Kliker.info

Etički napredak proizvodi blagotvoran oblik dogmatizma. U zdravom društvu se ne raspravlja o tome da li su silovanje i mučenje prihvatljivi, jer je javnost „dogmatski“ uvjerena da nisu. S druge strane, društvo čiji lideri govore o „legitimnom silovanju“, kao američki republikanski kongresmen, ili o opravdanosti torture, pokazuje jasne znake moralnog opadanja gdje nekada nezamislivi postupci ubrzano postaju mogući.

Piše : Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Uzmimo na primer Rusiju danas. Video snimak sumnjive vjerodostojnosti koji ovih dana kruži mrežama prikazuje kako plaćenika iz Wagner grupe povezane sa Kremljem, optuženog da je promijenio stranu da bi se „borio protiv Rusa“, neidentificirani napadač udara maljem u glavu. Na pitanje da prokomentira video objavljen pod naslovom „Čekić osvete“, Jevgenij Prigožin, osnivač Wagner grupe i bliski saveznik Vladimira Putina, odgovorio je da „psu sljeduje pseća smrt“. Kao što su mnogi primijetili, ponašanje Rusije postaje slično ponašanju ISIL-a.

Ili uzmimo bliskog saveznika Rusije Iran, gde su mlade djevojke uhapšene zbog protesta protiv režima, navodno prinuđene na brak sa zatvorskim čuvarima koji ih zatim siluju, jer maloljetnica ne može biti legalno pogubljena ako je nevina.

Ili uzmimo Izrael, koji se ponosno predstavlja kao liberalna demokratija, iako sve više liči na fundamentalističke teokratije iz svog susjedstva. Najnoviji primjer ovog trenda je vijest da Itamar Ben Gvir ulazi u novu vladu Benjamina Netanyahua. Prije nego što se počeo baviti politikom, Ben Gvir je bio poznat po tome što je u svojoj dnevnoj sobi imao portret izraelsko-američkog teroriste Baruha Goldsteina, koji je 1994. u Hebronu pobio 29 palestinskih vjernika i ranio njih 125.

Netanyahu, izraelski premijer sa najdužim stažom do smjene u junu 2021, zdušno podržava ovaj raspad svih vrijednosti. Tako je 2019. pozvao „na borbu protiv rastućeg muslimanskog i ljevičarskog antisemitizma u Evropi, nekoliko sati nakon što je njegova vlastita vlada objavila izvještaj u kojem se kaže da najveću prijetnju Jevrejima u EU predstavlja krajnja desnica“. Zašto Netanyahu ignorira krajnje desničarski antisemitizam? Zato što se oslanja na njega. Zapadna nova desnica je možda antisemitska kod kuće, ali bezrezervno podržava Izrael kao posljednju branu pred muslimanskom invazijom.

I to je samo jedna strana priče. Moralno propadanje je sve očiglednije i na „probuđenoj“ ljevici (woke left1) koja je sve autoritarnija i netolerantnija. Ona zagovara sve oblike seksualnog i etničkog identiteta, osim jednog. Sociolog Duanne Roussellel je novu „kulturu otkazivanja“ okarakterizirao kao „rasizam u vrijeme mnoštva bez Jednog“. Dok tradicionalni rasizam ponižava uljeza koji predstavlja prijetnju jedinstvu Jednog (dominantne grupe), probuđena ljevica bi da radi to isto svakome ko nije u potpunosti napustio sve stare kategorije pola, seksualnosti i etničke pripadnosti Jednog. Sve seksualne orijentacije i rodni identiteti sada su prihvatljivi, osim ako ste bijeli muškarac čiji rodni identitet odgovara vašem biološkom polu pri rođenju. Članovima ove cisrodne kohorte nalaže se da se osjećaju krivima samo zbog onoga što jesu, zato što im je „udobno u svojoj koži“, dok se svi ostali (čak i cisrodne žene) podstiču da budu šta god žele.

Ovaj novi probuđeni poredak sve je primjetniji u apsurdnim epizodama iz stvarnog života. Ovog mjeseca, Resursni centar za rod i seksualnost na Getisburg koledžu u Pensilvaniji planirao je da sponzorira događaj u organizaciji studenata za sve one koji su „umorni od bijelih cis muškaraca“. Plan je bio da učesnici „slikaju i pišu“ o svojim frustracijama sa bijelim muškarcima kojima je „udobno u svojoj koži“. Nakon negodovanja i optužbi za rasizam, događaj je odložen.

Ima nečega paradoksalnog u tome kako se probuđena nebinarna fluidnost poklapa sa netolerancijom i isključivanjem. U Parizu, na prestižnoj školi École Normale Supérieure sada se raspravlja o prijedlogu da se u studentskom domu određeni hodnici rezerviraj isključivo za osobe koje su izabrale mješanu raznolikost (mixité choisie) kao svoj seksualni identitet, kako bi se isključili cisrodni muškarci. Predložena pravila su stroga: svakome ko ne ispunjava kriterijume bit će zabranjeno da kroči u ove hodnike. I, naravno, ta pravila vode ka još strožim ograničenjima. Na primjer, ako dovoljan broj osoba definira svoj identitet u još užim terminima, i one bi mogle zatražiti poseban hodnik.

Naglašavam 3 odlike ovog prijedloga: on isključuje samo cisrodne muškarce, ne i cisrodne žene; ne zasniva se ni na kakvim objektivnim kriterijumima klasifikacije, već samo na subjektivnom samooznačavanju; i zahtjeva dalje klasifikacione podpodele. Ova posljednja tačka je ključna, jer pokazuje kako insistiranje na preoblikovanju, izboru i raznolikosti na kraju vodi ka nekoj vrsti novog aparthejda, mreži fiksnih, esencijalizovanih identiteta.

Dogma probuđenosti može da posluži kao prototipska analiza toga kako uključivanje vodi do zabrane: pod režimom probuđenosti svako od nas može biti otkazan zbog nečega što je rekao ili uradio (kriterijumi su nejasni), ili prosto zato što je rođen u prezrenoj kategoriji.

Umjesto da se suprotstavlja novim oblicima barbarstva, kao što često tvrdi da čini, probuđena ljevica je ravnopravni učesnik u njemu promovirajući i praktikujući opresivni diskurs bez ironije. Mada se zalaže za pluralizam i promovira razlike njena subjektivna pozicija, mjesto sa kojeg govori nemilosrdno je autoritarna, ne trpi nikakvu debatu i nameće proizvoljna isključenja koja su se nekada smatrala nedoličnima u tolerantnom, liberalnom društvu.

Ipak, treba imati u vidu da je ova zbrka u velikoj mjeri ograničena na suženi svijet akademske zajednice (i raznih intelektualnih profesija poput novinarstva), dok se ostatak društva kreće prije u suprotnom smjeru. U SAD, na primjer, 12 republikanskih senatora glasalo je ovog mjeseca zajedno sa demokratskom većinom za pravo na brak isključivo istospolnih parova.

Sa svojom implicitnom paranojom, kultura otkazivanja je očajnički i očigledno uzaludan pokušaj kompenzacije za realno nasilje i netoleranciju koje seksualne manjine već dugo trpe u našim društvima. To je povlačenje u kulturalnu tvrđavu, lažni sigurni prostor čiji diskurzivni fanatizam samo jača otpor većine.