Kliker.info

U Sarajevu je  održana promocija knjige „Ako ja umrem, Draga“, zbirke izabranih pjesama Džemaludina Latića na kojoj su o knjizi govorili akademik Dževad Jahić i profesorica Hasnija Muratagić Tuna, a poeziju recitirali glumci Selma Alispahić i Rijad Gvazoden.

Sam pjesnik je rekao o sebi i svojoj književnoj biografiji sljedeće: „…Neka je rahmet duši Adil-bega Zulfikarpašića, pod svodom čijeg vakufa se održava ova promocija, i neka mu Allah, dž.š., podari Džennet za sve njegove hajrate, a posebno za pomoć koju je pružao mojoj porodici i meni tokom moga robijanja te za objavljivanje mojih pjesama pod naslovom Nevjestina noć u tim teškim godinama; neka je rahmet duši Alije Isakovića i Alije Dubočanina … koji su objavljivali moje književne radove i knjige onda kada je to, u ondašnjem sistemu, bilo nezamislivo – zato što sam bio učenik Medrese i politički robijaš. Neka Bog podari rajsko naselje nedavno preminulom pjesniku Stevanu Tontiću koji je od firauna bivšeg sistema molio da me puste iz zatvora u vrijeme kada su mi pluća gorila od tuberkuloze i kada su me trovali po kazamatima kako bi ugasili moj mladi život i sa njim moju pjesničku riječ; neka Bog podari rajsko naselje Iliji Ladinu koji je jedini ustao i usprotivio se na godišnjem skupu sarajevskih pisaca kada su „slavni“ pisci s muslimanskim imenima tražili da se rahmetli Melika Salihbegović Bosnavi i ja doživotno držimo u zatvoru.

Neka Bog podari dug život i puno zdravlja Ivanu Lovrenoviću, Gavri Grahovcu, Abdullahu Sidranu, Slobodanu Blagojeviću, Hamdiji Demiroviću i Šimi Ešiću koji su me branili dok sam robijao i spašavali moje knjige od „muslimanskih“ dželata koji su ih uhodili i gušili ovdje, u Sarajevu. Neka je rahmet duši Predraga Matvejevića i neka mu Bog podari rajsko naselje za sve što je učinio kako bi me izbavio iz zatvora i omogućio mi da objavljujem u Zagrebu kada nisam mogao objavljivati u Sarajevu! Neka Bog podari rajsko naselje mome „pravoslavnom bratu“ Milanu Nikoliću, alias Vladimir Srebrov, za isti takav angažman. Neka dragi Allah, dž.š., podari Džennet Nasihi Kapidžić-Hadžić, pjesnikinji koja je unijela prvo muslimansko, bošnjačko ime u našu poeziju tokom bivšeg sistema, mojoj učiteljici u dječijoj književnosti, kćeri banjalučkog imama, Ali-efendije Kapidžića.

Moja pjesnička biografija je samo odraz „biografije“ bošnjačke književnosti, književnosti koja ima svoja dva „opterećenja“, kako ih je nazvao rahmetli Mustafa Imamović. U svome radu pod naslovom Neki pogledi na razvitak bošnjačke književnosti ovaj naš historičar je zapisao:“Dosadašnje oskudno proučavanje bošnjačke književnosti je, sa rijetkim izuzecima, nosilo dva opterećenja:/1/ uvjerenje da orijentalna, pa i alhamijado književnost, ispada iz konteksta naše narodne, evropske i svjetske historije književnosti; i /2/ odnos prema bošnjačkoj književnosti u posljednjih sto godina bio je pretežno motiviran političkim aspiracijama i pritiskom na Bošnjake da se „nacionalno opredijele“, pa su je razni historičari književnosti svojatali i svrstavali u neke „sporedne struje“ svoje nacionalne literature.“ (Život, XXI/1972., knj. 40, br. 1-2, str. 69-78.)

Nije mi poznato da je, u posljednjem stoljeću, postojao ijedan bošnjački pisac koji nije prošao kroz scile i haribde prvog, drugog ili jednog i drugog „opterećenja“: ekskomunikacije ne samo iz bosanskog, nego i iz jugoslavenskog, evropskog i svjetskog kulturnoga konteksta ili „nacionaliziranja“. Iste aždahake koje kidišu na Bosnu kidišu i na njezine bošnjačke i bosanske pjesnike i pisce. Kad je riječ o meni, moram, u ovom važnom danu svoga života, istaći sljedeće: od prve moje stihozbirke, Mejtaš i vodica“, do posljednje, Bosanskog mevluda, te iste aždahake nastoje da me zadave tako što će ugušiti moj glas, i to zbog moje dvije ljubavi koje sam usisao sa svojim rođenjem i koje nikada neće svehnuti: islama i Bosne. U Sarajevu su, tokom agresije i genocida na našu zemlju i narod, kada sam branio obje te ljubavi mačem svoje riječi, iskovali jednu ogavnu rečenicu, a onda je pripisali meni – kako bi me eliminirali iz književnog, pa čak i iz društvenog života Bosne i Hercegovine.

