Kliker.info

Velike prijetnje ugrožavaju našu budućnost – ne samo radna mjesta, dohodak, bogatstvo i globalnu ekonomiju, već i relativni mir i progres ostvaren u posljednjih 75 godina. Mnogi od ovih problema nisu bili na vidiku u eri prosperiteta poslije Drugog svjetskog rata. Dok sam odrastao na Bliskom istoku i u Evropi od poznih 50-ih do ranih 80-ih nisam morao brinuti da li će klimatske promjene uništiti planetu. U ono vrijeme ljudi jedva da su znali da takav problem postoji, a emisije štetnih gasova bile su relativno niske u odnosu na količine koje smo ubrzo dostigli.

Piše : Nouriel  Roubini (Project Syndicate)

Također, poslije detanta u odnosima Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza i Nixonove posjete Kini ranih 70-ih, nisam razmišljao ni o mogućnosti rata između velikih sila, naročito ne nuklearnog. Riječ „pandemija“ bila je gotovo zaboravljena, jer smo posljednju veliku pandemiju imali 1918. Nije mi padalo na pamet da bi vještačka inteligencija jednog dana mogla zauzeti većinu radnih mjesta i učiniti rad homo sapijensa suvišnim, jer to su bile godine duge „zime vještačke inteligencije“.

Izrazi kao što su „deglobalizacija“ i „trgovinski rat“ takođe nisu postojali. Trgovinska globalizacija, započeta poslije Velike depresije, ušla je u eru hiperglobalizacije početkom 90-ih godina. Nije bilo prijetnji dužničke krize, jer su koeficijenti zaduženosti javnog i privatnog sektora u odnosu na BDP u razvijenim ekonomijama i ekonomijama u razvoju bili relativno niski, a rast stabilan. Niko nije morao brinuti o gomilanju dugova zbog nepokrivenih tekućih obaveza sistema socijalne i zdravstvene zaštite. Ponuda mlade radne snage bila je u porastu, a udio starih u populaciji još uvijek relativno nizak. Stabilan i uglavnom neograničen priliv radne snage s globalnog juga na globalni sjever zadovoljavao je potrebe razvijenih ekonomija.

U takvom okruženju nije bilo teško upravljati ekonomskim ciklusima. Recesije su bile kratke i blage, osim u stagflatornim 70-im godinama; ali čak ni tada u razvijenim ekonomijama nije bilo dužničke krize jer su koeficijenti zaduženosti bili relativno niski. Finansijski ciklusi i fluktuacije koje mogu proizvesti krizu uspešno su kontrolirane ne samo u razvijenim ekonomijama nego i u ekonomijama u razvoju, prije svega zahvaljujući niskoj zaduženosti, ograničenoj spremnosti za prihvatanje rizika, solidnoj finansijskoj regulativi i različitim oblicima finansijske represije kakva je tada bila uobičajena. Sve napredne ekonomije su funkcionirale kao snažne liberalne demokratije, neopterećene ekstremima partijske polarizacije. Populizam i autoritarizam bili su rezervirani za siromašnije zemlje.

Novo doba

Kada se iz relativno „zlatnog“ doba od 1945. do 1985. prebacimo na kraj 2022, odmah uočavamo mnoštvo novih ekstremnih prijetnji o kojima nekada nismo morali razmišljati. Svet ulazi u doba koje bih opisao kao geopolitičku depresiju: (najmanje) 4 opasne revizionističke sile – Kina, Rusija, Iran i Severna Koreja – dovode u pitanje ekonomski, finansijski, sigurnosni i geopolitički poredak koji su Sjedinjene Države i saveznici izgradili poslije Drugog svjetskog rata.

Sve je veći rizik od izbijanja sukoba između velikih sila koji lahko može prerasti u nuklearni rat. Agresija Rusije na Ukrajinu može eskalirati u nekonvencionalni sukob uz direktno učešće NATO saveza. Takođe je moguće da će Izrael – možda i Sjedinjene Države – pokrenuti napad na Iran koji je na putu da razvije nuklearno oružje.

