalno, pripisujući iracionalnost drugome koji rezoniraju na potpuno isti način.

***

Iz svoje mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji pamtim neobičan incident sa toalet papirom: odjednom je počela da kruži glasina da ga u prodavnicama nema dovoljno. Uslijedila su uvjeravanja nadležnih da ima dovoljno toalet papira za normalnu potrošnju i, začudo, ne samo da je to bila istina, već su ljudi uglavnom i vjerovali da je to istina. Međutim, prosječan potrošač je rezonirao na slijedeći način: znam da ima dovoljno toalet papira i da je glasina lažna, ali šta ako neki ljudi ovu glasinu shvate ozbiljno i u panici počnu kupovati naveliko i tako izazovu stvarnu nestašicu toalet papira? Zato je bolje da odem i nakupujem zalihe.

Nije potrebno čak ni vjerovati da neki drugi ozbiljno shvataju glasinu – dovoljno je pretpostaviti da neki drugi vjeruju da postoje ljudi koji glasinu shvataju ozbiljno. Efekat je isti, to jest stvarna nestašica toalet papira u prodavnicama.

Nije onda ni čudo što neki istraživači sada predlažu novi odgovor na veliko pitanje: ako su inteligentni vanzemaljci već posjetili Zemlju, zašto nisu pokušali da uspostave kontakt sa nama ljudima? Odgovor glasi: šta ako su nas neko vrijeme pomno posmatrali, ali im nismo naročito interesantni? Mi smo dominantna vrsta na relativno maloj planeti, koja svoju civilizaciju razvija ka višestrukim vrstama samouništenja (narušena ekološka ravnoteža, nuklearno samouništenje itd), da ne spominjemo lokalne gluposti poput današnje politički korektne „ljevice“ koja, umesto da radi na široj društvenoj solidarnosti, primjenjuje pseudo-moralne purističke kriterijume čak i na svoje potencijalne saveznike, jer u svemu vidi seksizam i rasizam i tako stalno stvara nove neprijatelje.

Na tom tragu, Berni Sanders je upozorio da demokrate ne bi trebalo da se fokusiraju samo na prava na abortus uoči izbora u novembru 2022; treba da prihvate agendu koja se bavi ekonomskim problemima s kojima se suočavaju Sjedinjene Države i da podrže radničku klasu. Mada je Sanders čitavog svog političkog života glasao za pravo žena na izbor, tvrdio je da demokrate takođe moraju da se usredsrede na suprotstavljanje „antiradničkim“ stavovima republikanaca i načinima na koje bi njihova politika mogla naškoditi radničkoj klasi. Nije ni čudo što su liberali odmah krenuli u kontranapad, optužujući ga za antifeminizam.

Vanzemaljci bi primjetili ništa manje uvrnutu stvar na suprotnoj strani političkog spektra: u svom kratkom mandatu britanske premijerke, Liz Truss je ekonomskom politikom pratila ono što je smatrala zahtjevima tržišta, ignorirajući apele radničke klase – ali do njenog pada je dovelo to što su te iste sile tržišta (berza, velike korporacije) panično reagirale na njene predloge. Još jedan dokaz, ako je potreban, da politika lijevog centra (Billa i Hillary Clinton, Keira Starmera) predstavlja interese kapitala na mnogo adekvatniji način od nove populističke desnice.

Vanzemaljci bi svakako zaključili da je mnogo sigurnije da nas naprosto ignoriraju, da ih ne zarazimo svojom bolešću. Ako izaberemo nešto Novo što dolazi, možda ćemo zaslužiti njihovu pažnju.