I u tome su dobrahno bili uspjeli. Da vas podsjetim, isti postupak su primijenili na mladom Safvet-begu Bašagiću kada su njegove patriotske stihove: Od Trebinja do Brodskijeh vrata / nije bilo Srba ni Hrvata, preokrenuli u genocidaški poklič: neće biti Srba i Hrvata. Taj postupak je bio doslovno eliminisao ovu našu „narodnu budilnicu“ iz književnosti i na neki način obilježio čitav njegov književnoumjetnički rad. (v. Bašagićevu Pjesmu Bošnjaku, Bošnjak, 2.7.1891.) Mehmedalija Mak Dizdar je samo objavio tekst rahmetli Muhammeda Filipovića, Bosanski duh u književnosti – šta je to? (Život, xv,3, 1967.), napisan kao istraživanje o poeziji njegovoga Kamenog spavača, što je izazvalo toliko „opterećenje“ protiv ovoga pisca da je ono – prema svjedočenju profesora Filipovića koje je i meni dao u jednom objavljenom intervjuu – ovog dida bošnjačke poezije odvelo u naprasnu smrt.

Makov Kameni spavač, Skenderov Tarih za Karađoz-begovu džamiju, Sidranova poema Zašto tone Venecija, Srebrenički inferno – poetske toke o Bosni i genocidu koji je – da ponovo citiramo Mustafu Imamovića- kad govorimo o Bošnjacima, „gotovo permanentan.“ To ne može biti igra slučaja – kao što ne mogu biti slučajna stradanja stvaralaca književnoumjetničkih dokumenata o bosanskomuslimanskim taksiratima.

Svaki redak koga sam sastavio / Ništa drugo nije do kaplja moje krvce, zapisao je M. Ikbal u Payami mašriku. Mi, bošnjački pjesnici, pišemo svojom krvlju, zaljubljeni u svoju domaju, Bosnu, i zato žele da i nas i našu Bosnu ekskomuniciraju kako vanjski dušmani, tako i domaće puzavice, njihove sluge. Znaj, – piše dalje Ikbal u uvodnim stihovima spomenute stihozbirke – poezija – to nisu budalaštine; /U visini ove besmislice mudrost je položena. Bošnjačka poezija – to je vrhunska mudrost Bosne, to je ljubav prema Bosni, našoj iskonskoj Dragoj, to je treperenje pjesničkih srca nad njezinom nesretnom sudbinom, nad dobrim Bošnjanima, narodom koji je ispjevao Hasanaginicu, sevdalinku, Ženidbu Smailagić Mehe, i dao pjesnike od svjetskog značaja kakvi su bili Alauddin Sabit el-Užičevi el-Bosnevi, Mehmed Mejlija Gurani i drugi. Ako ja umrem, čini mi se, više niko neće, na bosanskome jeziku, iskazivati svoju ljubav prema islamu i čarobnoj zemlji u koju se ova vjera ulila.

Ako ja umrem, Draga napisana je na tragu poetike rodonačelnika naše moderne poezije, Muse Ćazima Ćatića, pjesnika besmrtnog pjesničkog medaljona, Zambaka, čime sam, u svojoj tužnoj dijademi, krunisao onu stoljetnu zlatnu žicu bošnjačke poezije koju je uočio i o kojoj brilijantno piše moj profesor, pisac i vodeći lingvist bosanskoga jezika, akademik Dževad Jahić u predgovoru mojih izabranih pjesama. Pisao sam ovu svoju pjesmu, u okviru ciklusa Protok misli jednog evropskoga Saracena, u mislima, na osmom spratu Opće bolnice, trepereći nad svojom i sudbinom svoje zemlje koju samo što nisu bili raskomadali i ugasili, zemlje kojoj sam pjevao svojom krvlju, zemlje koja voli i voli da bude voljena, a kojoj uzvraćaju korbačem i mržnjom. Bože, svijet koji si stvorio zaista je čaroban, ali kako si ga – tobe jarabbi – mogao stvoriti takvoga da u njemu jejnje uvijek napadaju sokolove, kako je pjevao Rumi u jednoj svojoj hikjaji u Mesneviji. Zašto jejnje napadju sokole? Samo zašto što je soko soko. Zato što ova ptica neće ni da takne ono što nije njezino, što je od odvratnog harama, zato što ova ptica svojim srcem, sa visina kojima leti, „vidi“ izvore vode u zemlji, što ona voli Nebo i ni po koju cijenu ne da slobodu koju joj je namijenio njezin Stvoritelj, odgovorio je Dželaludin Rumi u istoj hikjaji“.

(TBT)