Uz dalju konsolidaciju autoritarne vladavine kineskog predsjednika Xi Jinpinga i pojačavanje restriktivnih trgovinskih mera Sjedinjenih Država protiv Kine, novi hladni rat između Amerike i Kine se zaoštrava iz dana u dan. Da stvar bude gora, taj hladni rat može prerasti u pravi oružani sukob povodom statusa Tajvana koji je Xi riješen priključiti Kini, dok je američki predsjednik Joe Biden izgleda odlučan da ga brani. U međuvremenu, Sjeverna Koreja pokušava da privuče pažnju svijeta lansiranjem raketa preko Japana i Južne Koreje.

Između zapada i revizionističkih sila svakodnevno se vodi sajber-rat, dok mnoge zemlje zauzimaju stav nesvrstavanja u odnosu na sankcije koje uvodi zapad. S mjesta na kom se sada nalazimo ne možemo znati da li je treći svjetski rat u Ukrajini već počeo. O tome će morati da sude neki budući historičari – ako još bude historičara.

Čak i ako se zanemari rizik nuklearnog Armagedona, prijetnja ekološke Apokalipse je sve ozbiljnija, naročito kada se ima u vidu da se inicijative za eliminisanje štetnih emisija i ESG investiranje (zaštita životne sredine, društvena odgovornost i korporativno upravljanje) uglavnom svode na zeleni marketing kojim velike korporacije peru ruke. Zelena inflacija je u punom zamahu. Naime, pokazalo se da su za proizvodnju metala u količinama potrebnim za tranziciju neophodne ogromne količine skupe energije.

U porastu je i rizik od novih pandemija koje će biti gore od biblijske kuge. Na takav zaključak upućuje povezanost uništavanja životne sredine i zoonotskih bolesti. Divlje životinje i opasni patogeni koje one nose sve su bliži ljudima i domaćim životinjama. Zato su od početka 80-ih pandemije sve snažnije i sve češće (HIV, SARS, MERS, svinjski grip, ptičiji grip, zika, ebola, COVID-19) i zato možemo očekivati da će to biti još veći problem u budućnosti. Takođe, zbog otapanja sibirskog permafrosta uskoro ćemo upoznati opasne viruse i bakterije koji su spavali hiljadama godina.

Geopolitički sukobi i razlozi nacionalne sigurnosti podstiču trgovinske, finansijske i tehnološke ratove i ubrzavaju proces deglobalizacije. Povratak protekcionizma i udaljavanje Kine i Amerike vode u balkanizaciju i fragmentaciju globalne ekonomije, lanaca snabdjevanja i tržišta. Nekadašnji „offshoring“ i „slobodnu trgovinu“ zamenili su novi slogani – „friend shoring“ i „sigurna i pravedna trgovina“.

U isto vrijeme, proboji u razvoju vještačke inteligencije zatvarat će sve više radnih m esta, uprkos pokušajima kreatora trgovinskih politika da podignu što više protekcionističke zidine. Ograničavanje imigracije i insistiranje na domaćoj proizvodnji u naprednim ekonomijama, čije stanovništvo ubrzano stari, podstiče kompanije da se okreću tehnologijama koje eliminiraju ljudski rad. Rutinski poslovi su očigledno najugroženiji, ali u opasnosti su i kognitivni i kreativni poslovi. Jezički AI sistemi kao što je GPT-3 već pišu bolje nego većina ljudi i nema sumnje da će mnogi ostati bez posla i prihoda. Neki naučnici vjeruju da će usluge homo sapijensa u budućnosti biti suvišne uslejd razvoja opće vještačke inteligencije ili mašinske superinteligencije – ali to je još predmet debate.

Ekonomski problemi će se produbljivati, nejednakost će nastaviti da raste, a sve više radnika i službenika će ostajati bez posla.

