Kliker.info

Gledam Lea Messija kako loptom poput laserskog noža sa klinike Heidelberg kida zrak između meksičkih nogu i pogađa donju ćošu Ochoinog gola u Kataru. Argentina u delirijumu, komentatori se takmiče ko će više uzdignuti ovog čarobnjaka… Gledam, tako, dan nakon tog Messijevog gola kako neki doajeni u Napulju pjevaju Ho visto Maradona (”Vidio sam Maradonu”), na dvogodišnjicu njegove smrti, dive mu se i gledaju u nebesa. Šta sve ima između tog gola Meksikancima i ode navijača Napolija jednom besmrtniku ne bi možda moglo stati ni u kakvu svetu knjigu. Iako igraju za istu reprezentaciju od srebra, Leo Messi i Diego Maradona dva su svijeta različita, nose dva različita dunjaluka na svojim plećima. Da budem jasan, romantizam i mitologija sastavni su dio fudbalske igre i moje sjećanje na Diega jest obojeno odrastanjem, tim magarećim godinama kada kosmos izgleda mal u odnosu na heroje tvojih snova.

Dok ovo pišem Argentina je još u igri da osvoji naslov svjetskog prvaka u Kataru, Messija većina vidi kao nedodirljivog igrača, sa najboljim statistikama i ostalim dijagnostikama kojima je podložan moderan fudbal. Nije ni sporno da je Leo jedan od najvećih svih vremena, njegove brojke, rezultati i trofeji su fenomenalni – on je vjerovatno najbolji igrač svoje generacije, ali zašto ostaje u sjeni velikog Diega? Barcelona kojoj je Messi donio toliko trofeja postala je klub globalnih konzumenata i sponzora (naravno ima i onih drugih, ali ih je manje) od Badalone do Singapura, a Diego je stvarao mit o sebi u jednom drugačijem okruženju, na stadionu Asteka u Meksiko Cityju gdje je kao na Michelangelovoj freski u Sikstinkoj kapeli dodirnuo Božju ruku, i ispod Vezuva, gdje su nakon prvog osvojenog Scudetta u istoriji kluba navijači na zidinama najvećeg napuljskog groblja Fontanella ostavili grafit: ”Ne znate šta ste propustili”.

Bilo je tih mitskih golova, od Škijinog Španiji za plasman na SP 1974., Bakinog čuvenog iz kornera, Vahinih u finalu Kupa Maršala Tita 1982., Sušićevih toj istoj Argentini, Zlatanove pete Buffonu na EP-u, pa onaj Zidaneov ili van Bastenov volej, tu je i Piksijevo slanje Martina Vasqueza po ćevape…, ali samo je on u jednoj utakmici i to za četiri minuta dao dva najslavnija gola u čitavoj historiji nogometne igre. I da je u Meksiku 1986. postojao VAR, Božja ruka se nikada ne bi spustila na zemlju – ne bi bilo kozmičke pravde za Foklande, pisana pravila bi pojela ljudski genij – Svemir bi nastavio svoju dosadnu putanju, a Maradona bi dobio žuti karton i ne bilo i drugog, veličanstvenijeg gola, kada je veleslalomom povaljao više od pola engleske reprezentacije. O tom drugom golu postoje razne filozofije, a ja sam najbliži onoj filozofskoj školi da je ”Maradona sve vrijeme igrao kao da će dati loptu slobodnom igraču, a u stvari je išao sam. Do kraja!”, kako je to Mare (Srđan Miletić) objasnio u seriji “Ono kao ljubav”, kada poredi slobodu muškaraca u vezi sa golovima Maradone protiv Engleske.

Leo Messi je u svojoj karijeri napravio raznih čarolija, ali dva čuda za četiri minuta mogao je napraviti samo jedan, besmrtni Diego. I za razliku od Messija, koji je pored sebe imao Xavija i Iniestu i čitavu Barcu, Maradona je tu Argentinu sam samcat doveo do naslova prvaka svijeta, kao što je i sam doveo Napoli do prvog naslova. Bili su tu i Burruchaga i Valdano, ali ipak je Diego Armando bio TAJ. I ako ćemo pošteno, Carlos Bilardo i njegova Argentina su bili Divlja horda, kao iz filma Sama Peckinpaha, u kojem odmetnici ganjaju vlastitu pravdu i ponos, dok su ovi sadašnji Scalonijevi Gaučosi spoj industrijskog španskog, italijanskog i engleskog fudbala, sa jednom velikom zvijezdom – Messijem. Kad bi ova Argentina osvojila SP, to bi donijelo krunu na Messijevu glavu, ali bi Svemir ostao i dalje dosadan i globalistički proračunat. Messi je veliki igrač, usporediv s Maradonom u elementima igre. Ali, neusporediv u donošenju radosti onima koji gledaju. Takav je bio možda jos samo Ronaldinho, u vrijeme svoje najviše tačke u karijeri. Taj je, opet, priča za sebe.

Da, u očima jednog desetogodišnjaka, zvizdan na stadionu Asteka i jedan mali Argentinac ostali su trag na Mliječnom putu, trag za besmrtnost i može veliki Leo Messi postati još i veći, može zabiti golova koliko i Salvatore Schillaci u Italiji 1990., ali Diego je druga vrsta heroja, onoga koji je u ovaj ”savršeni” svijet donosio nered vrijedan življenja. Kada je legendarni trener Carlos Bilardo čuo da je Maradona umro, samo je sklopio ruke i nije rekao ništa. Taj isti veliki mešter imao je filozofiju pobjednika – ”pobjeda nije najvažnija stvar, to je jedina stvar. Biti drugi se ne isplati. Znate li ko je nakon Kolumba kročio u Ameriku? Ja ne”, govorio je Bilardo. Taj spoj odmetnika koji traže pravdu, sa pobjedničkom filozofijom stvorio je mit o kojem Messi može sanjati. Oni ljudi koji leže na groblju Fontanella uistinu su imali jedan veliki životni propust – nisu doživjeli tu sreću koju im je donio Diego Armando. Ne vidim da će Messi osvojiti svjetsko prvenstvo. A ako osvoji, možda i postane novi bog zemlje srebrene i ode u besmrtnike. Ali samo za Argentince. Diego je više od toga. Puno više.

Amer Obradović