Kliker.info

ta istorija, još jedan njen dan! Umorni smo od njih i razočarani u njih, ali za ovaj četvrtak se kaže da je poseban, barem nas u to uvjeravaju mediji. Najavljujući “tjedan odluke”, Večernji list piše: “Čeka se najvažnija vijest u novijoj povijesti BiH”. A vijest bi trebala stići iz Bruxellesa, gdje se odlučuje o kandidatskom statusu naše zemlje za ulazak u EU.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

GLASNIK

Prema svim nagovještajima, odgovarajuća procedura je završena i stvar je ovog puta gotova. Muštuluk nam je prvi uhvatio Oliver Varhelyi, evropski ministar za susjedstvo i proširenje. Ne bi to bilo ništa neobično da Varhelyi u krugovima EU nije optužen da je raznim smicalicama odugovlačio proširenje velike evropske porodice?! A onda gospodin Varhelyi postaje glasnik koji nam prvi javlja: Pobijedili smo!

Šta ćeš, i to je politika. Nije li i Emmanuel Macron tvrdoglavo smatrao da najprije treba reformirati samu EU, a onda razmišljati o proširenju, što je u njenoj čekaonici u kojoj su zemlje zapadnog Balkana stvaralo nervozu, apatiju i pad raspoloženja da se uopće ide tim dugim i iscrpljujućim putem. Ali, došlo je do ruske agresije na Ukrajinu, što je promijenilo tok događaja u dremljivoj Evropi, ali kako stvari stoje i istoriju svijeta. Šapa velikog ruskog medvjeda zaprijetila je i Bosni i Hercegovini. Evropa nije imala izbora – ili će nesretnu balkansku zemlju privući jakim magnetom sebi ili će je prepustiti vlastitoj sudbini i od nje napraviti “remetilački faktor” kontinenta? Izabrala je ovo prvo, dodatno ohrabrena novim rasporedom i odnosom političkih snaga u zemlji.

Nije dakle nikakva tajna da smo iz nepoloženog prvog razreda gimnazije prešli u četvrti, uz privilegiju da preostale ispite, a radi se o famoznih 14 uslova iz zadaće koja nam je dostavljena još prije četiri godine, položimo tokom kandidatskog mandata. I dok na jednoj strani imamo iznuđeni gest EU, zamka unutarnje političke nestabilnosti nije uklonjena. Nije samo riječ o nepredvidivom ponašanju iz vlasti istisnute SDA, već i o mogućim sukobima unutar same “osmorke”, do sada najveće vladajuće koalicije koja okuplja stranke različitih ideoloških uvjerenja i političkih gledišta.

Njeno multietničko jezgro uspjelo je da za svoj temeljni koncept pridobije oba preostala etnonacionalistička kralja, najprije Dragana Čovića, a potom i Milorada Dodika. Bakir Izetbegović, treći član trijumvirata koji je zemljom upravljao dugi niz godina, uklonjen je prostom matematičkom većinom. Iza vladavine trojice lidera ostala je prava politička, ekonomska i moralna pustoš, obilježena siromaštvom i korupcijom neobjašnjivih razmjera, a sve to praćeno blokadom vlasti i raznim opstrukcijama. Žrtveni jarac ispao je Bakir Izetbegović kojeg su Čović i Dodik, a prije toga lideri “osmorke” proglasili nepoželjnim partnerom koji “jedno misli, drugo govori, a treće radi”.

Iako potpuno neosjetljiv na nepotizam i korupciju u svojoj stranci, čak i na velike afere poput one sa nabavkom respiratora, Izetbegović je smatrao da je logično i prirodno da SDA i on kao njen lider budu predvodnici tzv. probosanskih snaga, ali su mu gotovo svi iz tog zamišljenog kruga, izuzev Željka Komšića, okrenuli leđa. Ni korištenje religije kao posljednjeg aduta u borbi za vlast nije ga spasilo od izbornog poraza. Da ne govorimo o tome koliko je upotreba takvog detonatora u političke svrhe riskantna u višereligijskoj zajednici kakva je BiH. Međutim, iz Izetbegovićevih posljednjih, na prvi pogled dvosmislenih izjava moglo bi se zaključiti da se on nije pomirio sa porazom. Formiranje nove vlasti nazvao je pravnim i političkim nasiljem. On ne može da se pomiri sa činjenicom da se većina bošnjačkih birača okrenula ka velikoj multietničkoj koaliciji, a što je još gore – ne želi da se suoči sa razlozima koji su do toga doveli. Izetbegović se čudi što vodeće zapadne zemlje, a prije svih Amerika, pružaju podršku “osmorci”, ne shvatajući da je to podrška ciljevima koji su bliski demokratskom svijetu, alergičnom na nazadnjačku etnonacionalističku politiku.

MIROĐIJA

Naravno, Izetbegović s pravom može postaviti pitanje: Pa otkud onda u tom društvu dvojica prononsiranih etnonacionalista, Dodik i Čović? Uglađen, nesklon ispadima primitivizma i deklarativno uvijek konstruktivan i spreman na kompromis, Čović umije svakoj čorbi biti mirođija, a pogotovo ovoj u čijem je kuhanju i sam sudjelovao. Što se tiče Dodika, on ostaje najveća enigma u novonastaloj priči. Nedavno je izjavio da konačan dogovor o BiH treba prepustiti novim generacijama. Mnogi se ovih dana pitaju: Da li se to Dodik mijenja? “Stvaraćemo novi ambijent”, poručio je ovog ponedjeljka nakon završnog sastanka sa Čovićem u Banjoj Luci. U politici je, kao i u životu, sve moguće. Još je De Gaulle govorio da su u politici samo interesi vječni, a da je sve ostalo, pa i prijateljstva, prolazno.

Jednom davno, Dodik je bio socijaldemokrata, Karadžićev politički protivnik i deklarisani legalista u odnosu na presude Haškog tribunala, uključujući i one za genocid u Srebrenici. Došavši na vlast, preobratio se u makijavelističkog autokratu, štaviše u sljedbenika i čuvara tekovina zločinačke paljanske vrhuške, potom i u promotora Karadžića, Mladića i ostalih osuđenih srpskih ratnih zločinaca u srpske heroje, odajući im vječnu zahvalnost što su srpskom narodu ostavili “državu slobode”, na kraju i u negatora srebreničkog genocida. Veliki je to bio politički salto mortale. Pa zašto onda čovjek takvih egzibicionističkih sposobnosti ne bi mogao napraviti još jedan, makar ne tako veliki, i svoj nesumnjivo vješt politički pragmatizam staviti u službu vlastite države, kako bi postala bolja i prosperitetnija nego što jeste? Uostalom, i Dodiku trebaju pare da bi ostao kralj svog entitetskog kraljevstva. A kandidatski status zemlje osigurava pristup raznim fondovima EU. A bude i pristojne džabane.

Bilo kako bilo, “osmorka” nije ni treća noga u bosanskom tronošcu, ni puka zamjena za SDA u vječitom trijumviratu, već nova, brojčano respektabilna multietnička koalicija. Ne povezuje je ista politička filozofija, ali ima šansu da opravda povjerenje armije svojih pristalica. Zato je treba podržati i pustiti je da radi. “Osmorka” je ipak nešto najbolje što nam se trenutno moglo desiti i zato bi neuspjeh njene politike bio tragičan.