Teški izbori

Makroekonomska situacija nije ništa bolja. Prvi put posle 70-ih godina suočeni smo s visokom inflacijom i očekivanjem recesije – to jest, stagflacijom. Pokazalo se da rastuća inflacija u razvijenim ekonomijama nije bila „prolazna“ i da uporno opstaje zahvaljujući spoju loših ekonomskih mjera – pretjerano relaksiranih monetarnih, fiskalnih i kreditnih politike koje su predugo trajale – i loše sreće. Niko nije mogao predvideti koliko će prvi šok pandemije pogoditi ponudu roba i radne snage i otežati održavanje globalnih lanaca snabdjevanja. Isto važi za brutalnu rusku invaziju na Ukrajinu koja je izazvala oštar rast cijena energije, đubriva, industrijskih metala i drugih roba. U međuvremena, Kina nastavlja politiku „nulte tolerancije“ za kovid i tako stvara dodatna uska grla na strani ponude.

Na sve to uticali su faktori kako na strani ponude tako i na strani tražnje, ali sve je jasnije da su oni na strani ponude odigrali ključnu ulogu. To je važno za procjenu ekonomskih perspektiva, jer inflacija izazvana negativnim šokovima na strani ponude djeluje stagflatorno i uvećava rizik da zatezanje monetarne politike dovede do „tvrdog prizemljenja“ (rasta nezaposlenosti i moguće recesije).

Šta će proisteći iz sadašnje politike zatezanja koju primjenjuju Federalne rezerve i ostale centralne banke? Donedavno su u većini centralnih banaka i na Wall Streetu vjerovali u mogućnost mehkog prizemljenja. Ali takvog konsenzusa više nema. Čak i Jerome Powell, šef Federalnih rezervi, priznaje da je recesija moguća, da je mehko prizemljenje „veoma kompliciran zadatak“ i da svi trebamo pripremiti za „težak period“ koji dolazi. Model njujorškog Feda ukazuje na veliku vjerovatnoću tvrdog prizemljenja, a centralna banka Engleske ima slične procjene za Veliku Britaniju. Nekoliko istaknutih institucija sa Wall Streeta sada prihvata recesiju kao polazni scenario (najvjerovatniji ishod ako sve ostalo ostane nepromijenjeno).

I historija upućuje na zaključak da nas čekaju teška vremena. U posljednjih 60 godina, svaki put kada je inflacija u Sjedinjenim Državama premašila 5% (danas premašuje 8%), a nezaposlenost pala ispod 5% (sada je 3,5%), pokušaji Federalnih rezervi da spuste inflaciju na ciljnu vrijednost od 2% vodili su u recesiju. Zato je tvrdo prizemljenje mnogo vjerovatnije, kako u Sjedinjenim Državama tako i u drugim razvijenim ekonomijama.

Ljepljiva stagflacija

Pored kratkoročnih faktora, trajnosti visoke inflacije će doprinijeti i srednjoročni negativni šokovi na strani ponude i faktori na strani tražnje. Na strani ponude pronašao sam 11 negativnih šokova koji umanjuju potencijal za rast i povećavaju troškove proizvodnje. Među njima su sve snažniji otpor hiperglobalizaciji koji otvara prostor za populiste, nativiste i protekcioniste, i gnjev javnosti zbog rastućih dohodovnih i imovinskih nejednakosti, što nameće politike koje štite radnike i „zaboravljene“. Koliko god da su dobronamjerne, takve politike doprinose daljem ubrzavanju spirale rastućih cijena i zarada.

Ostali izvori uporne inflacije uključuju jačanje protekcionizma (jednako na ljevici i desnici) koji ograničava trgovinu, otežava kretanje kapitala i pojačava otpor migraciji, što doprinosi daljem rastu plata. Strateški interesi i razlozi nacionalne sigurnosti dodatno ograničavaju protok tehnologija, podataka i talenata, a novi radni i ekološki standardi, koliko god da su važni, usporavaju trgovinu i izgradnju.

Izrazito stagflatorna balkanizacija globalne ekonomije koincidira sa starenjem populacije, ne samo u razvijenim ekonomijama nego i u ekonomijama u razvoju kao što je Kina. Pošto mladi više proizvode i štede, dok stari uglavnom troše ušteđevinu i traže mnogo skupih zdravstvenih i drugih usluga, ovaj trend također podiže cijene i usporava rast.

Današnja geopolitička pometnja dodatno otežava situaciju. Poremećaji u trgovini i skokovi cijena roba poslije ruske invazije nisu jednokratna pojava. Problemi sa žetvom i transportom hrane koje smo imali 2022. čekaju nas i 2023. Također, ako Kina odustane od politike nulte tolerancije i ponovo pokrene ekonomiju, skok tražnje će dodatno pojačati globalne inflatorne pritiske. Također, ne nazire se kraj daljem udaljavanju Kine i zapada koje se ubrzava u svim aspektima trgovine (robe, usluge, kapital, rad, tehnologija, podaci i informacije). Naravno, Iran, Sjeverna Koreja i ostali strateški rivali zapada nastavit će da doprinose globalnom haosu.

Pošto je iz razloga nacionalne sigurnosti američki dolar pretvoren u strateško oružje, njegova pozicija kao glavne globalne rezervne valute mogla bi biti ugrožena. Slabiji dolar bi doprinio inflatornim pritiscima u Sjedinjenim Državama. Na širem planu, stabilan svjetski trgovinski sistem podrazumjeva stabilan finansijski sistem. Ali primarne i sekundarne sankcije su onesposobile nekada dobro podmazanu mašinu i značajno uvećale troškove trgovanja.

Pored toga, očekuje se da će i klimatske promjene na duži rok proizvoditi stagflatorne pritiske. Suše, toplotni talasi, uragani i druge katastrofe sve više remete ekonomsku aktivnost i ugrožavaju proizvodnju hrane (što povećava njenu cijenu). U isto vrijeme, imperativ dekarbonizacije doveo je do smanjivanja investicija u kapacitete za korištenje fosilnih goriva pre nego što su investicije u obnovljive izvore energije dostigle nivo na kome mogu nadoknaditi razliku. Današnji skokovi cijena energije bili su neizbježni.

Visoka vjerovatnoća novih pandemija također je izvor stagflatornih pritisaka, naročito ako se ima u vidu koliko malo je učinjeno da se slijedeća pandemija spriječi ili da se za nju adekvatno pripremimo. Slijedeća pandemija će donijeti novi talas protekcionističkih mjera kada zemlje požure da zatvore granice i nagomilaju zalihe hrane, medicinskih materijala i drugih esencijalnih dobara.

Konačno, sajber-rat je i dalje potcijenjena prijetnja ekonomskoj aktivnosti, pa i javnoj sigurnosti. Kompanije i vlade će morati da se suoče sa novim stagflatornim poremećajima u proizvodnji ili potroše bogatstvo na sajber-sigurnost. U svakom slučaju, troškovi će biti veliki.

Najgora od svih mogućih ekonomija

Recesija neće biti kratka i blaga. Ne samo da smo suočeni sa upornim kratkoročnim i srednjoročnim negativnim šokovima na strani ponude, nego nas čeka i savršena oluja dužničke krize zbog ogromnog zaduživanja javnog i privatnog sektora u nekoliko posljednjih decenija. Relativno niska zaduženost spriječila je takav ishod 70-ih godina. I mada smo poslije sloma 2008. nesumnjivo imali dužničku krizu – kao rezultat prevelike zaduženosti domaćinstava, banaka i država – istovremeno smo imali i deflaciju. Šok je bio na strani tražnje, pa se kriza mogla riješiti velikim monetarnim, fiskalnim i kreditnim popuštanjem.

Danas prolazimo kroz spoj najgorih elemenata 70-ih i 2008. Višestruki i produženi šokovi na strani ponude koincidirali su sa koeficijentima zaduženosti koji su veći od onih u doba globalne finansijske krize. Inflatorni pritisci primoravaju centralne banke da zatežu monetarne politike uprkos tome što ulazimo u recesiju. Po tome se sadašnja situacija suštinski razlikuje od globalne finansijske krize i pandemijske krize. Trebamo se pripremiti za događaj koji će u istoriji vjerovatno ostati zapamćen kao velika stagflacijska dužnička kriza.

Mada se centralne banke trude da ostave utisak riješenosti da suzbiju inflaciju, imamo razloga biti skeptični prema najavama da su spremne da to učine „po svaku cijenu“. Kada se nađu u dužničkoj zamci, morat će popustiti. Uz visoki nivo zaduženosti, mjere za suzbijanje inflacije nužno će donijeti ekonomski i finansijski slom koji je politički neprihvatljiv. Glavne centralne banke neće imati izbora osim da naprave nagli zaokret, a inflacija, obezvrjeđivanje novca, ciklične fluktuacije i finansijske krize bit će sve oštriji i češći.

Neizbježnost kapitulacije centralnih banaka nedavno je potvrdio primjer Velike Britanije. Suočena sa oštrom reakcijom tržišta na neoprezne najave fiskalnog stimulusa iz vlade Liz Truss, engleska centralna banka je morala pribjeći interventnom kvantitativnom popuštanju kupovinom državnih obveznica. Ta tužna epizoda je pokazala da je u Velikoj Britaniji, kao i mnogim drugim zemljama, monetarna politika zarobljenik fiskalnih vlasti.

Sličan preokret se dogodio 2019. kada su Federalne rezerve, posle najava podizanja kamatne stope i kvantitativnog zatezanja, na prvi znak blagog finansijskog pritiska i usporavanja rasta odustale od najavljenih mjera i primijenile kombinaciju prikrivenog kvantitativnog popuštanja i smanjivanja kamatne stope. Centralne banke su jake na riječima; ali u svijetu prevelike zaduženosti i visokog rizika ekonomskog i finansijskog sloma imamo više nego dovoljno razloga da sumnjamo u njihovu spremnost da „po svaku cijenu“ vrate inflaciju na ciljni nivo.

Pošto vlade nisu u prilici da zaduženost i deficite smanje obaranjem potrošnje ili uvećavanjem prihoda, oni koji se mogu zaduživati u sopstvenoj valuti sve više će koristiti „inflacijski porez“ u nadi da će nagli rast cijena zbrisati dugoročne nominalne obaveze sa fiksnim kamatama.

Kako će se ponašati finansijska tržišta i kako će se kretati cijene dionica i obveznica u periodu rastuće inflacije i povratka stagflacije? Kao i u stagflaciji 70-ih, najvjerovatnije je da obje komponente tradicionalnog portfelja čeka težak period uz znatne gubitke. Inflacija je loša za državne obveznice, jer u periodu inflacije njihovi prinosi rastu dok cijene proporcionalno padaju, a dionice gube vrijednost uslijed podizanje kamatnih stopa.

Prvi put poslije više decenija, tradicionalni portfelj koji čini 60 odsto dionica i 40 odsto obveznica ove godine je pretrpio velike gubitke, jer su cijene obveznica i dionica padale istovremeno. Do 1982, kada je stagflacija dostigla vrhunac, odnos cijene dionice i zarade po dionici za većinu kompanija iz indeksa S&P 500 pao je na 8; danas je bliži vrijednosti od 20, što znači da bi kriza na tržištu dionica mogla biti duža i oštrija. Investitori moraju pronaći nove investicije koje će ih zaštititi od inflacije, političkih i geopolitičkih rizika i propadanja životne sredine: to bi mogle biti kratkoročne države obveznice i obveznice sa varijabilnom kamatnom stopom koja prati inflaciju, zlato i drugi dragocijeni metali, kao i nekretnine koje su otporne na propadanje životne sredine.

Trenutak istine

U svakom slučaju, megaprijetnje će doprinijeti daljem uvećavanju dohodovne i imovinske nejednakosti koja već opterećuje liberalne demokratije (zaboravljeni se bune protiv elita) i proizvesti novi talas radikalnih i agresivnih populističkih režima. Desničarske manifestacije tog trenda uočljive su u Rusiji, Turskoj, Mađarskoj, Italiji, Švedskoj, Sjedinjenim Državama (pod Trumpom), u Britaniji poslije brexita i mnogim drugim zemljama; ljevičarske režime istog tipa nalazimo u Argentini, Venecueli, Peruu, Meksiku, Kolumbiji, Čileu i sada Brazilu (gdje je ljevičarski populista upravo smijenio desničarskog).

Konačno, Sijevo učvršćivanje autoritarnog režima pokazuje koliko je bila pogrešna stara procjena da će saradnja sa zapadom neizbježno dovesti do otvaranja Kine za tržišnu ekonomiju i potom demokratske procese. Kina pod Xijem pokazuje da je sve zatvorenija i sve agresivnija na geopolitičkom, sigurnosnom i ekonomskom planu.

Kako smo stigli do ove tačke? Dio problema je u tome što smo predugo gurali glavu u pijesak. Sad moramo nadoknaditi propušteno vrijeme. Bez odlučne akcije čeka nas period koji će više sličiti na decenije između 1914. i 1945. nego na period posle Drugog svjetskog rata. To je epoha koja je proizvela Prvi svjetski rat, Špansku groznicu, slom Vol strita 1929, Veliku depresiju, velike trgovinske i valutne ratove, inflaciju, hiperinflaciju i deflaciju, finansijske i dužničke krize koje su donijele mnoštvo stečaja; kao i uspon autoritarnih militarističkih režima u Italiji, Njemačkoj, Japanu, Španiji i drugim zemljama, što je kulminiralo Drugim svjetskim ratom i Holokaustom.

U novom svijetu neće biti relativnog mira, prosperiteta i globalnog uvećanja blagostanja na kakvo smo navikli; najveći dio toga već je nestao. Ako ne zaustavimo prijetnje koje dolaze sa više koloseka i ugrožavaju globalnu ekonomiju i planetu, bit će dobro ako se provučemo samo sa stagflacijom kakvu smo imali 70-ih. Mnogo je vjerovatniji scenario u kome možemo očekivati reprizu 30-ih i 40-ih, s tim što ovog puta treba dodati i poremjećaje koje su donijele klimatske promjene.

Izbjegavanje distopijskog scenarija neće biti lahko. Mada za svaku od nabrojanih megaprijetnji postoje moguća rješenja, ona su na kraći rok skupa i donose korist tek na duži rok. Mnoga zahtijevaju tehnološke inovacije koje još nemamo ili još nisu spremne, prije svega one potrebne za zaustavljanje klimatskih promjena. Dodatni problem je to što su današnje megaprijetnje međusobno povezane i zahtijevaju sistematičan i koherentan pristup. Odgovorno vođstvo u javnom i privatnom sektoru i međunarodna saradnja između velikih sila neophodni su da bi se spriječila dolazeća Apokalipsa.

Ali na putu politika koje vode u manje distopijsku budućnost (koja će svakako biti ispunjena sporovima i sukobima) stoje mnoge unutrašnje i spoljne prepreke. Manje sumoran scenario je svakako poželjan, ali analiza hladne glave pokazuje da je distopija mnogo vjerovatniji ishod. Godine i decenije pred nama obilježit će stagflatorna dužnička kriza i povezane megaprijetnje – rat, pandemije, klimatske promjene, vještačka inteligencija koja zamjenjuje ljude i deglobalizacija – a to će biti veoma loše za radna mjesta, ekonomije, tržišta, mir i prosperitet.